Dvadeset godina prije početka Drugog svjetskog rata i petnaest godina prije dolaska nacista na vlast, mladi Adolf Hitler napisao je pismo Adolfu Geimlichu, članu vojno-obavještajnog ureda u Münchenu, u kojem je pokušao odgovoriti na pitanje koje je smatrao hitnim: kakva je bila situacija sa Jevrejima u Njemačkoj nakon poraza u Prvom svjetskom ratu i kakav su stav zauzele oružane snage po tom pitanju? Godina je 1919. a zaključci do kojih je budući diktator došao bili su zastrašujući, počinje svoj članak list ABC.

Hitler je sjeo za vojnu pisaću mašinu i napisao neku vrstu eseja od četiri stranice koji su pozdravili njegovi nadređeni u odjelu za propagandu. Rekao je: „Svaki čovjek ide za većim ciljem, bilo da je to vjera, socijalizam, demokratija. Ali za Židove to je samo sredstvo za postizanje cilja, način da zadovolje svoju želju za zlatom i dominacijom.“

Najrazornija rečenica je ipak uslijedila: «Antisemitizam koji je potaknut čisto emocionalnim razlozima uvijek će naći svoj izraz u obliku pogroma [nasilnih napada na Jevreje]. Ali antisemitizam utemeljen na razumu mora dovesti do borbe i sistematske suspenzije jevrejskih privilegija. Njegov krajnji cilj mora biti beskompromisna eliminacija Jevreja kao takvih."

Brojka, o kojoj se dosta raspravljalo i koja je u brojnim prilikama povećavana, govori o oko šest miliona mrtvih tokom samo šest godina koliko je Drugi svjetski rat trajao u logorima za istrebljenje, što je mnoge autore navelo da Hitlerov čin opisuju kao "najveći genocid u historiji". Posljednjih desetljeća ne samo da neki istraživači i historičari dovode u pitanje ovu tvrdnju, već i sama Evropska unija kroz rezoluciju izglasanu prije četiri godine u svom parlamentu, u kojoj je komunizam službeno stavila na istu razinu s nacizmom​

Uz 535 glasova za, 66 protiv i 52 suzdržana rezolucijom su 19. septemra 2019. godine utvrdili da su "oba režima počinila masovna ubistva, genocide i deportacije, te bili uzrok gubitka ljudskih života i slobode u do tada neviđenim razmjerima u historiji čovječanstva".

Zastupnici su također zatražili da sve države članice "daju jasnu i utemeljenu procjenu zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim". Unatoč svom historijskom značaju, ova je rezolucija prošla nezapaženo u velikoj većini medija, što je zanimljivo ako uzmemo u obzir da je ovo poređenje pratila stalna rasprava među najprestižnijim historičarima u svijetu od pada SSSR-a prije tri desetljeća.

Tako je 1995. godine poljski novinar Ryszard Kapuscinski u svojoj knjizi 'Carstvo' došao do sljedećeg zaključka: «Ako možemo uspostaviti usporedbu, Staljinova razorna moć bila je puno veća. Destrukcija koju je provodio Hitler nije trajala više od šest godina, dok je Staljin započeo svoj teror 1920-ih i trajao je do 1953. Njegova vlast je trajala 30 godina, a mašinerija terora puno duže. Nije da je Hitler bio bolji, ali nije imao toliko vremena. Ne smijemo zaboraviti da se Lenjin već smatra odgovornim za tri miliona smrti od kada je preuzeo vlast 1917. do svog odlaska 1924. godine, ne uključujući one zabilježene u građanskom ratu.“

Rasprava je dosegla svoj vrhunac 1997., objavljivanjem 'Crne knjige komunizma' uoči 80. godišnjice Oktobarske revolucije. Napisala ju je grupa historičara pod vodstvom francuskog istraživača Stéphanea Courtoisa, koji su nastojali napraviti tačnu i dokumentiranu procjenu prave ljudske cijene komunizma. Oslonili su se na deklasificirane informacije iz moskovskih arhiva i uspostavili šokantnu konačnu brojku: sto miliona mrtvih, četiri puta više od brojke koju ti isti autori pripisuju Hitlerovom nacionalsocijalizmu.

Bilans nije bio otkriće, unatoč svemu. Prethodnih su se godina mnogi istraživači već zainteresirali za gulage, glad koju je Staljin uzrokovao u Ukrajini i masovne deportacije disidenata sovjetskog režima. Politolog Zbigniew Brzezinski već je 1989. godine u svom djelu "Veliki neuspjeh: rođenje i smrt komunizma u 20. stoljeću" utvrdio broj mrtvih sovjetskog režima na 50 miliona. Robert Conquest, koji je zbog radova o Sovjetskom Savezu postao autoritet na tom polju, procijenio je 40 miliona žrtava, ne računajući poginule u Drugom svjetskom ratu.

Godine 1987. Rudolph Rummel sa Univerziteta na Havajima rekao je da je SSSR ubio 61,9 miliona ljudi između 1917. i 1987. Dok je ruski historičar i dobitnik Nobelove nagrade za književnost Aleksandar Solženjicin u drugom tomu svog „Arhipelaga Gulag“ iz 1973. broj žrtava represije procijenio na 88 miliona.

Ideju da se ta dva režima mogu porediti komunisti su uvijek s indignacijom odbijali. Zapravo, čak je i evropska socijalistička grupacija  predstavila drugačiji prijedlog konačno odobrene rezolucije, u kojoj je u rečenici izbjegnuto spominjanje komunizma i zločina počinjenih u njegovo ime.

Vjerojatno bi i nacisti s jednakim gnjevom odbacili ovu javnu izjavu, ali ne smijemo zaboraviti da su ovu usporedbu već u prvoj polovini 20. stoljeća uspostavili tako važni i različiti autori kao što su George Orwell, Simone Weil, Marcel Mauss, Bernard Shaw, nobelovac Andre Gide i uvjereni ruski socijalisti poput Victora Sergea. Postoje mnogi historičari koji čak tvrde da se nacizam ne bi mogao objasniti bez prethodnog postojanja komunizma.

Jedna od najznačajnijih razlika između ta dva režima je da su sovjetski gulazi korišteni za kažnjavanje i eliminaciju sovjetskih političkih disidenata, s ciljem što brže transformacije društveno-ekonomskih struktura zemlje i promoviranja kolektivizacije i industrijalizacije. Nacisti su sa svoje strane koristili svoje koncentracione logore uglavnom za istrebljenje Jevreja.

Prije dvije godine Memorijalni muzej holokausta u Washingtonu, kroz projekat 'Enciklopedija logora i geta' objavio je karta sa 42.500 koncentracionih logora, geta i tvornica za prisilni rad koji su uzrokovali između 15 i 20 miliona smrti ili internacija. Uglavnom su to bili Jevreji, ali i pripadnici drugih skupina koje je nacizam progonio, poput Roma i homoseksualaca. "Brojke su veće nego što smo prvobitno mislili", rekao je Hartmut Berghoff, direktor Njemačkog historijskog instituta u Washingtonu.

Međutim, broj za većinu studija provedenih od 1945. bio je šest miliona. Iste je godine Institut za jevrejska pitanja u New Yorku već procijenio broj umrlih između 5.659.600 i 5.673.100. Brojka slična onoj koju je ranije otkrio William Höttl, bivši pripadnik SS-a, koji je izjavio da ju je koristio Adolf Eichmann, arhitekta konačnog rješenja, 1944. godine.