Josip Manolić u svojim memoarima „Politika i domovina (Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku)“ otvoreno i bez zadrške razgolićuje svoju i ulogu svojih suputnika u društveno-političkom životu i traumatskim previranjima u Hrvatskoj, iznoseći istine do sada skrivene od javnosti. Zašto treba čitati ovu knjigu memoara Josipa Manolića (po mnogima starog lisca željezna pogleda, zbog konfiguracije glave i onoga što se kuha u njoj) i u drugim državama nastalim nakon raspada Jugoslavije? Dovoljno je spoznajno izvršiti repeticiju osnovnih Manolićevih stavova, ali i njegovo iznošenje niza neodrživih ocjena drugih činilaca i aktera na protekle događaje – prije, uoči, između i nakon uspostave, ali i smjene (rušenja) triju od četiriju političkih režima (jer je zadnji još čvrsto na nogama) koji se vivisekcijom njegova pamćenja uzimaju na pregled.

Manolić, između ostalog piše, koncem 1989. godine, 29. novembra, za Dan Republike, vrh stranke izradit će jedan od prvih letaka o političkom programu HDZ-a. Autor je teksta dr. Franjo Tuđman. Posebno je za Manolića interesantan dio koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu. Naime, HDZ je za Hrvatsku tražio njezine povijesne i prirodne granice. Značilo je to da Tuđman, prije istupa Miloševića, napada međunarodno priznate granice SFRJ, a time i Hrvatske. Da traži jednostranu promjenu granica. Bila je to svojevrsna objava rata BiH usklađena evidentno puno prije sa srpskim nacionalističkom klikom i onima koji su planirali raspad Jugoslavije. Bilo je to svojevrsno poništenje ustava iz 1974. Mnogi su to shvatili, nastavlja Manolić, kao ponuda Miloševiću da trgujemo oko Bosne, ali je to probudilo svojevrsne pretenzije kod Italijana i Mađara. Manolić priznaje da tada nije ni slutio „kamo će nas ta prva javna objava naših (Tuđmanovih) namjera odvesti i nisam se dovoljno jasno suprotstavio tom tekstu. Mislio sam da je riječ o propagandi, a da se stvarno ne namjeravamo tako ponašati.“

Sabor Republike Hrvatske donio je 25. juna povijesnu odluku, Odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, te 8. oktobra Odluku o raskidu državno-pravnih veza s republikama i pokrajinama koje su tvorile SFRJ. Dakle, stvorene su pretpostavke za razdruživanje sa SFRJ. Tada se već zna da se priprema pohod JNA na Sloveniju. Donosi se rezolucija o postupku za razdruživanje SFRJ i o mogućem udruživanju u savez suverenih republika. Bila je to podloga za razgovore o budućnosti jugoslavenske zajednice s Kučanom, Miloševićem, Izetbegovićem, Gligorovim i Bulatovićem. Tuđman uvjerava Manolića da je dogovor s Miloševićem moguć i da se rat može izbjeći. Ali, razgovori o takvom savezu i postojećim granicama za Srbe neodrživi su: granice su po njihovom mišljenju bile administrativne jer izvan Srbije u BiH i Hrvatskoj živi tri miliona Srba. Manolić ističe da je brojka bila uveličana te da je bilo jasno da će sutra na toj činjenici započeti razgradnja BiH pa i Hrvatske putem Knina.

Pitanju je razlaza Tuđman, iznosi Manolić, dodao tezu da granice iz aspekta hrvatskih interesa treba mijenjati. U raspravama o razdruživanju znao bi vući paralele po kojima srpsko stajalište o granici sliči i hrvatskom, a to je značilo da se pitanje granica treba riješiti u svojoj „biti“, jer je uspostavljanje BiH poslije Drugog svjetskog rata po njegovom mišljenju bio povijesni „apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća“.

