I ovaj 1. maj, na datum kada bi se trebala slaviti radnička prava, pored ponavljanja uobičajenih stereotipa o našem narodu i načinu na koji obilježavamo praznike, potvrdit će se dodatno činjenica da ne postoji autentična i istinska politička ljevica u Bosni i Hercegovini. Ova tvrdnja, koja se možda na prvi pogled čini pretjeranom, u suštini je lahko dokaziva i sasvim očita ako se pažljive pogledaju političke pozicije i nastupi ovdašnje ljevice, tj. njena politička kultura i praksa.
Naravno, ovdje, prije svega, mislimo na ljevicu na bošnjačkoj političkoj sceni jer ista na hrvatskoj političkoj sceni u BiH ne postoji čak ni u zametcima, a na srpskoj bi ju trebao predstavljati Dodikov SNSD, o čijem nepostojećem ljevičarstvu, što se manje kaže, to je tačnije. Ideja ljevice, kakva-takva, još uvijek politički živi samo na bošnjačkoj političkoj sceni, a glasove dobivaju većinom od bošnjačkog glasačkog tijela. Ipak, iako nominalno odana univerzalnim ljevičarskim idejama i iako se poziva na tradicije i praksu nekadašnjeg SKJ, ovdašnja ljevica tek je blijeda i daleka slika i prilika onih vrijednosti koje bi je trebale krasiti.
PRENEMAGANJE I ELITIZAM KAO AUTENTIČNI POLITIČKI SVJETONAZOR
Ovo je možda ponajviše vidljivo u samom odnosu ovdašnje ljevice prema njenom centralnom pitanju i problemu, onom klasnom, pogotovo u njenom odnosu prema klasama radnika i seljaka za čije se interese navodno bori i u čijoj bi konačnoj historijskoj pobjedi, barem službeno, trebala nalaziti ne samo svoju misiju nego i razlog svog postojanja. No, klase radnika i seljaka ovdašnja ljevica gnuša se manirom degeneričnog aristokrate i naprosto ih prezire takvim intenzitetom da za ovih čitavih dvadeset i kusur godina postdejtonske BiH nije niti jedan jedini put pokušala da im se istinski obrati ili ih pridobije na svoju stranu.
Štaviše, ako se može naći jedna nepromjenjiva konstanta u političkoj praksi naše ljevice, to je njen odijum prema “nižim”, tj. manje privilegiranim klasama, glasno omalovažavanje radnika i seljaka te traženje izvora svakojakog zla upravo u tim kategorijama stanovništva. Ljevica je radnike i seljake, periferiju i provinciju označila ne samo kao krivce za porast nacionalizma nego i za raspad svoje utopije – SFRJ. Ona ih redovno posmatra kao glasačko tijelo svojih ideoloških neistomišljenika, te je uobičajeno objašnjenje ovdašnjih ljevičara za izborni neuspjeh bilo kojeg nivoa, da “seljaci i papci” (papci kao stereotip manualnog radnika ili za intelektualca iz provincije) glasaju za one druge, za nacionaliste.
Takav podcjenjivački elitizam nije tek prenemaganje izbornih gubitnika nego autentični politički svjetonazor u kojem se pobjeda suparničkih ideja i projekata tumači endemičnom zaostalošću i neprosvijećenošću većine glasačkog tijela kojem je imanentno da bude odan reakcionarnim i zaostalim ideologijama. Glavne uzroke navodne propasti današnjeg društva u odnosu na ono jučerašnje ovdašnji ljevičari vide u “ruralizaciji” gradova, u dolasku, navodno, manje prosvijećenih, manje kulturnih, ali, što je najvažnije, nacionalno svjesnih masa (za ljevicu je nacionalna osviještenost posljedica neprosvijećenosti i nekulture) u teško oštećene bastione anacionalne građanštine i progresivnih ljevičarskih ideja.
Pogotovo je zanimljivo da postoji svojevrstan ideološki bipolarni poremećaj gdje se ovdašnji ljevičari pozivaju na tekovine NOB-a, koje su ogromnom većinom iznijeli upravo seljaci (uz tadašnju minijaturnu radničku avangardu), dok istovremeno s gađenjem pričaju o ruralizaciji, ruralnom mentalitetu i uopće selu i predgrađu kao glasačkoj bazi svojih ideoloških suparnika. No, takav svjetonazor još je i manje čudan od fenomena rezolutnog odbijanja ovdašnjih ljevičara da, kada su već postavili kakvu-takvu dijagnozu, učine nešto povodom tog problema, da se spuste u te neuke mase, da ih educiraju, da promijene njihovu paradigmu, da ih na kraju pridobiju za svoje ideje i za svoju stvar. Upravo je svjesni izostanak takve interakcije, čak više i od već spomenutih predrasuda, to otvoreno odbacivanje onoga što je proklamirana misija svakog drugog ljevičarskog pokreta na svijetu, ono što ovdašnju ljevicu čini salonskom ljevicom, šampanjskim socijalistima, Gucci-komunistima, ukratko: ljevicom koja to nije.
