Kako vrijeme odmiče, na površinu isplivava sve više detalja o nastanku terorističke grupe ISIL u Iraku i Siriji, iako prava istina o stvarnim kreatorima ove terorističke organizacije neće biti poznata dok se ne podigne embargo s tajnih dokumenata u zapadnim prijestolnicama, Izraelu i njihovim saveznicima. Pitanje je također zašto su Amerikanci baš odabrali kurdske snage u Siriji i Iraku kao svoje saveznike i glorificirali ih kao borce najzaslužnije za uništavanje i poraz ove terorističke organizacije. Godine 2017. američke trupe i snage njihovih saveznika izvele su najžešće napade na glavno uporište ISIL-a u Siriji, grad Raqqa, koji je bio proglašen glavnim gradom samoproglašene tzv. islamske države koju su teroristi formirali okupiranjem velikih dijelova teritorije Sirije i Iraka.

Neki su analitičari tad predviđali, a neki priželjkivali nestanak granica koje su svojevremeno iscrtali britanski i francuski kolonijalni administrator Sykes i Picot u ime svojih imperijalnih sila kada su odlučili da unište nekadašnje islamsko Osmansko Carstvo. Pored Raqqe, američke su snage tada izvele i masivne zračne napade na irački grad Mosul kako bi podržale iračke i kurdske kopnene snage protiv ISIL-a.

Ipak, neki autori danas tvrde da žestoke vojne operacije pod vodstvom SAD-a na Mosulu i Raqqu lažno sugeriraju da su SAD i ISIL bili žestoki neprijatelji. Američke operacije stvorile su dojam i percepciju da je SAD bio u potpunosti posvećen borbi protiv ISIL-a i Al-Kaide i njenih različitih otcijepljenih grupa, u nastavku “rata protiv terorizma”, koji je započela Bushova administracija nakon 11. septembra. Ako se pažljivije analiziraju događaji u Iraku i Siriji u tom periodu, može se doći i do drugačijeg zaključka koji govori da su SAD i njegovi saveznici ipak bili, nekad direktno, a nekad indirektno, čak u dosluhu s ISIL-om radi ostvarivanja američkih geopolitičkih ciljeva u središtu arapskog svijeta.

Postoji škola mišljenja na zapadu da je teroristička grupa ISIL, koja je privukla svjetsku pažnju 2014. godine, zapravo predstavljala jedan od instrumenata za implementaciju američkih strateških ciljeva na Bliskom istoku i implementaciju politike Washingtona. Prema ovoj školi mišljenja, koja se ne može baš odbaciti kao teorija zavjere s obzirom na postojanje niza argumenata, u junu 2014, kada su borci ISIL-a prešli sirijsku granicu u cilju osvajanja grada Mosula u Iraku, a koji je bio najveći grad koji je kontrolirala ova teroristička grupa, američke su snage sve vrijeme nadzirale konvoje ISIL-a za vrijeme dok su oni prelazili iz Sirije u Irak. Amerikanci su ih opservirali koristeći dronove (bespilotne letjelice) i satelitske sisteme. Zanimljivo je i frapantno da američke trupe nisu poduzele nikakve konkretne poteze kako bi spriječili napredovanje snaga ISIL-a ka Mosulu, iako bi bilo logično da ih bombarduju, s obzirom na sve zločine i zlo koje su pripadnici ISIL-a počinili.

Za vrijeme posjete Washingtonu u oktobru 2013. godine tadašnji predsjednik Vlade Iraka Nouri al-Maliki jasno je dao do znanja zvaničnicima Obamine administracije da je oružje koje su Amerikanci podijelili nekim pobunjeničkim grupama u Siriji već tada bilo prokrijumčareno u Irak, a da su bjelosvjetski teroristi koji su dolazili na sirijsko ratište iz svih krajeva svijeta također ilegalno ušli na teritoriju Iraka.

Pokazalo se da je Maliki ipak bio u pravu. On se požalio Washingtonu zbog upumpavanja velikih količina naoružanja u Siriju. Ugledni američki profesor i savjetnik Ujedinjenih nacija Jeffrey Sachs u više je navrata u američkim medijima govorio o ulozi Američke centralne obavještajne službe (CIA) u krijumčarenju oružja u Siriju, spomenuvši precizno ime operacije nazvane “Timber Sycamore”. Američko oružje bilo je namijenjeno umjerenim pobunjenicima u Siriji koji su se digli na oružani ustanak protiv diktatorskog režima Bashara al-Assada u Damsku nakon što su mirni protesti i pozivi na reforme i njegovo svrgavanje prerasli u oružanu pobunu. Ipak, ne treba biti naivan kada se govori o umjerenim pobunjenicima.

