Otkako je sadašnja izraelska vlada, koju vodi Benjamin Netanyahu, došla na vlast u decembru 2022. godine, postoji konsenzus, čak i u zapadnom mejnstrimu i među izraelskom političkom opozicijom, da je to jevrejska suprematistička, rasistička vlada.

Karakterizacije vlade, koja je jasno izražavala preferencije većine izraelskog jevrejskog biračkog tijela, kao „najekstremnije“, „najfundamentalnije“ i „najrasističkije“ u historiji Izraela, postala je uobičajena. Drugi opisi su to smatrali "prvom fašističkom" vladom Izraela.

Ovo osim činjenice da su dvije godine prije uspona sadašnje vlade, historijski proizraelske mejnstrim zapadne organizacije za ljudska prava proglasile Izrael rasističkom državom „aparthejda“ od njegovog osnivanja. Palestinci i njihove pristalice također koriste ovu oznaku za opisivanje Izraela barem od 1960-ih.

Ista vlada, koja je bila predmet međunarodne osude, pokrenula je tekuću genocidnu agresiju protiv palestinskog naroda, koji je do sada ubio i ranio više od 100.000 Palestinaca i raselio više od dva miliona.

Ipak, ovu istu rasističku vladu i njen genocidni rat podržavaju, naoružavaju i finansiraju SAD i njeni europski saveznici, koji, zaboravljajući svoje ranije kritike, nisu pokleknuli da opravdaju izraelske zločine, baš kao što su ranije branili koloniju jevrejskih naseljenika od optužbe za aparthejd.

Međutim, pitanje o kome se sve više raspravlja nije više da li je izraelska vlada rasistička, fašistička ili genocidna, već da li većina izraelskih Jevreja takođe odgovara tim opisima i da ova vlada, zaista, nije ništa drugo do manifestacija izraelskih jevrejskih političke kulture.

'Nema više rubova'

Glavni urednik Middle East Eye-a David Hearst nedavno je primijetio da oni koji izražavaju genocidni rasizam među izraelskim Jevrejima – uključujući vojnike, pjevače, umjetnike i političare – „više nisu marginalci. Oni predstavljaju ono što mejnstrim Izrael misli. Oni su postali genocidni, rasisti i fašisti kada se govori o Palestincima - bez stida. Oni su ponosni na svoj rasizam i šale se na račun svog rasizma i malo čine da ga prikriju.”

Prema anketama Izraelskog instituta za demokratiju i Indeksa mira Univerziteta u Tel Avivu koje su vođene više od mjesec dana nakon početka masovnog izraelskog bombardiranja Gaze, „57,5 posto izraelskih Jevreja reklo je da vjeruje da su Izraelske odbrambene snage (IDF) koristio premalo vatrene moći u Gazi, 36,6 posto je reklo da je ID koristio odgovarajuću količinu vatrene moći, dok je samo 1,8 posto reklo da vjeruje da IDF koristi previše vatrene moći.”

Komentirajući genocidne stavove većine izraelskih Jevreja i njihovu podršku etničkom čišćenju palestinskog naroda, čini se da je izraelski novinar Gideon Levy na gubitku: „Ili je to pravo lice Izraela, a napad na 7. ga je legitimirao biti iznad površine, ili da je 7. zaista promijenio stvari”, rekao je i dodao: “Ne znam koja je istina.”

Levyjev odgovor je iznenađujući, međutim, imajući u vidu dokumentovani rasizam cionističkog pokreta od njegovog početka i dobro poznatu činjenicu da je on oduvijek težio etničkom čišćenju Palestine od autohtonog palestinskog stanovništva u zemlji.

Izraelska štampa je objavila naizgled „razumne“ članke, koji planiraju izraelsko etničko čišćenje Palestinaca u Gazi i njihovo potencijalno protjerivanje na egipatski Sinaj kao nešto predivno, opisujući ga kao „jedno od najpogodnijih mjesta na Zemlji za pružanje usluga ljudima Gaze s nadom i mirnom budućnošću.”

Ipak, moglo bi se vjerovatno i jednako razumno suprotstaviti tom prijedlogu sa sugeriranjem da se izraelski jevrejski kolonisti dobrovoljno presele u SAD i Europu, posebno u Njemačku, gdje su njihova prava i privilegije zaštićene. Zaista, ovo su među „najprikladnijim mjestima na Zemlji da [izraelskim Jevrejima] pruže nadu i mirnu budućnost“.