Ako se vratimo unazad, važan je trenutak hrvatsko monetarno osamostavljivanje i puštanje u optjecaj hrvatskog dinara 23. decembra 1991. te je to napokon i faktičko osamostavljivanje NBH. Jugoslavenski SIV nije mogao spriječiti proces razdruživanja i da Hrvatska i Slovenija putem djelovanja JNA (koja je već započela bombardiranje Vukovara) budu prisiljeni na gospodarsku kapitulaciju. Predsjednik Tuđman dvoumio se podosta oko naziva novčanice. Kuna, taj povijesni naziv, imao je konotaciju s NDH i nije se baš lako prelazilo preko toga. Razmatrala su se imena kao „hrvatski hrast“, „žir“, „jadran“, „otok“. Prof. Hanžeković, Ante Čičin Šain i Dalibor Brozović dogovorili su „hrvatski dinar“. Te ratne 1991. godine Hrvatski sabor definitivno razvrgava veze sa SFRJ. Hrvatski dinari tiskali su se masovno u tiskari, gradiću pokraj Stockholma. Problemi nastaju kad Vlada Slovenije započinje zamjenu jugodinara za tolare pa se ubrzo saznalo da se dinari povučeni u Sloveniji pojavljuju u Hrvatskoj i Bosni za kupnju deviza ilegalnom tržištu.  

Tada NBJ pokreće akciju blokade računa hrvatskih banaka koje su tada vani imale oko 200 miliona dolara. To se nije dogodilo jer su pravnici Bundesbanke smatrali da se računi hrvatskih banaka u Njemačkoj imaju smatrati privatno-pravnim poslom njemačkih i hrvatskih banaka, a ne državno pravnim poslom. Kao predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka, Manolić budno nadzire te postupke. Predstoji, piše on, najveća „financijska malverzacija“ mlade hrvatske države. Naime, svi viškovi jugodinara, kad je on bio još platežno sredstvo u Hrvatskoj, preko lanca otkupljivača na ulicama mijenjali su se za devize. Tadašnji ministar finansija Jozo Martinović odobrio je ilegalnu nabavu deviza na tržištu Hrvatske i Bosne. Cijeli sustav otkupljivača razvili su pojedinci, između ostalih i Leon Sulić, Luka Rajić, Marijan Medvidović i dr. Neki su kasnije dobili visoke činove, a zapravo su se bavili švercom – postali su najbogatiji pojedinci u Hrvatskoj i bili su prvi kupci hrvatskih tvrtki u namještenoj privatizaciji.

Jedan od terenskih operativaca Ureda uočio je ubrzo da se zbiva nešto „o čemu nisam imao nikakvih spoznaja“, piše Manolić. Gomila švercera na ulicama Zagreba i Splita otkupljuju devize, a iza toga stoji Privredna banka i ministar Martinović, a cijelu operaciju operativno i obavještajno pokriva Josip Perković i vojna obavještajna služba, a ne SZUP. Bila je to jedna od akcija koje nisam odobrio, ograđuje se Manolić i nastavlja: „Slijedi zamjena nevažećih jugodinara u Hrvatskoj za devize u BiH uz znatno veći iznos od službenog tečaja. Nedugo zatim prispjet će i policijska informacija kako je pred jednim graničnim prijelazom u Bosnu zaustavljeno vozilo hladnjača puna jugodinara namijenjenih poslovnicama Privredne banke u BiH. U popratnoj dokumentaciji bit će naveden jedan od najvećih tajkuna u Hrvatskoj, s posebnim nalogom ministra financija. Bit će to, uz nabave oružja, početak osmišljene i sofisticirane pljačke hrvatske države s jedne strane i građana i države susjedne nam BiH. Ukupna novčana masa jugodinara kretala se oko tadašnjih 600 milijuna DEM i zamijenjena je ilegalno u Bosni za devize. O veličini štete raspravljalo se i u bosanskom Parlamentu. Novac, vlasništvo NBH, samo se malim dijelom vratio u Hrvatsku. Završio je u džepovima prenositelja, preprodavača i dijela dužnosnika HDZ-a u Hercegovini“, hrabro zaključuje Manolić.