Činjenica je da su tokom povijesti američke državne strukture i obavještajne agencije uvijek birale najekstremnije i najradikalnije elemente koje su podržavali jer su im oni služili kao najefikasnije strateško oružje i vrška oštrice koplja za ostvarivanje geostrateških ciljeva u datom ratnom području. Najbolji primjer jeste podrška mudžahedinskim grupama u Afganistanu za vrijeme pružanja legitimnog afganistanskog otpora Sovjetima u vrijeme sovjetske okupacije Afganistana od 1979. do 1989. U to vrijeme fragmentirani afganistanski islamski borci bili su podijeljeni najmanje u sedam različitih frakcija koje su kasnije povele rat međusobno. Najradikalnija, najratobornija i najefikasnija mudžahedinska frakcija bio je pokret “Hizbi Islami”, koji je predvodio Gulbudin Hikmetyar. Ovaj mudžahedinski lider imao je najveću podršku Amerikanaca u oružju i finansijama. Američka pomoć implementirana je po direktivi i na savjet Pakistanske vojne obavještajne službe Inter Services Intelligence (ISI).

Nema razloga sumnjati da je sličan slučaj bio i u Siriji. Oružje se daje onima za koje se vjeruje da su najprekaljeniji ratnici koji su kadri osigurati strateške ciljeve i interese zapadnih sila, u ovom slučaju SAD-a i njenih saveznika. Stoga, Malikijeva upozorenja Washingtonu da je američko oružje palo u ruke Al-Kaide i ISIL-a i drugih manjih ekstremističkih militantnih grupa i nije bilo neko posebno iznenađenje. Ono što ne treba također gubiti iz vida jeste činjenica da je tadašnji irački premijer Maliki i sam, makar i djelimično, bio zaslužan za uspon ISIL-a jer je njegova politika koja je bila isuviše sektaški orijentirana u korist šijitskog faktora itekako doprinijela otuđenju iračkih sunita, među kojim su mnogi odlučili da se priključe ISILU, budući da su se u potpunosti osjećali marginalizirani u Iraku, gdje su izgubili svoja prava i bili tretirani kao građani drugog reda.

Znatan dio nekadašnje vojske Saddama Huseina u Iraku i njenih kadrova priključili su se ISIL-u, čime je ova zloglasna teroristička organizacija dobila školovane, iskusne i obučene kadrove uključujući i neke visoke oficire. Malikijeva vladavina u Bagdadu u to vrijeme stoga snosi dio odgovornosti za jačanje ISIL-a iako se njega ne može kriviti da je to učinio namjerno, ali je pojava ISIL-a, između ostalog, bila i posljedica loše, korumpirane, sektaški orijentirane većinske šijitske vlasti u Bagdadu. Kasnije, greške koje je počinio Maliki korigovane su od vlada koje su došle poslije. Jedan od rezultata tih korekcija jeste i bolje političko organiziranje sunitske komponente političkih snaga u Iraku koji su na proteklim izborima ostvarili impozantne rezultate i pozicionirali se kao kredibilna politička snaga bez koje je nemoguće formirati bilo koju novu vladu.

Zamjenik pomoćnika državnog sekretara u američkom State Departmentu Brett McGurk u to vrijeme izražavao je ozbiljnu zabrinutost zbog mogućeg napredovanja ISIL-a, koji je čak prijetio da okupira Bagdad. Ovaj američki zvaničnik je ozbiljno upozoravao i kritizirao neke svoje američke kolege u vladi koje su provodile licemjernu politiku popuštanja pred ISIL-om, koji su ovoj terorističkoj grupi praktički dopustili da zauzme irački grad Mosul. McGurk je takvu njihovu politiku ocijenio kao nepromišljeni i luđački čin.

Dva mjeseca kasnije, borci ISIL-a iz pravca Sirije na zapadu i Mosula na istoku napali su oblast Sindžar u Iraku, stanište jezidske vjerske manjine. U roku od nekoliko dana teroristi ISIL-a masakrirali su na hiljade jezidskih muškaraca i dječaka, a oko 7.000 jezidskih žena i djece uzeli su kao roblje. U to vrijeme američki predsjednik Barack Obama obećavao je da će poduzeti konkretne korake kako bi spriječio potencijalni čin genocida nad Jezidima. Unatoč njegovim verbalnim obećanjima, Obama nije učinio ništa da pomogne ovoj manjini, zatvorivši oči pred još jednim etničkim čišćenjem koje je uslijedilo. Obama je  odobrio ograničene zračne napade kako bi usporio napredovanje ISIL-a prema drugom značajnijem iračkom gradu Erbilu, na sjeveru Iraka. U Erbilu je sjedište regionalne vlade Kurdistana (KRG) u sjevernom Iraku i ovaj je centar od posebnog strateškog značaja jer su se u ovom gradu nalazile američke naftne kompanije i diplomati i humanitarne organizacije, ali ono što je zapanjujuće jeste činjenica da je Obama istovremeno odbio bombardirati militante ISIL-a i nije spriječio masakriranje Jezida uprkos očajničkim molbama jezidskih aktivista sa sjedištem u SAD-u da to učini.

