U oktobru 1918. godine Austro-Ugarska Monarhija bila je pred potpunim porazom i rasulom. Situacija je bila očajna, hrane nije bilo, u užoj Austriji počeli su klasni radnički nemiri inspirirani nedavnim događajima u Rusiji, dok u nenjemačkim dijelovima monarhije klasne podjele nisu dolazile do tolikog izražaja, već je prevladavao etnički nacionalizam i jake separatističke tendencije koje nije uspjela suzbiti ni ponuda cara Karla o federalizaciji zemlje.

Ostaci austrougarske vojske, koja je bila poražena na talijanskom frontu, bezglavo i u neredu su se povlačili. Bilo im je stalo još samo da sačuvaju vlastite živote. Monarhija je bila na koljenima pa car Karlo nije imao izbora nego da im dopusti da se pridruže svojim nacionalnim vodstvima.

Bilo je to samo priznanje činjeničnog stanja na terenu, gdje su Česi, Mađari, Poljaci, Hrvati, Slovenci i drugi već dezertirali i otišli kućama.

Začuđujuće brzo, već krajem oktobra, Mađarska, Čehoslovačka i austrougarski dijelovi buduće Jugoslavije proglasili su nezavisnost, no teritorijalni problemi ni izbliza nisu bili riješeni.


Borci Rudolfa Maistera na osvojenoj željezničkoj stanici s austrijske strane Karavanki

Budući da se nekada moćno i stabilno carstvo raspalo kao kula od karata, svako je želio prigrabiti komad njegova teritorija. Rumuni su od Mađarske prigrabili Transilvaniju, Česi su Austriji uzeli Sudete, Srbi su prigrabili Vojvodinu, dok su Talijani pretendirali praktički na cijelu jadransku obalu.

U tom konfuznom stanju Slovenci su na osnovama velikodržavne ideje i buđenja nacionalizma u 19. stoljeću poželjeli okrupniti svoju zemlju u sklopu novoproglašene države SHS. U tom cilju projugoslavenski bivši monarhijski pukovnik Rudolf Maister iz zarobljeništva je oslobodio srpske vojnike i od njih stvorio svojevrsnu privatnu miliciju koja je trebala zauzeti što veći teritorij u očekivanju srpske vojske, s obzirom na to da nova kraljevina SHS još nije bila međunarodno priznata.

Maisteru je prva tačka u pohodu bio Maribor u kojemu je živjelo osamdeset posto Austrijanaca. Uspješno je razoružao provizornu proaustrijsku Zelenu gardu i zauzeo grad. No, dolaskom američke delegacije, koju je predvodio general Sherman Miles, oko deset hiljada Mariborčana austrijske nacionalnosti izašlo je na ulice i počelo mahati svojim nacionalnim zastavama. Da stranci ne bi vidjeli raspoloženje naroda, Maister je svojim “borcima” naredio da otvore paljbu na nenaoružane prosvjednike, pri čemu je poginulo trinaest ljudi, a ranjeno ih više od šezdeset. Cijeli događaj i danas je u austrijskoj nacionalnoj svijesti poznat kao Mariborska krvava nedjelja.

Amerikanci su bili užasnuti krvoprolićem, no Slovenci su ih uspjeli uvjeriti da su Austrijanci prvi zapucali pa su Maisterovi borci uzvratili vatru. U Sloveniji je to i danas službeno prihvaćena varijanta događaja, dok Austrijanci njeguju svoju istinu. Prema nezavisnim istraživanjima, postoji mogućnost da je jedan od demonstranata ispalio nekoliko revolverskih hitaca u zrak, što su jedva dočekali ponovno regrutirani Srbi kako bi otvorili vatru do koje bi ionako došlo.

Kada je riješio problem u Štajerskoj, Maister je sa svojim vjernim pomoćnikom Franjom Maglajem produžio u Korušku, gdje su u većini ruralnih mjesta Slovenci bili u većini. Kako austrijska republika još nije propisno formirana, Maisteru su se suprotstavili samo dobrovoljci iz klagenfurtskog Ladwehra. Bilo je više sporadičnih okršaja, a Maisteru su priskočili u pomoć i pripadnici regularne srpske vojske pa je bez problema zauzeo Klagenfurt i gotovo cijelu Korušku.


