Ko je i šta je Bosna bila, ta vjekovima moćna kraljevina Bosna, koja se danas negira posebno od njenih komšija, te pokušava da se pocijepa i podijeli? Odgovori se djelimično kriju u putopisnom dnevniku Benedikta Kuripešića iz 1530. godine.

Knjiga Putovanje kroz Bosnu 1530. autorice dr. Bisere Suljić-Boškailo, univerzitetske profesorice germanistike, čitateljima na uvid donosi prijevod Kuripešićevog putopisa, koji se smatra najstarijim putopisom kroz Bosnu, a koji je štampan u Austriji 1531. godine.

Putovanje kroz Bosnu 1530. – kakvu je Kraljevinu Bosnu zatekao i opisao Benedikt Kuripešić 1530. sastoji se iz tri dijela: prvi dio jeste esejističko-naučni i on obrađuje teme kao što su: opći podaci o najstarijem putopisu kroz Bosnu od Benedikta Kuripešića iz 1530, te kako putopisac Kuripešić zatiče i vidi Hrvatsku, Srbiju i Bosnu na svom putovanju 1530. godine. Autorica ovdje analizira najstariji bh. putopis iz 1530. i pokazuje u kom kontekstu nalazimo jednom spomenutu zemlju Srbiju, 7 puta Hrvatsku, a 32 puta riječ Bosnu/Kraljevinu Bosnu u Kuripešićevom putopisu. U ovom dijelu knjige autorica se bavi i sama prijevodom originalne knjige, jer smatra da su raniji prevoditelji pravili razne greške koje su stvarale pogrešne povijesne logike, na osnovu koje su velike sile također stvarale pogrešnu sliku o Bosni, što je bilo veoma kobno po njene narode. Znači, autorica u knjizi traži istinu i iznosi tu istinu čitatelju na vidjelo“, napisala je u recenziji prof. dr. Zrinka Ćoralić.

O tome kako je nastao putopis govori nam sam autor Benedikt Kuripešić. On kao razlog putovanja kroz Bosnu, odnosno o putu od Ljubljane ka Konstantinopolju i nazad, navodi da je austrijski vladar Ferdinand I godine 1530. poslao svoje izaslanike turskom caru Sulejmanu II da s njime načine mir ili, u najmanju ruku, primirje. Među tim izaslanicima je bio i notar Benedikt Kuripešić u svojstvu prevodioca za latinski jezik, koji je na tom putovanju zapisivao viđeno i dogođeno.

Kraljevo izaslanstvo predvodila su dva čuvena plemića i namjesnika: Josip Lamberg, vitez i namjesnik iz Kranjske, i Nikola Jurišić, vitez i namjesnik iz Hrvatske. Ukupno 37 lica krenulo je iz Ljubljane za Carigrad 22. augusta 1530. i stiglo u Carigrad 17. novembra 1530. godine, te nakon boravka u Carigradu, 22. decembra 1530. krenulo nazad istim putem, stigavši 9. februara 1531. u Ljubljanu. Išlo se istim putem koji je koristila turska vojska za pohode ka Bosni i Hrvatskoj i koji se poklapao sa starim rimskim putem.

„Mi danas nemamo Kuripešićev izvorni rukopis, ali imamo printano izdanje te njegove knjige iz 1531. godine. Smatram da je to originalna knjiga, taj primjerak čuva se u Nacionalnom muzeju u Beču“, navodi Bisera Suljić-Boškailo.

O Kuripešiću se, inače, na zna puno. Uzima se da je rođen negdje oko 1490. godine u Obenburgu (Gornji grad), današnji Kamnik, 15 km udaljen od Ljubljane. Pretpostavlja se da je završio visoke škole. Kako iz njegove knjige saznajemo, on je bio tumač latinskog i govorio je njemački i slovenski (slavenske jezike), pored toga, bio je i notar u Laibachu.

„Možemo zaključiti da je autor ovoga djela, barem što se tiče Bosne, vjerno opisao i oživio u knjizi duh tog vremena, oslikavši prostor kojim je hodio i zapisivao ono što je vidio, doživio i čuo od mještana“, navodi Suljić-Boškailo.