Dovoljno je samo da pogledate manekene iz SDP-a i Naše stranke po zasjedanjima federalnih i kantonalnih skupština, tu mondenu paradu brižljivo dotjeranih kvaziljevičara pristiglih iz solarija, fitnes-centara i pedikura. Stravično licemjerje upravo je ono što nas boli kada takvi pričaju o radničkim pravima. Ironično da problem koji ovdašnja ljevica ima s klasama koje bi trebala voditi u bolje sutra treba upravo tražiti u klasi kojoj ona zaista pripada.
Za razliku od prvobitnih nosilaca ljevičarske ideje u BiH, pogotovo za razliku od prethodnika na čije se tekovine i tradicije pozivaju, originalnih jugoslavenskih komunista i partizana, današnji lokalni ljevičari, pogotovo njihove perjanice i lideri, gotovo su svi pripadnici nekadašnje komunističke nomenklature ili crvene buržoazije. Oni se odaju urbanim i visokoobrazovanim, a ustvari su privilegirani potomci pripadnika nekadašnje vladajuće klase.
Današnji ljevičari ustvari pripadaju klasi uživalaca tekovina i plodova pobjede, a ne klasi pregalaca. Oni su djeca pobjede, a ne djeca borbe, te u osnovi pripadaju prije klasi gradskih patricija nego radničkih plebejaca. Sama činjenica da su odrasli ili djelovali kao nasljedna elita u sistemu u kojem je navodno već bila ostvarena pobjeda radničke i seljačke klase automatski ih je lišila kao grupu sposobnosti političke i kolektivne empatije prema manje privilegiranim koji u sistemu vrijednosti ostvarenog “radničkog raja” na zemlji nisu mogli nikako biti žrtve nekih manjkavosti (idealnog) sistema već samo vlastitih individualnih ili grupnih slabosti.
URBANI FAŠIZAM DOSELJENE KOMUNISTIČKE NOMENKLATURE
Nigdje se to ne može bolje razumjeti nego na primjeru ovdašnjeg tretmana 1. maja kao međunarodnog praznika rada. I dok skoro svuda, pogotovo na “kapitalističkom zapadu”, praznik rada bude obično obilježen mitinzima, protestima ili čak neredima radničke klase i njenih predstavnika, a sve u svrhu neprekidne borbe za bolje uvjete rada ili veća prava, 1. maj je u sistemu u kojem smo živjeli predstavljao dan odmora i teferiča, hedonistički praznik čiji su simboli janjci na ražnju, deka na livadi, piva u potoku i harmonika u rukama. To je u početku možda bila samo lukava partijska kulturološka intervencija radi pacifikacije radničke klase, ali je s vremenom preraslo u dio političke praske, ako već ne teorije, kojom su se tumačile različite uloge u društvu.
U takvom “idealnom sistemu” radnička je klasa teferičom manifestirala i signalizirala svoje zadovoljstvo poretkom, dok je pitanja poput politike, kulture, javnog djelovanja, bilo kakvog aktivizma, raspodjele resursa i sredstava, kadrovskog popunjavanja institucija i, najvažnije od svega, vladanja prepuštala eliti. Upravo radi odbijanja “radnika i seljaka” da se zadovolje takvim okvirima, čega su simbol prvi slobodni izbori 1990. godine i dolazak “nacionalista” na vlast, ovdašnja ljevica šire mase vidi kao besprizornike, ljude koji aktivno odbijaju progres i koji tvrdoglavo ne žele shvatiti šta je dobro za njih, koji svjesno odbijaju da razumiju historijsku nužnost i pravednost poretka u kojem naša “prosvijećena” ljevica vlada nad njima, ne samo politički nego i ekonomski, kulturološki i estetski.
Ovakav defanzivni mentalitet i svjetonazor stare aristokratije pod opsadom ironična je posljedica kako duboko šizofrenog i samobmanjujućeg stanja duha i uma koji je živio i djelovao kao viša klasa u navodno besklasnom društvu, tako i nekih trendova specifičnih za bivšu državu i njen sistem. Jedan od tih trendova prvobitna je komunistička koncentracija političke moći kroz urbanizaciju partijskih kadrova, što je također značilo i koncentraciju institucija te intelektualnih i kulturnih resursa i uopće društvenog kapitala. Današnji ljevičari gotovo su listom potomci onih koji su profitirali od takvih trendova i za koje je dolazak demokratije značio ako ne već potpuni gubitak automatskog transfera privilegija, onda barem pojavu potrebe da se uloži napor da se one legitimiziraju ili da se vodi politička borba za njih. Za ono što je do jučer bilo pravo stečeno rođenjem danas postoji žestoka konkurencija od strane suparničkih interesnih i klijentelističkih mreža i svu svoju svrhu ljevica nalazi u političkoj borbi za fotelje, sinekure i budžetska sredstva, te se u njoj i iscrpljuje.
