Bivši američki predsjednik Barack Hussein Obama u knjizi memoara Obećana zemlja prisjetio se susreta sa svjetskim čelnicima tokom obaju mandata. Otkriva dojmove o Davidu Cameronu, Vladimiru Putinu, Nicolasu Sarkozyju, Angeli Merkel i drugim šefovima država i vlada. Obama bivšeg britanskog premijera Camerona opisuje kao urbanog i samopouzdanog čovjeka koji mu se svidio, ali se s njegovom ekonomskom politikom nije slagao, posebno s pouzdanjem u slobodno tržište, odnosno vjerom da će platforma smanjenja deficita i državnih usluga, zajedno s regulatornom reformom i proširenom trgovinom, otvoriti novo doba britanske konkurentnosti. Umjesto toga, britanska je ekonomija, predvidljivo, pala dublje u recesiju. No zbog nedostatka hrabrosti da slijedi svoje idejne zasade, osim donekle u pokušaju zdravstvene reforme, ni Obama nije donio napretka američkoj ekonomiji. Ruskog predsjednika Putina karakterizirao je suho kao kakvog šefa okruga, samo s nuklearnim oružjem i vetom Vijeća sigurnosti UN-a koji ga je podsjetio na čvrste, snalažljive i bezosjećajne tipove koji nikada nisu izašli iz svog okvira te koji klijentelizam, prevaru i povremeno nasilje smatraju legitimnim alatom trgovine. Bivšeg francuskog predsjednika Sarkozyja Obama opisuje kao čovjeka sklonog emotivnim ispadima s prenapuhanom retorikom. Sarkozy se, tvrdi Obama, nikada nije udaljavao od svog primarnog, jedva zamaskiranog interesa, te je sebi pripisivao zasluge za stvari koje god su bile toga vrijedne. To piše čovjek koji je odobrio intervenciju u Libiji i Siriji, ovu prvu na Sarkozyjevo insistiranje. Njemačku kancelarku Merkel Obama opisuje kao poštenu, intelektualno rigoroznu i dobru osobu. Ona je, kako piše, prvo bila skeptična zbog njegove uzvišene retorike i vještine govora, ali s razumijevanjem da je njezina odbojnost od moguće demagogije vjerovatno bila zdrava stvar s obzirom na njezino iskustvo života u komunističkoj Istočnoj Njemačkoj.
POLITIKA I DRŽAVNIŠTVO
Turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana Obama opisuje kao srdačnog čelnika koji je općenito reagirao na njegove zahtjeve. Tvrdi da je Erdoğan znao povisiti glas kada bi odgovarao na razne pritužbe ili nejasnoće te je stekao dojam da bi njegova predanost demokratiji i vladavini zakona mogla potrajati onoliko koliko će sačuvati svoju moć. Za bivšeg indijskog premijera Manmohana Singha Obama piše da je “mudar, promišljen i skrupulozno čestit”, a nazvao ga je i “glavnim arhitektom ekonomske transformacije Indije”, samozatajnim tehnokratom koji povjerenje naroda nije dobio podilazeći njegovim strastima nego osiguravajući bolji životni standard i čuvajući vlastitu reputaciju nekorumpirane osobe.
Barack Obama divio se Václavu Havelu, prvom češkom predsjedniku nakon Baršunaste revolucije, ali je vladavinu njegovog nasljednika Václava Klausa smatrao uznemirujućom. Bojao se da taj evroskeptik signalizira porast desnog populizma u Evropi, vidjevši ga kao dokaz da je ekonomska kriza 2008. i 2009. izazvala novi val nacionalizma, protuimigrantskih sentimenata i evroskepticizma. Baš kao i u SAD-u, dodali bismo, što je pobjeda neukog i arogantnog Trumpa samo potvrdila. Karakterizacijom Manmohana Singha Obama je naslutio kakve osobine smatra liderskim, državničkim. Koliko ih je sam imao, procijenit će historija. Opisi ostalih političara otkrivaju stvarnost kojoj je, osim retorikom, i sam pripadao.
