Dana 9. januara 1992. godine skupina bosanskih Srba odlučila se udružiti radi kršenja ustavnog poretka Republike Bosne i Hercegovine formirajući tzv. Srpsku republiku Bosne i Hercegovini. Na temeljima antiustavnih odluka pobunjenih bosanskih Srba uslijedio je progon Bošnjaka, logori, silovanja, ubistva i masovne grobnice za ubijene Bošnjake.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio je gotovo kompletno vojno i političko rukovodstvo bosanskih Srba za udruženi zločinački poduhvat, kršenje međunarodnog prava i običaja ratovanja, zločine protiv čovječnosti i genocid nad Bošnjacima.

Danas aktuelno rukovodstvo bosanskih Srba u entitetu Rs obilježavajući 9. januar obilježava svoju privrženost ideji udruženog zločinačkog poduhvata i njenim posljedicama koje su uslijedile za Bošnjake pokušavajući mirnodopskim metodama realizirati neostvarene ratne ciljeve o etnički čistom srpskom pravoslavnom prostoru.

Kako je na ovom prostoru biti Bošnjak u vrijeme januarskih praznika, najbolje znaju oni koji žive u tim područjima. Alija Tabaković (SDA) iz Srebrenice kaže najbolje se osjeti kako je biti Bošnjak u ovom entitetu od 5. januara do polovine mjeseca, to je vrijeme kada zapravo vidite da ste u “pravoslavnoj državi, da je sve pravoslavno, da je sve srpsko, da niste ni svjesni gdje boravite dok ne počnu ovi praznici”.

“U ovom dijelu gdje postoji pobuna i osjećaj da se javno oglasimo i protestujemo nešto je to drugačije, ali imaju sredine gdje ljudi ne smiju da govore, gdje su u strahu, ne znaju šta će im se desiti, širom ovoga entiteta vrlo je opasno, strašno i tužno u istom momentu. Ljude uhvate panika i strah, pucaju im ispod prozora, nije to nimalo bezazleno”, kaže Tabaković.

U takvim okolnostima nije ni čudo da Bošnjaci razmišljaju o odlasku sa svojih vjekovnih ognjišta, a ima i onih koji su već otišli.

ŽIVOT U STRAHU

“Razumljivo je da ljudi apsolutno ne vide sebe u budućnosti ovdje, jer žive u strahu, jer poslije Genocida nema nikakve garancije da se ne može ponoviti nešto slično. Imajući u vidu aktuelnu politiku koju provode Dodik i njegovi secesionisti, ništa nije nemoguće. Ljudi pod takvim okolnostima ne vide svoju budućnost na ovom prostoru, pa ni u ovoj državi”, kaže Tabaković.

Prema njegovim riječima, u manjem bosanskohercegovačkom entitetu Bošnjaci nemaju čak ni privid institucionalne zaštite. Zakon bi trebao biti za sve isti, ali ako pogledate primjer da u policijskoj koloni ljudi pucaju iz vatrenog oružja, onda je jasno kakav je to sistem.

“Nas je iznenadila reakcija tužilaštva i policije da su izgrednici pritvoreni i vidjelo se, ustvari, ko stoji iza ovih nemilih događaja, pogotovo ovih paradiranja, urlikanja i pucanja po bošnjačkim mjestima – a to je Srpska pravoslavna crkva. Kada policija i reaguje, naiđu na problem. Vidjeli ste da je u Srebrenici organiziran protest u organizaciji lokalnog sveštenika gdje su okupljeni zahtijevali ultimativno puštanje na slobodu lica osumnjičenih za remećenje javnog reda i mira. Jer, eto, oni nisu ništa krivi”, kaže Tabaković.

Ovih nekoliko dana pred srpske praznike u Bijeljini i Janji nije bilo incidenata za razliku od nekih ranijih godina, ali u drugim povratničkim mjestima jeste. Međutim, objašnjava potpredsjednik Skupštine Grada Bijeljina Mustafa Gradaščević, cjelokupna politička situacija u posljednjih nekoliko godina sve više se radikalizira, i to utječe na ljude, ta retorika o otcjepljenju koja se stalno se ponavlja, o izlasku na granicu; poruke koje stalno slušamo od rukovodstva ovog entiteta, kod ljudi izazivaju strah, nelagodu, nesigurnost.