Naravno, da bi bila iole uspješna, urbana ljevica mora privući i kooptirati dio širih masa ma koliko ih ne podnosila i ma koliko ih se gnušala na klasnoj osnovi. Radi toga, u gradovima djeluje podstrekujući strah “finih” starosjedilaca od “prodornih” došljaka, šireći iste predrasude i stereotipe koje i sama gaji, a šire djeluje insistirajući na identitetarnim pitanjima i specifičnoj jugonostalgiji. Zanimljivo je da je svojevrsni urbani fašizam obilježje ne starosjedilaca ili starih gradskih porodica nego prve generacije građana, potomaka doseljene komunističke nomenklature, a današnjih velikih urbanoida, što je upravo sloj kojem ogromnom većinom pripadaju ovdašnji prominentni ljevičari i njihovi simpatizeri.
Stalno problematiziranje pitanja nacionalnog i vjerskog nije samo identitetarna dvojba koju trpe današnji ljevičari kao pripadnici bivše elite nego i činjenice da su takva napuknuća stvarna i u širim masama i da ljevica u njihovom produbljivanju, a ne zacjeljivanju, vidi jedan od načina privlačenja određenog broja glasova. Dominantna jugonostalgija i nije toliko nostalgija koliko mitologizacija prošlih vremena, gdje nekadašnja elita pokušava vlastitu privilegiranost u onom sistemu projicirati na sve građane te tako prošlost prikazati daleko ljepšom i romantičnijom nego što je ona zaista bila za većinu ljudi. Također, takva nostalgija ima i praktičnu svrhu legitimizacije današnje elitističke ljevice, koja, svojatanjem svojih prethodnika i baštinjenjem njihovih tekovina, može donekle amortizirati svoju odrođenost od širih narodnih masa.
Stoga, budućnost ovakve ljevice i njene specifične ideologije vrlo je upitna. Ne samo radi njenih suštinskih unutrašnjih kontradikcija, elitizma, ispražnjenosti od bilo kakve čvrste ideološke opredijeljenosti, sve manje upotrebne vrijednosti jugonostalgije i sve većeg besmisla suprotstavljanja urbanog naspram ruralnog kao politički upotrebljivog fenomena nego i radi globalnih trendova. Radnička klasa u njenom klasičnom smislu nestaje širom razvijenog svijeta. Promjena u načinima proizvodnje, sve veća automatizacija i robotizacija industrije, nestanak masovnih radnih kolektiva i fabrika, deindustrijalizacija te posljedično izumiranje sindikalizma i uopće nestanak radničke solidarnosti ili mogućnosti za masovnu mobilizaciju radnika itd. uz već spomenuto umiranje sela znači rušenje bilo kakve fasade za ovdašnju ljevicu i nestanak mogućnosti da se uopće i naziva ljevicom.
Budućnost naše ljevice (radi onoga što zaista jeste, ali i radi historijskog trenutka) vjerovatno leži u nekom obliku onoga što danas simbolizira Naša stranka. Ne samo da se u smislu ljudskih potencijala, tj. kadrova, radi o pripadnicima istog društvenog sloja, istih svjetonazora, predrasuda i ukusa nego su i njihovi interesi gotovo potpuno isti. Čak bi se moglo reći da su članovi i pripadnici Naše stranke tek malo iskreniji dojučerašnji ljevičari koji su odlučili da svoj elitizam i partikularne interese prestanu kriti iza maske borbe za radnička prava i da ih pokušaju predstaviti kao vrline same po sebi.
Ovdašnji su ljevičari radi snobizma, ideološkog promiskuiteta, krajnje liberalnih svjetonazora, opterećenosti identitetskim pitanjima, individualizma, urbanog šovinizma, gnušanja od masovne akcije, prezira prema bilo kakvim tradicionalnim vrijednostima, kulturološke i običajne odrođenosti od širih masa i povezanosti sa zapadnim strukturama gotovo na kraju puta u prerastanje u ono što se danas smatra liberalima na Zapadu. Istinska je ljevica na umoru i njeno oživljavanje, ako ga ikada i bude, bit će vjerovatno poduhvat sljedećih generacije koje će je graditi na sasvim novim osnovama.
