Barbarski teroristički napad ISIL-a u Moskvi prošle sedmice, u kojem je ubijeno ili ranjeno preko 300 civila, ima brojne posljedice. U užem smislu, incident je jednostavno bio najnovija manifestacija duge kampanje islamskih militanata protiv Rusije, koju smatraju nevjerničkom silom koja zaslužuje biti uništena jednako kao i SAD. Njihovo neprijateljstvo seže od rata Moskve protiv mudžahedina u Afganistanu 1980-ih i Putinovoj brutalnoj kampanji protiv čečenskih separatista početkom 2000-tih. Najviše je izazvano dugotrajnom ruskom vojnom intervencijom u Siriji, koja je omogućila nastavak opstanka Asadovog režima.

Posljednjih godina ISIL se također borio s ruskom grupom Wagner diljem afričkoga kontinenta. Ogranak ISIS-K (Horasan), koji je izveo napad u Moskvi, potječe iz Afganistana i Pakistana. Ta je grupa odgovorna za smrtonosni samoubilački napad koji je osujetio američko povlačenje iz Afganistana 2021. godine, a preuzela je i odgovornost za dvostruki samoubilački bombaški napad u kojem je početkom 2024. u Iranu poginulo 95 ljudi.

Za zapadne zemlje ovaj posljednji napad bolan je podsjetnik da, unatoč suočavanju s ratom i rastućim sigurnosnim izazovima u Evropi i šire, moraju računati i s ponovnom prijetnjom „islamskog terorizma“. Od početka 2023. razne grane ISIS-a vršile su mnoge napade i odgovorne su za nekoliko hiljada žrtava širom svijeta. Nakon napada u Moskvi, Francuska, domaćin predstojećih Olimpijskih igara u Parizu, podignula je stepen pripravnosti zbog prijetnje terorizma na najvišu razinu.

Zločin u Moskvi, koji se dogodio nekoliko dana nakon ruskih predsjedničkih izbora, također je istaknuo činjenicu da je Vladimir Putin napustio ruski narod, a uvijek je obećavao pružiti mu sigurnost. Realnost je da je Putin ugrozio sigurnost Rusije i budući prosperitet dok slijedi svoj san o povratku Hladnom ratu i ponovnoj uspostavi Ruskog Carstva u istočnoj i srednjoj Evropi. U idealnom slučaju, Rusija bi trebala biti partner Zapada u suočavanju s ISIL-om i drugim oblicima „islamskog terorizma“.

Doista, Zapad bi bio u boljoj poziciji da se suoči s ogromnim izazovom koji predstavlja sve veći kineski div da mu je Rusija partner - ili barem neutralna stranka u areni. No, upravo je suprotno, prvenstveno zbog Putinove osobne opsesije vraćanjem prošle slave nauštrb evropskog mira. To Rusiju i Kinu čini prirodnim saveznicima jer obje nastoje istisnuti SAD i postići hegemoniju u Evropi, odnosno Aziji - što je bila bit “partnerstva bez ograničenja” koje su dvije strane najavile u februaru 2022. prije ruske invazije na Ukrajinu.

Putinova odgovornost za spektakularan sigurnosni propust u Moskvi još je veća zbog činjenice da su Sjedinjene Američke Države zapravo upozorile Rusiju da je teroristički napad neizbježan. Nije poznato jesu li ruske vlasti privatno imalo povjerovale u to upozorenje i pokušale spriječiti napad. No, javno, samo tri dana prije napada, Putin se podsmjehivao američkom upozorenju, nazvavši ga “provokativnim” i oblikom “ucjene” čiji je cilj “zastrašiti i destabilizirati naše društvo”. To je potencijalno učinilo njegovu nekompetentnost u očima ruske javnosti još nečuvenijom.

Stoga nije bilo iznenađenje da je Putin gotovo odmah počeo besramno upirati prst odgovornosti prema svojim preferiranim neprijateljima, Ukrajini i Zapadu. Nije mogao poreći očito, a to je da su počinitelji napada bili islamski militanti, osobito stoga što je ISIS-K objavio video napada i preuzeo odgovornost. Putin i njegova propagandna mašinerija ukazali su na to da su Ukrajina i njezini pristaše na neki način bili u dosluhu s islamistima (Putin je tvrdio da su teroristi uhvaćeni na putu za Ukrajinu, ali to je bilo u suprotnosti s tvrdnjom bjeloruskog predsjednika Lukašenka da su krenuli prema njegovoj zemlji).

Optužba za sudjelovanje između Zapada i ISIL-a besmislena je, klasično pripisivanje krivnje drugome u propagandne svrhe. No, proračunato je da pobudi sumnju među ruskim simpatizerima i pristašama širom svijeta i prije svega kako bi se ruskom narodu dala legenda u koju bi lako mogli vjerovati.

Putin ima takvu reputaciju po pitanju prevara i obmana da su neki sugerirali da je namjerno ignorirao američko upozorenje kako bi imao koristi od terorističkog napada, možda s ciljem izazivanja bijesa javnosti i opravdavanja velike mobilizacije potrebne za pokretanje sveobuhvatne ofanzive u Ukrajini kasnije ove godine. Bez obzira ima li istine u teoriji ili ne, iz Putinova ratobornog stava nakon napada jasno je da on ostaje usredotočen samo na jedno: hrli naprijed kako bi postigao svoj cilj osvajanja Ukrajine i obnove ruske vlasti u istočnoj Evropi. Nade nekih na Zapadu u smjeru zamrzavanja ili okončanja rata u Ukrajini ili čak mirovnog rješenja čine se nerealnima kao i uvijek.

Kao što sam nedavno napisao, francuski predsjednik Macron jedan je od rijetkih zapadnih državnika koji imaju hrabrosti i dalekovidnosti da prepoznaju prijetnju s kojom se Evropa suočava - onu s kojom će se Evropa možda morati suočiti sama u slučaju pobjede Donalda Trumpa u novembru.

Putinov trijumf zasigurno bi pronašao odjek na Balkanu, dajući ohrabrenje onima koji se vide u ruskom kalupu i dijele san Rusije o brisanju granica i osporavanju posthladnoratovske nagodbe u vlastitom kutku Evrope. Takvi rizici prijete Ukrajini 2024. godine - i zemljama članicama NATO-a u kojima se održavaju izbori 2024., uključujući i moju.