“Taj stalni pritisak, onaj soft pritisak na psihu ljudi, ne dozvoljava ljudima da žive život punim plućima, da budu svoji na svome, sigurni u svome, da planiraju neku budućnost. Evo, konkretan primjer iz Janje. U Janji, u sklopu obilježavanja neustavnog dana Republike srpske pređašnjih godina nije bila praksa da se kroz glavnu ulicu u Janji, Bijeljinsku ulicu, na stubovima javne rasvjete poredane zastavice trobojke. Ta praksa uvedena je u posljednje dvije godine. To je samo u Janji, gdje su Bošnjaci većina, ni u jednom srpskom mjestu oko Bijeljine toga nema. To je poruka zna se kome, zna se da su Bošnjaci većina u Janji, da budu svjesni gdje žive da budu svjesni ‘čija je ovo teritorija’. To je taj soft pritisak na nas ovdje, da nam se kroz svaku priliku, bez obzira na povod – je li to neki praznik, politička ili kulturna prigoda – šalje poruka da budemo uvijek svjesni gdje živimo. Svaki je događaj prožet svetosavljem, pravoslavljem, srbovanjem, guslanjem, ni u jednom momentu mi nismo ostavljeni na miru, stalno nam se to gura u oči”, kaže Gradaščević.

Sigurnost je ovdje, dodaje on, relativan pojam. U zakonima entiteta stoje stvari koje bi, kada bi se primjenjivale, garantirale svakom građaninu sigurnost, ali vidjeli smo na nekoliko primjera u Srebrenici, Bratuncu da je ta zaštita relativan pojam – kako prema kome.

UMJESTO KAZNE, NAGRADA

“Sve manje mogu vjerovati u neku institucionalnu zaštitu, kada se puca iz kolone pod policijskom pratnjom, a policija je sistem koji bi trebao da garantuje i meni i svakom građaninu sigurnost i zaštitu. Možete zamisliti šta je kada nema policije. Svaki vinovnik nekog incidenta, koji se desi na nacionalnoj osnovi, ili je pijan ili malouman ili ovakav ili onakav, uglavnom, niko ‘nije normalan’; nađe mu se neka olahkotna okolnost da ga se oslobodi. Sjećate onog incidenta ovdje, kada je onaj Aca snimao i postavljao na društvene mreže kako će klati, ubijati itd. E, takav Aca je nagrađen poslom u lokalnom komunalnom preduzeću. U takvom mi okruženju živimo, umjesto da ga se smjesti u ustanovu ako je maloljetan, ako je punoljetan da se kazni, da ga se stavi u zatvor, on se nagradi zaposlenjem. Svaki dan se s tim suočavamo. Ujutro, čim se probudim, prvo uzmem telefon da vidim je li se šta desilo, pogotovo kad su pravoslavni praznici, jer već smo navikli da je obilježavanje tih praznika popraćeno izljevima nacionalizma, šovinizma i netrpeljivosti prema Bošnjacima”, govori nam Gradaščević.

Prema riječima Ramiza Salkića, poslanika u Narodnoj skupštini Rs, Bošnjaci su u ovom entitetu godinama pod snažnim pritiskom, koji se manifestira od političkog vrha entitetskih vlasti do običnih seoskih kabadahija koji koriste razne prilike da pojačaju pritisak na Bošnjake. Bošnjake se vrijeđa, ponižava i diskriminira na različite načine – od negiranja identiteta do provokacija kojima su redovito izloženi tokom pravoslavnih praznika i neustavnog obilježavanja 9. januara. Kontinuirano širenje mržnje i netrpeljivosti prema Bošnjacima od predsjednika entiteta prihvaćeno je na terenu i posebno se manifestira pod maskom obilježavanja pravoslavnih praznika. U ovaj se projekt ciljano uklapa i entitetska policija koja, iako ima informacije o namjerama provokatora, njih ne želi spriječiti, već im, kako je bio slučaj u Srebrenici, osigurava službenu pratnju.

Oni koji bi sve ovo trebali i mogli spriječiti to ne žele svjesno dajući podršku svojim nečinjenjem onima koji uznemiravaju Bošnjake na vjerskoj i nacionalnoj osnovi iznova ih podsjećajući na zločine koje su preživjeli u ovom entitetu.

“Bošnjaci su miroljubiv narod, koji je kroz historiju platio cijenu svoje miroljubivosti i beskonačnog povjerenja u svoje komšije. To su zločinci redovito koristili da im nanesu što veću bol i patnju, čemu svjedoči i počinjeni genocid nad Bošnjacima. Naš povratak na porušena ognjišta u okruženje s ratnim zločincima na slobodi bez poduzimanja osvetničkih akcija ne bi se smio shvatati kao naša slabost, već kao želja da sistem radi svoj posao i kazni počinioce zločina nad Bošnjacima. Danas su upravo zločinci, koji su nezasluženo na slobodi, i oni koji su blago kažnjeni, ključni motivatori mladih generacija da generiraju i šire mržnju prema Bošnjacima u ovom entitetu”, rekao je Salkić.

Sistem je, dodaje on, zakazao, predstavnici međunarodne zajednice su zakazali – namjerno ili ne sasvim je svejedno – što dodatno motivira i potiče ekstremiste na sijanje straha i mržnje prema Bošnjacima.