Bivši srpski ratni zarobljenici koje je Rudolf Maister
mobilizirao i s njima krenuo na Korušku

Koruški Slovenci ispočetka su bili sretni što su konačno s braćom koja žive s druge strane Karavanki sjedinjeni u jednu državu, no prvobitno oduševljenje ubrzo je zamijenilo gorko razočaranje. Srpski vojnici počeli su se ponašati kao nemilosrdni osvajači, a ne kao oslobodioci, pa su silovali sve na što su naišli, pljačkali trgovine i privatne kuće, te su na užas kultiviranih građana koji su za takve priče čuli samo iz školskih udžbenika o vjerskim ratovima iz 16. stoljeća, u javnim parkovima pijančevali dan i noć i na ražnju pekli ukradene ovce i janjce.

Posebno su bile razočarane klagenfurtske prostitutke navikle na parfimirane i uglađene austrijske oficire koje su zamijenili brutalni Srbi koji su smrdjeli na bijeli luk i šljivovicu.

UBILI SVOG ZAPOVJEDNIKA

Stanje na okupiranom području bilo je nesnošljivo i kada je nakon četverogodišnjeg krvoprolića po cijeloj Evropi utihnulo oružje, po cijelom klagenfurtskom bazenu pucalo se i ubijalo, a u jednom sukobu poginuo je i Maisterov zamjenik Franjo Maglaj, koji se danas u Sloveniji slavi kao heroj. Prema službenoj predaji, Maglaj je opkoljen od Austrijanaca počinio samoubojstvo kako im ne bi živ pao u ruke, a kasnijim istraživanjem utvrđeno je da su ga sleđa ubili Srbi kojima je prigovarao zbog silovanja, pljački i paleža.

Tu su situaciju na koncu prekinuli američki vojnici pod zapovjedništvom generala Shermana Milesa, koji je već bio svjedočio masakru u Mariboru. Amerikanci su postavili demarkacijsku liniju na planinskom masivu – Karavankama i istjerali srpsku vojsku iz Klagenfurta i ostalih zaposjednutih područja.


Zapovjednika Franju Maglaja ubili su Srbi
jer im je prigovarao zbog silovanja i pljački

Dok su zaraćene strane bile razdvojene mirom u Saint-Germainu, određeno je da se u Koruškoj održi referendum te da sam narod odluči u kojoj će državi živjeti. Počela je žestoka borba za svaki glas. Austrijanci su ih pokušali uvjeriti kako će bolje živjeti u uređenoj republici u kojoj će im biti zajamčena sva nacionalna prava te su im objašnjavali kako stoljećima žive u uređenoj državi te da nemaju baš nikakvih veza s balkanskom satrapijom i njihovim kraljem Petrom koji je na vlast došao ubivši svog prethodnika na prijestolju Aleksandra Obrenovića i njegovu suprugu, i to tako što su ih bacili s balkona kraljevskog dvora te mrtve sabljama isjekli na komade.

Cijela Koruška bila je oblijepljena plakatima na slovenskom jeziku s obzirom na to da plakate na njemačkom nije trebalo ni lijepiti jer se znalo za što će Austrijanci glasati.

ANTISEMITSKA PROPAGANDA

Ni propaganda iz Kraljevine SHS nije bila ništa suptilnija, ali je u mnogim stvarima bila primitivna i antisemitska. Tako se na tim plakatima tvrdilo kako je seljak u Kraljevini SHS knez, dok u Austriji vladaju Židovi koji će im iscijediti i posljednju kaplju krvi.

Zbog živog sjećanja na divljaštva srpskih vojnika i obećanja austrijskih vlasti, na referendumu održanom 10. oktobra 1920. godine svaki drugi Slovenac glasao je za ostanak u Austriji, što je uz glasove Austrijanaca presudilo da Koruška ostane u Austriji. Tako je ta zemlja, koja je bila naseljena brojnim Slovencima, ostala izvan Kraljevine SHS, dok su primjerice, i to silom oružja, Maribor, Celje i Ptuj, u kojima su govornici njemačkog jezika činili više od osamdeset posto stanovništva, ostali u Sloveniji.