Drugi slučaj koji svjedoči o nedostatku volje u Washingtonu da se zaustavi napredovanje ISIL-a jeste primjer očite vojne pasivnosti SAD-a. Naime, 20. maja 2015. godine ISIL je osvojio sirijski grad Tadmur na mjestu drevne Palmire, poznatog po rimskim ruševinama, čime je otvorio put terorističkoj organizaciji da se približi Damasku. Američki vojni planeri imali su mogućnost da unište ili barem uspore konvoje ISIL-a koji su napredovali preko otvorene pustinje, od Raqqe na putu ka zapadu, prema Palmiri, koja se nalazi na popisu UNESCO svjetske baštine. Američke snage i ovoga puta odlučile su da dozvole napredovanje ISIL-a ka Palmiri iako su to mogle spriječiti, ali to iz ko zna kojih razloga nisu željeli učiniti.

Američka podrška ISIL-u (i Frontu Al-Nusra) dolazila je u obliku novca i oružja preko formalno ustanovljene poznato Slobodne sirijske armije (FSA). Oružje je potom ili tajno i neovlašteno predato ili je pak zarobljeno od strane ISIL-a i Fronta Al-Nusra. Američka taktika bila je ubaciti što veće količine naoružanja u Siriju i Irak, a zatim zažmiriti ne mareći o tome gdje će i u čijim rukama to oružje završiti. FSA je bila formirana od velikog broja dezertera Sirijske arapske armije koji su se borili za uspostavu sekularne i demokratske države. Ipak, uprkos želji njenih pripadnika i zamišljenim planovima, FSA ustvari nikada nije ni postojala kao respektabilna i prava vojska.

Štaviše, FSA je više funkcionirao  kao svojevrstan brend koji su rabile brojne oružane selefističke militantne grupe koje su se borile protiv snaga Sirijske vlade na terenu. Unatoč namjerama osnivača FSA-a, u praksi je situacija bila posve drukčija jer su se kao najsposobniji borci na terenu pokazali upravo pripadnici džihadističke grupe, ISIL i Fronta Nusra, nasljednika Al-Kaide. Treba imati u vidu i činjenicu da je značajan broj pripadnika FSA na kraju prebjegao u tabor ISIL-a. Neke manje grupe tih prebjega u ISIL koje su bile pod okriljem FSA jesu brigade Faruk u Homsu, Liwa al-Hadžar al-Aswad u izbjegličkom logoru Yarmouk, brigade Ahfad al-Rasoul, Vojno vijeće, Revolucionarno vijeće i Liwa al-Sa 'qa u Deir ez-Zoru i Saqour al-Sham u Idlibu.

Borci iz ovih selefističkih grupa, zahvaljujući naoružanju koje su dobili sa zapada i nekih sponzora u arapskim zemljama, u posjed oružja došli su upravo posredstvom FSA-a. Tako da se može govoriti o postepenoj transformaciji FSA-a kao legitimne vojne formacije koja se zalagala za demokratsku viziju Sirije, a koja se odlučila za nju boriti oružanim otporom, u terorističkog monstruma koji je prerastao u ISIL i njegovog džihadističkog rivala Front Al-Nusra. Ovaj proces omogućio je ISIL-u dominantnu kontrolu i konačno uspostavljanje ekstremističkog principaliteta na teritoriji velikih dijelova Sirije i Iraka. Nema sumnje da se radilo o strateškoj i planskoj operaciji postupnog stvaranja kvazidržavne teritorije u cilju diskreditacije prije svega legitimnih ciljeva protivnika Assadovog režima, manipulacijom njihovim aspiracijama i pokušajima diskreditacije samog islama kao religije, sistema vrijednosti i jednog od najvećih civilizacijskih dostignuća čovječanstva kako bi se postigli neki strateški američki ciljevi na Bliskom istoku, s jedne, i nametnula karikaturalna percepcija o islamu kao okrutnom sistemu vrijednosti koji treba izvrgnuti ruglu i ogaditi u očima muslimanskih vjernika širom svijeta. Brend FSA, praktično, pružio je neku vrstu sekularne fasade pobunjenicima, među kojim su dominirali ekstremni selafisti Al-Kaide. S druge strane, SAD i njegovi saveznici iskoristili su FSA kako bi svojoj javnosti opravdali pružanje vojne podrške pobunjenicima, glumeći pritom opoziciju grupama ISIL i Al-Kaida.

