Građani Srbije su trećeg aprila glasali na predsjedničkim, parlamentarnim i općinskim izborima. Preliminarni rezultati pokazuju da je Aleksandar Vučić osvojio 58,3 posto glasova na predsjedničkim izborima, dok je njegova Srpska napredna stranka osvojila 43,5 posto na parlamentarnim izborima. Ipak, izbori su bili daleko od poštenih.
Srbija je posljednjih godina doživjela značajno demokratsko nazadovanje – Vučićeva autokratska nacionalistička stranka sve više zastrašuje svoje političke protivnike, potiskuje i kooptira medije da služe njegovim interesima i donosi zakone kako bi uklonila potencijalne prepreke njegovom ponovnom izboru.
Izbori nisu zabrinjavajući samo one koji su na njima glasali, već i građane zemalja koje su susjedne Srbiji i koje su izravno pogođene političkim zbivanjima u njima, posebno Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije i Crne Gore. Revanšistička politika Vučićeve stranke prijetnja je stabilnosti zapadnog Balkana. Njegov ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin promovira ideju “srpskog svijeta”, opasnog projekta koji se temelji na političkom i institucionalnom ujedinjenju srpskih zajednica diljem zapadnog Balkana. Takve ideje samo potiču slične destabilizirajuće projekte među drugim etničkim skupinama u regiji.
Svi ovi projekti u suprotnosti su s demokratskim reformama na koje su se zemlje zapadnog Balkana obvezale kada su započele proces integracije u Evropsku uniju. Neki od njih u početku su dovoljno napredovali s ovim reformama da se – barem nakratko – članstvo u EU činilo više od samog sna. No, od sredine 2010-ih poništili su neke od tih reformi. Sada riskiraju gurnuti regiju u još jedno mračno razdoblje. Etnički nacionalizam obilježen veličanjem ratnih zločinaca i poricanjem genocida, kao i argumentima o razmjeni teritorija duž etničkih linija i potpori secesionističkim pokretima, vratio se u rasprave na lokalnoj televiziji i u zajednicama.
Vučić se nije ogradio od politike bivšeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića. Pozicionirajući se kao moćnik koji će služiti takozvanoj srpskoj stvari u regiji, Vučić je kopirao elemente Miloševićevog stila vođenja, kakva je glumljena poniznost; on se predstavlja kao odlučan spasiti Srbe od zlog 'drugog' koji im prijeti. U nekim njegovim javnim istupima sličnost s Miloševićem je zabrinjavajuća. On ide toliko daleko da preformuliše slogane kojima je bivši predsjednik poticao mržnju i sukobe 1990-ih. U obraćanju Srbima na sjeveru Kosova 2018. je rekao: “Milošević je bio veliki srpski vođa čije su namjere svakako bile najbolje, ali naši rezultati su bili vrlo loši”.
Vučićeva politika otvorila je put Rusiji za jačanje uticaja na zapadnom Balkanu. Njegova vlada je reciklirala rusku propagandu i pojačala vojnu saradnju s Moskvom. U oktobru 2017., nekoliko mjeseci nakon Vučićevog dolaska na vlast, Srbija je od Rusije kupila šest aviona MiG-29. A između 2018. i 2022. Srbija je kupila ruske tenkove, oklopna vozila, sisteme protivzračne odbrane Pancir S1 i protivtenkovske vođene rakete Kornet.
U svjetlu svega ovoga, ne treba tumačiti nedavno glasanje Srbije za rezoluciju UN-a kojom se osuđuje rat Rusije protiv Ukrajine kao pokušaj povezivanja sa Zapadom. Zauzimanjem drugačijeg stajališta o sukobu, Srbija bi riskirala potkopavanje zahtjeva za teritorijalnim suverenitetom koje postavlja u svojim pregovorima s Kosovom.
Čini se da se EU budi zbog sve veće prijetnje etničkog nacionalizma i ruskog uticaja na zapadnom Balkanu. To se ogleda u govoru u kojem je predsjednik Francuske Emmanuel Macron najavio prioritete Francuske za predsjedanje Vijećem EU. Ipak, iako je ovo bio dobar prvi korak, on još nije doveo do vrste suštinske akcije koju EU treba poduzeti kako bi ublažila rizik od daljnjih sukoba, promjena granica i širenja ruskog uticaja u regiji.
Vučićev ponovni izbor ukazuje da će proći neko vrijeme prije nego što Srbija postane puna demokratija, ali još uvijek postoji mnogo načina na koje EU može pomoći zemlji i njezinim susjedima da izgrade zdrava društva. Unija bi trebala odustati od pokušaja održavanja stabilnosti kroz podršku Vučićevu autokratskom režimu – jer se to očito izjalovilo.
EU bi trebala povećati svoju podršku srpskoj opoziciji, organizacijama civilnog društva i slobodnim medijima koji djeluju pod stalnim prijetnjama. A moglo bi pokušati oslabiti Vučića sankcioniranjem medijskih kuća koje sponzorira država i koje šire rusku propagandu po cijelom zapadnom Balkanu.
EU treba uvjeriti Vučića da Srbija mora birati između evropskih integracija i podaništva Rusiji. Ako Srbija nastavi težiti članstvu u EU, Unija bi trebala upotrijebiti mjere poput sankcija kako bi odvratila daljnju političku i vojnu saradnju s Rusijom. Bez obzira na ishod ruskog rata protiv Ukrajine, bit će od vitalnog značaja za EU da razvije koherentnu politiku na zapadnom Balkanu koja ne samo da ubrzava proces integracije u EU gdje je to moguće, već i pruža sigurnosne garancije zemljama kao što su Kosovo i Bosna i Hercegovina.
Tefta Kelmendi je koordinatorica programa Šira Evropa pri Evropskom vijeću za vanjske poslove