Turski predsjednik Erdoğan nazvao je rezoluciju francuskog parlamenta o Karabahu “potpunom katastrofom”. Erdoğan je napomenuo da Azerbejdžan nije napao nikoga i ničiju zemlju, samo je oslobodio vlastitu koju je Armenija okupirala gotovo 30 godina uprkos rezolucijama Ujedinjenih nacija i OSCE-a. Govoreći o francuskoj rezoluciji, rekao je da je takav napad na suverenitet države neprihvatljiv te izrazio nadu da će međunarodna javnost reagirati na ovaj pristup, koji je pokrenula Francuska, koji je opasan i prijeti svim državama. Ovo obraćanje turskog predsjednika zapravo govori o krizi pravog liderstva jer je većinska Macronova stranka izglasala parlamentarnu rezoluciju o nezavisnosti Karabaha, što je put u propast jer potire sva načela međunarodno-pravnog poretka. Ali šta očekivati od instant-predsjednika, odnekud izvučenog iz bespuća francuske političke birokratije (nomenklature, kako ju je nazvao francuski disident Jacques Cheminade, nekad i sam njezin pripadnik), koga je pedofilski zavela njegova udata učiteljica s kojom i danas živi?
No, da su međunarodni odnosi s ovakvim liderima doista došli na najnižu, ali vrlo opasnu razinu, svjedoče Trumpove inicijative, također potpuno izvan sistema međunarodnog prava, od “sporazuma Srbije i Kosova”, odnosno dva loše sročena pisma namjere u kojima su glavni prioriteti izraelski interesi, do najnovije eskapade, marokansko-izraelskog sporazuma o normalizaciji koji stipulira marokanski suverenitet nad tzv. Zapadnom Saharom, odnosno bivšom španskom Saharom. Osim interesa Izraela, koji dobiva još jednog saveznika, i lobija kršćanskih fundamentalista koji stoji iza Trumpa, ovaj sporazum nije dio arapskog, zaljevskog fronta protiv Irana, ali je proizvod istog misaonog sklopa o trgovini kao principu politike, quid pro quo. Ja tebi Zapadnu Saharu, ti meni ambasadu u Jeruzalemu. Bez obzira na to što je i jedno i drugo protivno međunarodnom pravu i odnosima. Odmah je, ispravno, reagirala Rusija, kao i Turska oko Karabaha, tvrdeći da je ovo izvan međunarodnog prava, da krši rezolucije međunarodno relevantnih tijela i međunarodni pravni poredak, odnosno da ugrožava regionalnu i globalnu sigurnost. Kakav šef bivše metropole u Parizu, takvi i njegovi vazali u Rabatu, reklo bi se. Isto tako, iz ovih je pozicija vidljivo ko stvarno na svjetskoj sceni ima državnički potencijal, a ko ga nema.
SLUČAJ GRAĐANINA MILANOVIĆA
Iako je autor ovih redaka bio prozivan da napada predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, i to zbog njegovih radikalnih, redovito protubosanskih i protubošnjačkih izjava, ovaj put može se činiti da se javlja kao advocatus diaboli dotičnog političara, wannabe državnika. Naime, na njegovu konstataciju da je prvo potreban sapun, a onda parfem, obrušila se sva sila stranaka, novinara, analitičara. S pravom, reklo bi se, onako naprvu. Zapravo, Milanović je, pokušavši ponovo biti najpametniji u razredu (što je njegova boljka još od političkih početaka u SDP-u 1999), udario šlagvort, misleći pri tome da je put do građanske države u BiH dug i težak, i to zbog realnosti postojanja tri konstitutivna naroda s različitim pogledima na državu i njezino unutarnje uređenje. Naravno, ta se njegova “prejaka riječ” može tumačiti i kako to čini SDA u svojoj reakciji, kao Milanovićeva brana BiH da uživa isti status kao druge evropske države, pa i Hrvatska. Neshvatanje predsjednika Hrvatske da je Dejtonski mirovni sporazum promjenjiv, i to vlastitim slovom i duhom, proizvod je njegovog slabašnog pravničkog znanja. Čitav je radni vijek proveo kao nižerangiran diplomat u Bruxellesu i kao lider jedne stranke koja ga je promovirala u premijera i kasnije predsjednika. Pravom se nije bavio pa je izjava kako je Dejtonski sporazum moguće promijeniti samo uz nasilje potpuno koherentna s poražavajućim pravnim neznanjem. Međutim, ovdje je riječ o puno prizemnijoj realnosti. Marginaliziran i aferom “Klub” kompromitiran predsjednik Republike pokušava na svaki način biti javno što prisutniji, a gonjen vlastitom srednjoškolskom ambicijom najpametnijeg dječaka u razredu, nastoji biti medijski što glasniji i upečatljiviji te, barem površinski, što značajniji. Zato je sklon greškama poput odbijanja predstavljanja Hrvatske na samitu Evropskog vijeća umjesto bolesnog premijera jer nije htio biti doživljen tek kao njegov glasnogovornik.