Zapadni mediji i analitičari utjecajnih think tankova tvrdili su da će ova vojna pomoć pomoći sirijskom narodu da se odupre diktatoru, iako su pobunjeničke skupine imale slabu podršku. Osim toga, pripadnici Al-Nusre terorizirali su većinu Sirijaca svojom sektaškom ideologijom i mržnjom prema vjerskim manjinama. Nakon što je osvojio Mosul u junu 2014, ISIL se vratio u Siriju kako bi osvojio provinciju Deir ez-Zor, uz pomoć lokalnih brigada FSA. Prema Sameru al-Aniju, opozicionom medijskom aktivisti iz Deir ez-Zora, nekoliko borbenih grupa povezanih s Vojnim vijećem koje podržava SAD tiho je pomagalo ISIL-u u napadu na ovu provinciju. Al-Ani je upozorio da postoji ozbiljan rizik da novac koji se šalje preko članova Nacionalne koalicije, koju podržava SAD, pobunjenicima u Deir ez-Zoru ode u ruke ISIL-a, te da su neke  grupe već dale prisegu i obećale lojalnost ISIL-u.

Ova vrsta saradnje umjerenih pobunjeničkih grupa i njihova kapitulacija pred ISIL-om bila je zapravo ključni faktor koji je omogućio za preuzimanje pokrajine Deir Ezzur. Ovo je bilo posebno karakteristično u onim područjima gdje ISIL nije mogao vojno poraziti lokalne pobunjeničke snage. To ukazuje na činjenicu da je pomoć lokalnih frakcija FSA-a omogućila brzo zauzimanje nekoliko strateški značajnih gradova duž rijeke Eufrat, uključujući grad Al-Bukamal na iračkoj granici. Nakon toga zauzet je gradić Al-Shuhayl, koji je važio kao glavno uporište Fronta Al-Nusra, a potom i Al-Mayadeen i napokon Deir Ezzur. To je omogućilo ISIS-u da protjera Nusru iz provincije. ISIL se u velikoj mjeri oslanjao na FSA frakcije. Prema izvještaju Conflict Armament Research Centra sa sjedištem u Velikoj Britaniji, ISIL je došao u posjed velikog  arsenala oružja kao izravni rezultat podrške politike bivšeg američkog predsjednika Obame koje je njegova administracija dodijelila pobunjenicima u Siriji. To oružje uključuje i lanser protivtenkovskih raketa kupljen od bugarskog proizvođača uz posredovanje SAD-a. Ovo oružje bilo je u sastavu trupa ISIL-a samo nekoliko sedmica nakon njegove nabavke.

Al-Jazeera je u julu 2013. prenijela izjavu tadašnjeg komandanta ISIL-a za provinciju Aleppo Abu Asira, koji je izjavio kako kupuje oružje od FSA-a. “Kupili smo 200 protivavionskih projektila i protivtenkovskog oružja Concourse. Imamo dobre odnose s našom braćom u FSA-u”, prenijela je Al Jazeera.  Na pitanje o obuci CIA-e, sekretar za štampu Bijele kuće Jay Carney je rekao: “Pojačali smo našu pomoć, ali ne mogu vam kazati sve detalje u vezi te pomoći. Pružili smo i nastavit ćemo pružati značajnu pomoć sirijskoj opoziciji, kao i Vrhovnom vojnom vijeću.” ISIL je tako brzo mogao nabaviti oružje koje je isporučeno od SAD-a i jer su se neki zapovjednici FSA-a tajno zakleli na vjernost ISIL-u. Kreatori američke politike bili su svjesni ovog fenomena, ali nisu reagirali. To ukazuje na stvarni cilj njihove strategije u Siriji i Iraku.

Svojom politikom Washington je isprovocirao rusku intervenciju i angažman Irana i libanskog Hezbollaha u Siriji. Američka je strategija u Siriji poražena, ali režim u Damasku još nije pobjednik ovog rata. Amerikanci su i dalje prisutni na istoku zemlje, gdje kontroliraju naftne resurse, plin i proizvodnju žitarica u Siriji. Njihove trupe obučavaju i logistički podržavaju borbu kurdskih terorističkih grupa bliskih PKK-u, koji je i Washington proglasio terorističkom grupom. Očigledno je da cilj Amerikanaca više nije Assadov režim u Damasku, već neposlušna Republika Türkiye, koju Washington želi disciplinirati nanoseći joj štetu podrškom kurdskim separatistima s jedne, ali i targetirajući režim u Iranu. Dok ne dođe do povlačenja američkih trupa iz Sirije, rat u ovoj zemlji nije okončan.