U području obuhvaćenom plebiscitom čak je 70 posto stanovništva govorilo slovenskim jezikom, što znači da je etničkih Slovenaca bilo vjerojatno i više (neki su koristili njemački jezik iz praktičnih razloga). Ipak, 59,1 posto glasača izjasnilo se za pridruživanje Austriji, a samo 40,9 posto za uključenje u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. 

Nova vlast kraljevine, nezadovoljna rezultatima referenduma, počela je šikanirati i protjerivati Austrijance u svojim granicama te su mnogi nasilno slavenizirani, a dosta ih je protjerano.

S druge strane granice u početku su se Austrijanci držali obećanja koje su dali Slovencima, no postupno su im prava smanjivana pa su im s vremenom bila zabranjena politička i kulturna udruženja.

Američki general Miles bio je zadovoljan uspjehom svoje misije, a poučen iskustvima stečenima u balkanskom grotlu, brzo je napredovao u službi pa je na koncu postao i šef američke obavještajne službe. Na toj poziciji neslavno je završio karijeru jer su za vrijeme njegove uprave obavještajcima Japanci bombardirali Pearl Harbor i uništili američku Pacifičku flotu, te je on podnio ostavku i prisilno je umirovljen.

Rudolf Maister, koji je vodio napad na Korušku, bio je jako razočaran rezultatima referenduma pa ga nije odobrovoljio ni generalski čin kojim ga je obdarila Kraljevina SHS. Povukao se na svoje imanje u seocetu Planina pokraj Postojne, gdje je do smrti pisao lošu postromantičarsku poeziju koju su odavno progutali moderni umjetnički pravci.

PROTJERIVANJE STANOVNIŠTVA

Za trajanja Kraljevine Jugoslavije Austrijanci su sistematski šikanirani, dok je za Slovence u Austriji nastupilo izuzetno teško vrijeme nakon Hitlerova Anschlussa te zemlje, kada im je zabranjena i upotreba jezika pa su se mnogi zbog gole egzistencije ponjemčili.

Napadom Trećeg Reicha na Jugoslaviju Maribor se ponovno našao u Njemačkoj, i to je bio jedini grad u prijeratnoj Jugoslaviji koji je posjetio Adolf Hitler. “Učinite mi ovu zemlju ponovno Njemačkom”, rekao je tada Hitler na dravskom mostu. Slijedeći tu naredbu, iz Maribora su protjerani gotovo svi Slovenci koji su završili u Nedićevoj Srbiji, uz napomenu da će sada moći sretno živjeti kod svojih oslobodilaca.

Austrijanci su ponovno preuzeli Maribor u svoje ruke, no ni njihova sreća nije dugo trajala. Nakon završetak Drugog svjetskog rata partizanske snage su ih gotovo sve protjerale.

Titove aspiracije proširile su se i na Korušku te je pokušao ono što Maisteru nije uspjelo nakon završetka Prvog svjetskog rata. Zauzeo je cijelu Korušku i još u većem razmjeru ponovio zločine koje su počinili njegovi prethodnici. Tražio je od saveznika okupacijsku zonu u Austriji i status velike sile, no to mu je odbijeno pa je pod prijetnjom američkog i britanskog oružja nevoljko morao napustiti Korušku, čime se zauvijek raspršio san Slovenaca o širenju svog teritorija na sjever.

Budući da su se Slovenci tokom godina pod pritiskom većinskog naroda u velikom broju asimilirali, danas ih u Koruškoj ima jedva 10.000, dok ih je prije stotinu godina bilo više od 150.000.

Da su se glasači na plebiscitu izjasnili za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca današnji bi austrijski gradovi Bleiburg, Rosegg, Völkermarkt, Eisenkapell i Ferlach pripadali Sloveniji, a državna bi granica prolazila tik do Villacha i Klagenfurta.

Austrijanci i danas slave borbu za Korušku, te su brojni spomenici podignuti u slavu tog malog rata uvijek puni cvijeća i vijenaca. Tako u pitoresknom turističkom mjestašcu Veldenumm na jezeru Worthersee na glavnom trgu ponosno stoji uvijek okićeni spomenik s natpisom: “Do ovog mjesta je kročila noga srpskog vojnika i tu je zauvijek zaustavljena.”

(Izvor: geopolitika.news)