Opisujući Bosnu, on za nju najčešće govori da je kraljevina, a u svojim opisima dijeli je na Donju i Gornju Bosnu, gdje je Donja Bosna od Une do Vrhbosne (Sarajeva), a Gornja Bosna od Sarajeva do Kosova polja.

 Zaista je zemlja Donja Bosna veoma brdovita/ i ima posvuda velike šume i na malo mjesta je obrađena/ posebno na graničnim dijelovima/ iz razloga jer je od strane Hrvatske (Crabaten)/ i drugih strana često pljačkana, zapisao je Kuripešić.

Kuripešić svoj zapis o Bosni započinje nakon što je iz Vrhbosne/Sarajeva stigao u selo Mokro, gdje je počeo sažimati ono što je vidio i doživio. On je opisao dio Bosne (Donju Bosnu) kako smo mi vidjeli tu Kraljevinu Bosnu/ kakvu smo je prolazeći kroz nju našli. On na ovom mjestu opisuje samo Donju Bosnu (Nider Bossen) koja se izdiže od vode Une (Wuna) i prostire ka gradu Vrhbosne (Verbossen), današnjem Sarajevu, ne i cijelu Bosnu, jer drugi dio, Gornju Bosnu (Ober Bossen), koja se prostire od Sarajeva do Zvečaja i Mitrovice, još nisu vidjeli.

Znači, putopisac je na kraju svog putovanja Donjom Bosnom stigavši do Vrhbosne, gdje sjedi u Glavogodini Husref-beg paša, napravio kratak opis stanja jednog dijela bosanske zemlje:

U subotu 3. septembra od Geloša (Gelosch) preko visokog brda dođosmo do carskog bunara/ tako nazvan/ zato što je otprilike prije 74 godine/ kada je turski car napao Bosnu/ sa cijelim svojim ljudstvom do tog bunara stigao/ i dalje nije išao/ Ali je k utvrdi Ključa poslao svoje paše sa snažnom vojskom/ te kralja/ koji je vladao Bosanskim kraljevstvom/ koji je lagerovao u gradu Ključu pobijedio/ Ključ i Kamengrad preuzeo. (…)

U utorak 13. septembra/ od Rakovice ka selu Blažuj/ koji je prije nekoliko godina bio gotovo jedan veliki grad/ a sada pak jedva ima deset ili dvadeset kuća/ dođosmo do vode Bosne/ i preko nje prejahasmo/ Tu nas presrete vojvoda Murat sa oko stotinu i trideset potpuno opremljenih i lijepih konja(nika). (…)

Otprilike sat i po vremena/ gospoda se k Usref-beg paši/ u Kraljevini Bosni sa svom svojom poslugom podizala/ neki hrabri Turci su ispred njih jahali/ k tom nekom selu Glavogodini/ koje se nalazilo malo dalje od našeg sela… (…)

U pomenutoj Kraljevini Bosni našli smo tri nacije i tri vjere. Prvi su stari bosanski narod Bošnje/Bošnjaci (alten Boßner)/ oni su rimsko-hrišćanskog vjerovanja/ koje je Turčin osvojivši Kraljevinu Bosnu sa njihovom vjerom uzeo/ i tako ih u njoj ostavio.

Drugi su Zurfi (Surffen)/ zovu ih Vlasima, a mi ih zovemo Cigama odnosno Martolozima/ oni dolaze od mjesta Smedereva i Grčkog Beograda/ i vjere su Svetoga Pavla/ i mi ih uzimamo za dobre hrišćane/ jer mi ne nalazimo razlike između njihove i rimske vjere.

Treća nacija/ su pravi Turci/ oni isti/ i posebni su kao ratnici i državni službenici/ vladaju sa velikom tiranijom nad obje ranije navedene nacije/. Hrišćane i potčinjene/ je tako do sada Turčin/ zato što su zemlju gradili/ u svojoj vjeri ostavio/ a sve one koji su zbog mladosti/ ili iz lakoumnosti vjeru dali/ odobrio im je njihove sveštenike/ crkve/ i drugi red da održavaju.