Ovo je posebno tačno jer izraelski zvaničnici i intelektualci često tvrde da žive u “lošem” ili “teškom” susjedstvu, ili čak u “džungli”. Evropa i SAD su očigledno daleko superiorna susjedstva sa veoma niskom sigurnosnom zabrinutošću. Na kraju krajeva, Europa je „bašta“, dok je „veći dio ostatka svijeta džungla“, kako je prošle godine neslavno izjavio visoki predstavnik Europske unije za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell.

Njemačka predsjednica EU Ursula von der Leyen također je naglasila da je „jevrejska kultura europska kultura“ i da „Europa mora cijeniti svoje vlastito jevrejstvo. Kako bi jevrejski život u Europi mogao ponovo napredovati.”

Takav dobrovoljni potez izraelskih Jevreja, od kojih više od milion već ima europske i američke pasoše, poštedio bi palestinski narod (i Bliski istok šire) nasilja i ratova koje je cionistička kolonizacija vodila od 1880-ih, a posebno nakon 1948, posjetio je ljude u regionu.

Možda bi, umjesto da Izrael i njegovi zapadni sponzori tajno pregovaraju s “Kongom” ili Kanadom o prihvatu protjeranih Palestinaca, kako je nedavno objavljeno, Ujedinjene nacije i arapske države trebale bi s najvećim entuzijazmom potaknuti zapadne zemlje da požele dobrodošlicu izraelskim Jevrejima u svojoj sredini.

Uz nedavne ankete i analize koje otkrivaju mržnju i genocidne stavove velike većine izraelskih jevrejskih građana prema Palestincima, njihovo preseljenje u Evropu i SAD trebalo bi im donijeti više sreće i mira.

Osim toga, onima koji opravdavaju uništenje Palestinaca kako bi "spasili" zapadnu civilizaciju i vrijednosti s kojima se Izrael identificira, bolje bi bilo da spasu zapadnu civilizaciju iz njenog srca, daleko od kolonijalnih granica i antikolonijalnih palestinskih otpor.

U tom smislu, koordinatorka Evropske komisije za borbu protiv antisemitizma i poticanje jevrejskog života, Njemica Katharina von Schnurbein, nedavno je potvrdila da „Europa ne bi bila Europa bez svog jevrejskog nasljeđa“. Dodala je: „Jevrejsko naslijeđe dio je DNK Europe. I kao europske institucije, želimo da zaštitimo jevrejsko naslijeđe, da ga čuvamo i njegujemo. To je ključni aspekt njegovanja jevrejskog života, što je krajnji cilj strategije EU o borbi protiv antisemitizma i poticanju jevrejskog života.”

Moglo bi se očekivati, kao rezultat takve afirmacije, da će se vrata Europe ovoga puta otvoriti za Jevreje, za razliku od 1930-ih i 1940-ih, ili da su SAD, koje su odbile da prihvate jevrejske izbjeglice koje su bježale od nacista, poslale natrag brod pun njima. 1939. u Europu gdje su mnogi od njih stradali u Hitlerovim logorima smrti, raširenih ruku dočekali bi izraelske Jevreje u svom boljem susjedstvu.

Veliki broj izraelskih psihijatara već je napustio zemlju na zelenije pašnjake u Ujedinjenom Kraljevstvu, navodeći kao razlog veliki obim posla koji se samo povećao od 7. oktobra i sistem mentalnog zdravlja na ivici kolapsa.

Ovo ne iznenađuje, jer je podrška pokolju Palestinaca u neispričanim masakrima i ratovima od 1948. godine očigledno postala pravi genocidni kult u Izraelu u svim segmentima društva i vlasti. Kao i svi pripadnici nasilnih kultova, jedini način da ih spasite od njih samih je da ih deprogramirate. Ovo će nesumnjivo biti dugotrajan i komplikovan proces koji će, u slučaju mnogih izraelskih Jevreja, zahtijevati poništavanje decenija ispiranja mozga.

Možda bi ti isti psihijatri koji su otišli mogli pomoći deprogramiranju izraelskih Jevreja u sigurnom europskom okruženju kako bi ih oslobodili njihove vezanosti za etničko čišćenje i genocidne ratove.

Mirna budućnost

U međuvremenu, slučaj koji je Južna Afrika iznijela Međunarodnom sudu pravde (ICJ) optužujući Izrael za genocid podiže uzbunu u Bijeloj kući i glavnim gradovima zapadne Europe. Ovo je samo posljednji slučaj koji je ICJ dobio optužujući Izrael za zločine.

