Bokserska reprezentacija Bosne i Hercegovine nastupila je na Evropskim igrama u Poljskoj u junu ove godine. Svih deset reprezentativaca poraženi su u svom prvom meču. Za poraze bi najlakše bilo okriviti same boksere i trenere. Međutim, uz ovakvu „podršku“ države za koju se bore, samo ukrcavanje u avion veliki je uspjeh.

Jedina lošija situacija jeste kod bosanskohercegovačkih hrvača, koji, osim što nemaju podršku države, nemaju niti legalan savez niti reprezentaciju. Olimpijski komitet i ne pomišlja da riješi probleme unutar saveza kako bi hrvači mogli predstavljati svoju zemlju.

Boks i hrvanje kao najstariji borilački sportovi na Olimpijskim igrama oduvijek su bili vrhunac dokazivanja moći i borbenosti jedne države. Osvajači odličja odlazili su u legendu, dok ih je narod slavio desetljećima. Naša je država pravi primjer, (ne)nastupi na velikim takmičenjima u ta dva sporta najbolje prikazuju katastrofalno stanje.

Uzmimo za primjer Türkiye, jasno je da veliku većinu borbenog mentaliteta kao i sjajne odnose dijelimo s narodom te zemlje. Za razliku od nula medalja, koliko ima Bosna i Hercegovina, Türkiye ih ima 103 na ljetnim Olimpijskim igrama. Čak 66 medalja Republici Türkiye donijeli su njeni hrvači, dok su 7 donijeli bokseri.

Godina 2002. bila je prekretnica za turski borilački sport. Stranka pravde i razvoja Recepa Tayyipa Erdoğana dobila je Ministarstvo za sport i mlade Türkiye. Rezultati su se vidjeli već dvije godine kasnije na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. Türkiye je osvojila četiri medalje, tri u hrvanju i jednu u boksu. Da Ministarstvo nije akcent svog rada stavilo samo na boks i hrvanje, u kojim je Türkiye tradicionalno velesila, dokazuju i naredne Olimpijske igre, pa je tako do danas Türkiye osvojila i osam medalja u taekwondou, dok je na posljednjim Olimpijskim igrama u Tokiju osvojila i historijske četiri medalje u karateu.

Idealan scenarij bio bi onaj u kojem bi se naši političari ugledali na posao koji obavlja Türkiye i Vlada Recepa Tayyipa Erdoğana. Uz pravilnu komunikaciju, vjerovatno bi bili spremni poslati trenere i druge stručnjake za borilačke sportove kao ispomoć Bosni i Hercegovini. Nešto slično uradili su Sovjetski Savez i Kuba, što je rezultiralo promoviranjem Kube u najveću boksersku i hrvačku velesilu.

Uz turske stručnjake i finansijska ulaganja, kroz tri olimpijade i Bosna i Hercegovina imala bi medalju koju dugo iščekuje. Talenta sigurno ne manjka, najbolji su primjeri osvajači balkanskih medalja Adem Fetahović u boksu i Agron Sadikaj u hrvanju. Adut bismo imali definitivno i u gore pomenutom taekwondou, Nedžad Husić je u Tokiju bio senzacionalno peti, dok u svojoj kolekciji ima i evropsko srebro. Jedna od najboljih džudistkinja na svijetu također je Bosanka. Larisa Cerić je osvojila i jedinu medalju u historiji Bosne i Hercegovine na Evropskim igrama.

Kada bismo imali sistem, svake Olimpijske igre bismo se radovali. Bosna i Hercegovina i njen narod bili bi širom poznati kao snažni i borbeni. To bi čak pogodovalo i političarima, nakon svake medalje mogli bi se fotografirati sa sportistima u svom kabinetu. To je na kraju balade i jedino bitno trenutnoj vlasti u bosanskohercegovačkom sportu.