Oni nisu, iz razloga jer obrađuju zemlju, morali da plaćaju ni jedan drugi porez osim godišnje jednu ugarsku forintu, a to je da 50 aspri daju po domaćinstvu.

“Kod riječi Boßner ipak valja zastati i upitati se kako to prevesti, posebno kada se, kao ovdje, radi o starom narodu koji živi u Bosni. Pa kada kažemo da u Hrvatskoj žive Hrvati, u Srbiji Srbi, najprirodnije je da u Bosni žive Bosne, što je približnije riječi Bošnje/Bošnjaci nego Bosanci, te tako ovu riječ možemo sa sigurnošću prevesti kao Bošnje/Bošnjaci”, navodi Suljić-Boškailo.

O Gornjoj Bosni, od Sarajeva do Kosova polja Kuripešić zapisuje:

Prvo tako Gornja Bosna nije divlja/ brdovita/ kao Donja Bosna/ već je dugim pašnjacima i visoravnima sa ogoljenim brdima okružena/ sa malo obrađenih polja/ osim polja i njiva koja su kod grada Vrhbosne/ Stanovnici ove zemlje/ su pripadnici dviju nacija/ a to su Turci i Zurfi/ o kojima je ranije govoreno/ oni imaju svoje sveštenike i crkve po hrišćanskom redu/ isto ona tri manastira/ o kojima u svom dnevnom opisu pišem/ napravio je Grčki car/ zvani car Stefan/ No najviše ima Turaka/ koji su ratnici/ i koji primaju od turskog cara novac za svoju službu/ koju oni zovu timar/ U spomenutoj zemlji/ naime od Prusca do Vrhbosne/ tu gdje sjedi Husref-beg paša ili glavni čovjek/ i u Kraljevini Bosni svoje prebivalište ima/ na svojim dvorovima sjede/ i vladaju nad Zurfima sa velikom tiranijom/ kao što je prije rečeno. Kraljevina Bosna nije prema svoj prilici gusto naseljena/ a saznao sam i uzrok tome.

Prvo/ tako umire narod mnogo od kuge.

Kao drugo/ Zurfi/ Zitzen i Martolozi/ zbog šecovanja kamate i radi teških nameta vladara/ gotovo da svi bježe.

Kao treće i najvažnije je to/ što turski car/ mlade i okretne ljude/ kao što je prije rečeno/ uzima i odvodi iz zemlje/ jer svi njegovi janjičari/ i najbolje sluge i službenici/ i glavni ljudi su Bošnjaci./ Turci ih smatraju najboljima/ najpobožnijima/ najvjernijim narodom/ koji voli da se izdaje kao pravi Turci i ponose se time/ njima se više vjeruje isto nego pravim Turcima. Oni su uistinu okretnošću i ljepotom svoga bića/ što se primjećuje/ veoma različiti od Turaka/jer oni su mnogo ljepše okićeni/ nego su Turci. Zemlja ima na mnogo mjesta zlata/ i radionica za ispiranje zlata/ i srebrene rude/ očito je da je/ Bosna u vrijeme Hrišćana jedna lijepa i obrađena zemlja bila/ vinova loza rasla je na mnogo mjesta, a sada se sadi samo oko Višegrada i Novog Pazara… (…)

U dijelu gdje opisuje Gornju Bosnu, odnosno Ober Bossen, autor zastaje i opisuje stećak hercoga Paulonića fon Radzela (što bi mogao biti Radoslav Pavlović), te koristi za njega plemićku tituli „von“.

Ovdje leže hercog Paulonić (Pavlović?) fon Radazel zvani/ koji je bio plemić ove iste zemlje/ a to je Gornja Bosna bila/ sa svojom ženom/ sa jednim sinom/ jednim bratom isto jednim svojim vjernim slugom.

Na veliko nadgrobnom spomeniku je napisano na zurfskom jeziku/ i uklesanim slovima/ gotovo naslikane misli.