Iako Ustav stipulira da vanjsku politiku kroje Vlada i predsjednik, te da predsjednik predstavlja državu u svijetu, sujetan i marginaliziran, Milanović radije prepušta da Hrvatsku predstavlja saveznik Orbana, Dude i Babiša, slovenački premijer Janša, nego da se njega doživljava kao Plenkovićeva glasnogovornika. “Promašio je ceo fudbal”, rekli bi Srbi. Tako i rečenicom o sapunu i parfemu. Ut taceris, utinam putaremini sapeientes – da je šutio, smatrali bi ga mudrim, stara je latinska poslovica. No, poput Macrona, kada osjeća da gubi javnu pozornost, pri tome još pritisnut tjeskobom moguće radikalnije promjene kursa SAD-a i EU prema BiH, uz insistiranje Čovićeve udruge za njemu dragim izmjenama izbornog zakonodavstva koju Hrvatska na svoju štetu podupire, Milanović umjesto liderstva, za koje nije kapacitiran, demonstrira poziciju razrednog pametnjakovića. Čak je i Plenković shvatio da bi bilo kakva nova saborska rezolucija o položaju Hrvata u BiH ili odnosu prema legalno izabranom članu Predsjedništva mogla biti izrazito kontraproduktivna, pa je saborskom većinom spriječio glupu inicijativu Domovinskog pokreta pjevača narodne muzike o proglašenju Željka Komšića personom non grata. Plenković pokazuje veće liderske kapacitete od Milanovića, odnosno zna da se katkad moraju gutati gorke pilule u interesu države koju predstavljaš i trudiš se voditi. Baš ta spremnost da se promijeni stav (ne principi) i izgubi nešto na popularnosti, a očuva položaj zemlje, razlikuje stvarnog od umišljenog političkog lidera ili državnika.
MACRONOV I MILANOVIĆEV KUKURIJEK
Galski pjetlić (autorsko pravo na termin polaže cijenjeni kolega Bojan Budimac) u Parizu, osim što svojim inicijativama ugrožava međunarodni poredak, poput odlazeće cirkusantske administracije u SAD-u, ugroženiji od Milanovića stvarnom pobunom dobrog dijela građana koja traje već preko godine dana, hoda po svijetu i dolijeva ulje na vatru u drugim državama. Tako je nakon eksplozije u bejrutskoj luci došao u Libanon i tamo inscenirao navodno unisonu podršku libanonskih građana koji su ga molili da intervenira. Došao, prošetao, otišao i učinio ništa... Osim još veće štete po interlibanonske odnose koji su u mnogo čemu uvjetovani francuskim kolonijalnim naslijeđem, odnosno sektaškim ustavom na bazi tadašnjih brojčanih odnosa vjerskih grupa kojim su uvjetovali svoj odlazak iz te zemlje i njezinu nezavisnost. I to izvan Sirije, čijim su integralnim dijelom bili stoljećima. Sve kako bi tadašnji većinski kršćanski Libanon ostao pod dominacijom metropole u Parizu. Baš kao što će mu podrška armenske dijaspore u Francuskoj donijeti važne glasove i puno para u izborni budžet zbog pogubne deklaracije Parlamenta Francuske, a u javnosti produžiti iluziju da Francuska, pa i Evropa na Kavkazu kontroliraju procese.
Bivši američki predsjednik Obama, koji je imao itekakvog liderskog potencijala, uz veliku podršku javnosti, taj kapacitet nije iskoristio da bi inaugurirao neophodne promjene koje je svijet tražio nakon finansijski generirane ekonomske krize 2008, nije baš u moralnoj poziciji ocjenjivanja drugih političara, od kojih su tek malobrojni s liderskim, odnosno državničkim kapacitetom. No njegovi su memoari dobar indikator vremena u kojem živimo, u kojem prije svega nedostaje vizije i hrabrosti na najvišim razinama donošenja odluka. Stoga je stav potkapacitiranog predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića odraz istog obrasca. Neznanje, nedostatak hrabrosti i vizije, iz njih derivirana primitivna arogancija u kombinaciji s kalkulacijama dobivanja desnih glasova, čak i po cijenu dolijevanja ulja na vatru u susjednoj državi, nepromjenjiv je politički okvir misli i djelovanja šefa susjedne države, jedne od potpisnica Dejtonskog sporazuma, u koji je ugrađen princip i mehanizam promjene. No, kao i u slučaju njegove tragikomične prethodnice, srećom, on je međunarodno irelevantan, a u krojenju vanjske politike, kako je jasno demonstrirao odbijanjem da predstavlja svoju državu na sjednici Evropskog vijeća, marginalan je. Glasanje poput razjarenog pjetlića jedino je što mu je preostalo.
