Moderno svjetsko pjesništvo učinilo je više za razumijevanje historije i tradicije nego discipline koje su gotovo po običajnom pravu preuzele starateljstvo nad ovim znanjima. Otud moderno pjesništvo ne odustaje od vlastitog poetičkog horizonta kada se okrene historiji ili tradiciji. Naprotiv, pjesništvo tako stječe kulturološku dubinu i prepoznaje vlastitu savremenost u ehu ranijih glasova.
Tradicija, podrazumijeva se, postoji samo ako nije nametnuta već je svjesno izabrana. Tada ona, kako pokazuje poezija Ibrahima Kajana, može postati prirodni sudionik nove osjećajnosti jer univerzalni duh ne odbija da se sjeća, da pamti, on se ne odriče svojih koordinata zadanih u jeziku kojim diše, misli, opstaje. To je neka vrsta eliotovskog uvjerenja da pjesnik mora živjeti u „sadašnjem trenutku prošlosti“. Dakle, samo individualno talentirani pjesnik, kakav Kajan nesumnjivo jest, može razumjeti živi tok tradicije.
Prof. dr. Elbisa Ustamujić uočava da je „jezik ove lirike značajnim dijelom iz fonda islamske mitologije, ispisan ritmom drevnog zapisa, basne, govorom očaravanja i, što je već primijećeno, iktusom Božje Objave“. Dakle, u pjesništvu Ibrahima Kajana odvija se veliko naslojavanje tradicije jer on aktivira jednu od najzanimljivijih tradicija u bošnjačkom pjesništvu.
Vi, poredani!
Prekopajte svoja tijela kao zemni vrt
dok se tražite neutješni
između ruke koja piše
i Gospodara koji njome upravlja
dok čuvate suh hljeb i sol vađen iz avlija,
užeta se jednoga držite
da ne propadnete
Muslimani,
vino iz zrna šejtanova cijeđeno
kojim me nudiše – sablja je
između ruke krilate
i Gospodara koji joj snagu daje
Poredani! Vidim ruine onih koji su bili.
Vidim stećke, jure iz budućnosti!
(Muslimanska pjesma, 1969)
Ibrahim Kajan nije samo u dijalogu s tradicijom, on tradiciju preispituje s interesiranjem za oblički i tematski aspekt. Kad neko pjeva o Orijentu, on to čini sa znanjem šta je značaj Orijenta i njegovog nasljeđa za prostor na kome obitavamo. Zato Kajan ne piše o sebi, ne ispovijeda se, ali piše iz sebe, ne ispisuje dijagnoze i ne nudi recepte, ali je njegova poezija proizašla iz stvarnosti koja je oko nas, iz rakursa izglobljenosti sa zavičajnih prostora. Otuda potreba da se sve preispita, da se ustanovi razlika, da se spoznaje izlože stanovitom riziku. U poeziji Ibrahima Kajana ukršta se niz tradicija.
Orijentalna, islamska tradicija omogućuje da se stvori pojmovnik klasične baštine (Melek, hadž, dženet, dženaza, akšam olur, ebu leheb, đulistan, tarih, džamija, ahiret itd). Mediteranska tradicija postajući predmetom Kajanovog poetskog nukleusa nije izolirana, ona je postavljena u odgovarajući kulturni sistem. Čak bi se moglo reći da ono što je iz te tradicije subjekt njegove poezije biva integrirano u sistem ovdašnjeg kulturnog trajanja. Zato Kajanove pjesničke teme i motivi bivaju saobraženi s profiliranim vrijednostima takvog kulturološkog postulata. Može se to pratiti na primjerima pjesama Meleki postrojeni, Zemlja, Maslina, Posveta.
Mehmedaliji Maku Dizdaru na vijest
O preseljenju njegovu u zemlju dobru
Ahiret očekuje dušu Mehmedalijinu:
to se golub premeću u rujan mak
na zapadu –
Bože,
zrno otova ada je kriknulo;
samac samlji biva
u rujnoj muklini
srpanjskih stećaka
To, zemljaci su samo
što se susreću
u mrklini
Bože, neka se otvore željezna vrata
Hipom, ruke njegove
rišu
zadnje znakove
po zraku:
slovo
plno
smrti
(Posveta, 1971)
Pred Kajanovim pjesništvom osjećamo se kao pred nedovoljno istraženom putopisnom bibliotekom. Nakon čitanja ključnih knjiga (pjesama) te biblioteke, možemo se, onoliko strasno koliko smo čitatelji, identificirati s onim što smo čitali, s onim što smo naučili, ili onim na šta nas je pjesnik podsjetio stilskim, izražajnim ili simboličkim repetitorijumom. Kajanova poezija prožeta je neosimboličkim senzibilitetom koji se kreće od iskustva poezije i iskustva kulture do iskustva svijeta i obrnuto: od prirode do kulture, od mitskog i vanvremenog do svakodnevnog, od mita do mitopoetizirane slike u kojoj se u raskoši vremena i u starosti pjesme (motiva pjesme) jasno raspoznaju oblici kao aluzije na religiozno-mističke kodove. Pjesnik kao osobeni tkalac mističnih skaski gradi i utvrđuje ono na šta se smisao ljudskog bivstvovanja naslanja i iz čega smisao proishodi.
Držanje za Božije uže kroz jezičko i pjesničko pamćenje rekreira dublji i izvorniji smisao ljudskog postojanja. Arhaizmi i orijentalizmi u Kajanovoj poeziji, te mudrosti koje dolaze iz takvih iskustava ne nose sa sobom samo elementarna značenja već i pozadinu u kojoj im je porijeklo. Kao što je govorio Paund, „čovjek koji se vraća izvorima čini to zato što želi da se ponaša po vječitom uzoru mudrosti“. Ako je povratak izvorima dolazak do prirodnog, temeljnog stanja i zdanja identiteta, onda možemo zaključiti da Ibrahim Kajan u svom poetskom opusu nije tragao za vlastitim identitetom, već ga je mudro i suvislo potvrđivao.