Deset godina nakon masakra, raseljavanja, kidnapovanja i porobljavanja od strane džihadista, pripadnici iračke zajednice Jazida, koji se u mnogim slučajevima još uvijek nisu uspjeli vratiti svojim domovima na sjeveru te zemlje, ponovo osjećaju strah. Krajem aprila neki od njih izašli su na ulice kako bi demonstrirali protiv preseljenja arapskih porodica u tu regiju, a društvenim mrežama ubrzo su kružile video snimke na kojima se vidi kako pripadnici ove manjine bacaju kamenje na džamije. Iako se kasnije pokazalo da su snimci bili lažni, već je bilo prekasno.
Mrežama se kao odgovor počelo širiti na desetine videozapisa u znak odmazde nazivajući jazidsku zajednicu "obožavateljima šejtana", što je uvreda koja se često koristi protiv njih zbog njihove vjere, koja miješa zoroastrizam, kršćanstvo i islam i u kojima s epoziva na ubijanje.
"ISIS je bio u pravu što je učinio ono što je napravio Jezidima", "Trebali bismo ubiti Jezide", glasile su poruke koje su se brzo proširile Facebookom i WhatsAppom, do te mjere da je francuska ambasada u Iraku izdalo saopćenje pozivajući na zaštitu ove manjine.
"Ova zapaljiva retorika proširila se Irakom i podsjeća na ksenofobičnu ideologiju koju širi ISIS kako bi opravdao svoj genocid nad jezidskom zajednicom", osudila je Free Yezidi Foundation, organizacija civilnog društva koja pruža podršku zajednici nakon masakra. 2014. “Jezidi su predugo živjeli u strahu u vlastitoj zemlji. Vlasti moraju prijaviti govor mržnje protiv njih. Šutnja pridonosi kontinuiranoj nesigurnosti zajednice koja je pretrpjela nemjerljive zločine”, dodali su u nedavnoj izjavi.
Jezidska zajednica ima oko 600.000 članova, raširenih po regiji koja čini granice između Iraka, Sirije, Turske i Irana. Trpe progon još od vremena Osmanskog Carstva, brojne su predrasude koje vladaju kada su oni u pitanju. U augustu 2014. militanti takozvane Islamske države upali su u grad Sinjar i, prema podacima Međunarodne organizacije za migracije (IOM), 360.000 ljudi, uglavnom Jezida, raseljeno je a najmanje 1.293 ubijeno, 2.745 ostalo je siročad, a 6.417 je oteto a žene pretvorene u seksualne robinje. Oko 2600 jezida još uvijek se vode kao nestali, prema Free Yezidi Foundation. UN je ubijanje i progon ove zajednice opisao kao genocid.
Oko 200.000 Jezida nije se moglo vratiti u svoje domove, prema IOM-u. U raseljeničkom kampu Qadia, na periferiji grada Duhok i blizu turske granice, živi oko 2.400 poodica, više od 12.000 ljudi, većinom Jezidi iz Sinjara, zajedno sa oko 100 muslimanskih porodica iz iste regije. Svi se pitaju hoće li se jednog dana moći vratiti u svoj dom, udaljen svega 170 kilometara, je li od njega išta ostalo.
Jezidi koji žive u kampu Qadia tvrde da se s godinama podrška nevladinih organizacija smanjuje. IOM, prisutan u sedam kampova za raseljene Jezide u Duhoku, potvrđuje da mu je teško finansirati aktivnosti koje provodi, zbog činjenice da njegovi stalni donatori sve više smanjuju svoje doprinose. Usred planina, jedina mogućnost za Jezide da nađu posao je da rade s okolnim stočarima ili kao sezonski radnici u vrijeme žetve. Plaće su oko 5.000 do 10.000 iračkih dinara dnevno (između 3,5 i sedam eura).
Trauma genocida i desetljeće progonstva uzeli su alarmantan danak mentalnom zdravlju. "U 2015. bilo je četiri ili pet samoubistava mjesečno u kampovima za raseljenje", kaže Amira Murad, Jezidi i asistentica za psihosocijalnu podršku mentalnog zdravlja IOM-a. Na emocionalnu stabilnost stanovnika kampa utječe i činjenica da nisu dobili odgovarajuću novčanu naknadu nakon razaranja koje je takozvana Islamska država izvršila u njihovim domovima u Sinjaru, što im također onemogućuje povratak i obnovu života. Human Rights Watch nedavno je to osudio u izjavi u kojoj poziva iračke vlasti da pruže podršku žrtvama i nužne strukture za njihov povratak.