Prije godinu dana, Generalna skupština Ujedinjenih naroda odobrila je zahtjev za savjetodavno mišljenje ICJ-a o izraelskoj okupaciji palestinskih teritorija sa 87 glasova za i 26 protiv – protivnici su uglavnom iste zemlje koje danas podržavaju genocidni rat Izraela u Gazi.

MSP bi trebalo da održi javnu raspravu o ovom slučaju sljedećeg mjeseca. Što se tiče novijeg slučaja koji je donijela Južna Afrika, ICJ ga razmatra na hitnom saslušanju 11. januara.

ICJ se suočio sa sličnim zahtjevima u kontekstu naseljeničkog kolonijalizma od Drugog svjetskog rata. Najvažnije je da je u julu 1966. ICJ odbacio peticiju koju su 1962. godine iznijele Liberija i Etiopija u vezi s južnoafričkom naseljeničkom kolonijalizacijom Namibije, na osnovu toga što nijedna od njih nije imala pravni status da podnese predstavku. Obje zemlje su bile bivše članice Lige naroda, koja je izabrala Južnu Afriku kao obaveznu vlast nad Namibijom nakon Prvog svjetskog rata.

Peticija Liberije i Etiopije iz 1962. pozvala je sud da presudi o pravnom statusu Namibije. Predsjednik suda, Sir Percy Spender, i sam iz kolonije naseljenika Australije, dao je odlučujući glas u odluci od sedam prema sedam u korist Južne Afrike. Tom odlukom pokrenuta je oružana borba Narodne organizacije Jugozapadne Afrike (Swapo) protiv južnoafričkih okupatora aparthejda. Te godine, Generalna skupština je opozvala mandat Južnoj Africi, ali bezuspješno.

Godine 1969. Vijeće sigurnosti UN-a konačno je podržalo opoziv mandata Južnoj Africi od strane Generalne skupštine iz 1966. godine. Kada je Južna Afrika prkosila UN-u i odbila da se povuče, stvar je proslijeđena u julu 1970. ICJ-u na savjetodavno mišljenje.

Odluka ICJ-a iz 1971. godine dovela je do međunarodnog priznanja antikolonijalnog Swapo-a i prava naroda Namibije na samoopredjeljenje

Za razliku od 1966. godine, ovoga puta mišljenje ICJ-a , izdato 21. juna 1971. godine, u potpunosti je potvrdilo stav UN-a, presudivši da su UN zakoniti organ vlasti u Namibiji i da se Južna Afrika mora povući.

Za razliku od prokolonijalne odluke Međunarodnog suda pravde iz 1966. godine, odluka iz 1971. uklonila je i posljednji trag legitimiteta koji je režim bijele rase još uvijek imao. Nije da je Južna Afrika ispoštovala odluku; nije. Zapadni sponzori NATO-a Južne Afrike nastavili su bez stida da podržavaju njenu taktiku odlaganja koja se maskirala kao „mirovni proces“ i stavili su veto na rezolucije UN-a koje su pozivale na sankcije bijeloj suprematističkoj državi.

Ipak, odluka Međunarodnog suda pravde iz 1971. dovela je do međunarodnog priznanja Swapoa i prava naroda Namibije na samoopredjeljenje. Bio bi potreban oslobodilački rat da Namibija konačno dobije nezavisnost 1990.

To znači da će odluka ICJ-a kojom se izraelski rat osuđuje kao genocid predznačiti dobro za borbu palestinskog naroda protiv njihovih okrutnih i krvožednih kolonizatora.

Iako neće dovesti do trenutnog oslobođenja i dekolonizacije, mjerljivo će ubrzati taj proces sve dok ne demontira izraelski režim jevrejske nadmoći i spasi Palestince i izraelske Jevreje od genocidnog kulta cionizma.

Joseph Massad je profesor moderne arapske politike i intelektualne historije na Univerzitetu Kolumbija u Njujorku. Autor je mnogih knjiga i akademskih i publicističkih članaka. Njegove knjige uključuju Colonial Effects: The Making of National Identity in Jordan; Desiring Arabs; Postojanost palestinskog pitanja: Eseji o cionizmu i Palestincima, o islamu u liberalizmu. Njegove knjige i članci prevedeni su na desetak jezika.