Zatim opisuje drugi manji stećak gdje leži vjeran vitez bosanskoga hercoga Paulonića, o čijim se podvizima mnogo pjeva od Bošnja/Bošnjaka i Hrvata (Boßner und Crabaten).

(…) dođosmo do vode Uvac, pređosmo je, pa se popesmo na veliko brdo. Odatle se vidjelo more, Dubrovnik, Carigrad u Romaniji, Smederevo i ispod nas Bosna koja se vidjela daleko 50 milja.

Posljednji opis Bosne u dijelu kada je su kraljevi izaslanici stigli do Zvečaja, prešavši rijeku Ibar, gdje nailaze na pogranične bosanske tvrđave u kojima su, kako kaže, za vrijeme kad je Bosna bila još u hrišćanskim rukama hrišćani junačku borili s Turcima i hrabro ih branili.

Poslije dođosmo do tvrđave Zvečaja, koja se jurišem nije mogla uzeti pa, prešavši rijeku Ibar dođosmo u trgovište Mitrovicu i tu prenoćismo. Tu su dvije tvrđave, naime Jeleč koji smo danas, kad smo jahali od Novog Pazara, vidjeli nadesno na planini Rogozini, na vrlo kamenom brdu, otprilike na jednu milju daljine, i tvrđava Zvečaj na vodi Ibru, takođe na kamenom brdu, ispod kojeg smo danas projahali, ostavljajući ga nalijevo. Tu su pogranične bosanske tvrđave, gdje su se za vrijeme kad je Bosna još bila u hrišćanskim rukama hrišćani junački borili s Turcima i hrabro ih branili. Ali sada je sve prošlo.

Prema ovome opisu, možemo zaključiti da se Bosansko Kraljevstvo prije dolaska Turaka pružalo do Kosova polja. Ovo je bitna činjenica posebno u kontekstu legende o Milošu Kobiloviću, koji je ubio cara Murata I, kojeg, kako Kuripešić navodi, opjevavaju Hrvati i Bošnjaci. Pitanje je zašto ga opjevavaju Hrvati i Bošnjaci. Da li je ipak Miloš Kobilović bio bosanski vitez ili, pak, Zurf iz Bosne?

U jednom djelu on opisuje tešku situaciju stanovništva pod turskom vlašću govoreći kako ovdje svako mora da je spreman za rat i da, čim mu se da znak, mora da pođe sa svojim konjima (8 do 10 ili 12 konja mora da ima pripravnih), inače će odmah izgubiti život i sve što ima. Zatim navodi da svi oni što u Bosni uživaju timare ili careve nagrade moraju krenuti na Ugarsku. Zatim objašnjava zašto car želi da odabrane Bošnje sele ka Ugarskoj i kaže: jer on želi/ otkad smatra da je osvojio Ugarsku i Hrvatsku samo da granice drži.

Kuripešić dobro razlikuje Hrvate od starog bosanskog stanovništva Bošnja/Bošnjaka, u to vrijeme još rimokatoličke vjere, i Zurfa (Surffen), dijela bosanskog stanovništva koji je došao od Smedereva i Grčkog Beograda i koji je vjere Svetog Paula, znači da nisu Srbi kakve danas imamo. U Kraljevini Bosni susrećemo, posebno u Gornjoj Bosni, i grčke crkve i manastire i njihova sveštena lica. Kuripešić ne kaže nikad Kraljevina Srbija ili Kraljevina Hrvatska jer one nisu bile tada kraljevine i samo je Bosna imala to obilježje – Kraljevine Bosne.

„Kuripešić Srbiju samo jednom pominje kao ‘land Serubija’ (zemlja Srbija) koju on, kao i Nijemci, zove zemljom Zurfa. Zapitajmo se sada – gdje su ovdje Srbi ili srpski Beograd i srpska država? U to vrijeme je ona kao što vidimo bila mala i neznačajna, za razliku od Bosne koja je bila Kraljevina“, navodi Suljić-Boškailo.