Jutarnje sivilo iznad Novalića. Žestoke borbe vode se ovdje, oko nas, punih sedam dana. Cijelu sedmicu odolijevamo napadima četnika, rezervista i dobrovoljaca koje dopremaju sa svih strana. Detonacije i uzbuna opće opasnosti iz užeg jezgra Gradačca dopiru do nas svako malo. Četnici su na ovom dijelu dovezli velika pojačanja i koristeći se tehnikom organiziraju napad za napadom. Desni dio našeg boka suviše je zalomljen.

Na dijelu linije koji mi branimo konstantno trpimo žestoke napade. Osim nas, tu su rezervni sastav policije iz Gračanice i dva voda dobrih boraca iz Srebrenika. Uskoro nam iz komande dolazi naredba da ćemo morati otići na rezervne položaje.

Povlačimo se nazad u šumu, a onda idemo još malo naprijed, za svaki slučaj, da ne bude iznenađenja. Četnici su u silovitom napadu uspjeli zauzeti tri rova s lijeve strane, te se i taj lijevi bok povukao zajedno s nama preko ceste. Povlačeći se, dio nas drži odstupnicu ljudima koji prebacuju municiju i bestrzajni top. Iz daljine se čuje klepet helikoptera, znamo da nije naš. Idemo prema zvuku. Odjednom klepeta elise više nema, ne čuje se. Ne znamo šta se događa, zaključujemo da je odletio. Pogrešno zaključujemo.

Odjednom je salva minobacačkih projektila poklopila šumu. Pobacali smo se u zaklone i čekali da granatiranje prođe. Opet klepet elise, sad već čujemo i fijuk motora. Polahko idemo naprijed prema zvuku dok ga nismo spazili: helikopter je lebdio iznad krošnji udaljen od nas 100-150 metara.

Osmatramo ga. On se spušta i zatim nam nestaje s vidika. Čekamo, oprezno gledamo na sve strane da nas četnici ne bi iznenadili. Klepet se opet čuje, helikopter se diže iznad krošnji. Ponovo lebdi. Zaključujemo da izviđa naše položaje. Dogovaramo se da li da ga pokušamo gađati, ali odustajemo. Teren je izuzetno strm, zbog šikare, skoro neprohodan pa se ne možemo dovoljno primaknuti. Zbog gustih krošnji, nismo sigurni da ćemo ga onesposobiti s ove pozicije, a otkrit ćemo svoj položaj.

Gledamo kako se helikopter namješta i ispaljuje dva projektila prema novoformiranim položajima naših jedinica, a zatim se brzo spušta. Čuju se dvije detonacije, projektili su stigli na cilj. Ponovo uzlijeće i ispaljuje još dva projektila. Odjeknula je samo jedna detonacija, drugi projektil nije detonirao. Helikopter se ubrzo izgubio u krošnjama velikih stabala. Uskoro se više nije čulo tutnjanje njegovog motora.

Iz komande nam javljaju da se spustimo lijevo, prema obližnjim kućama. To je neki zaseok s osam ili devet poluporušenih objekata. Kiša od jutarnjih sati pada i uz vjetar koji dolazi sa sjevera nije nam ona nikako podrška u cijeloj našoj situaciji.

Smještamo se u podrum. Mokri smo i dobro promrzli. Spušta se noć. Razvlačimo žicu oko podruma, vješamo konzerve po njoj. “Preventiva”, govorio je Enis, “kroz šumu vam, djeco, svašta može doći – i medo i bradati četo.” U podrumu smo u nekoj bačvi naložili vatru, pokušavamo se osušiti i malo ugrijati. Vani je najmanje -20º C. Nešto bismo pojeli, nismo jeli od kada smo sinoć krenuli iz Banje, gdje smo tek bili otišli u pripravnost da se odmorimo osam sati.

Ništa od toga, hljeb se smrznuo, konzerve su se smrzle, voda u čuturi se smrzla. Pronalazimo dvije-tri konzerve sardina u ulju i to dijelimo. Cijelu noć patroliramo zaseokom po dvojica, obilazimo rovove u kojima su novopečeni ratnici. S nama je nekoliko ljudi koji su prije dva dana mobilizirani. Njima je još teže, još hladnije, ne smiju ložiti vatru. Prva im je noć na prvoj liniji, a onamo, ispred njih, svaki se čas začuju rafal-dva i detonacije. Svijetleći meci paraju noćno nebo, ne vidi se prst pred nosom. Negdje pred zoru “drveće počinje hodati” i poprimati neke čudne oblike.

Teško je riječima izraziti tu mješavinu različitih osjećaja koji te preplavljuju dok ležiš u nekoj rupi smrznut i napet do bola, u mrklom mraku, ogromnih očiju i još većih ušiju, u iščekivanju prvih nagovještaja spasonosnog sivila zore i danjeg svijetla koje nam dolazi poput nekog ubogog starca, polahko pužući. Nemoguće je to opisati i dočarati nekome ko nije barem noć-dvije proveo na tako “idiličnom” mjestu, u tako “idiličnom” okruženju.

I tako, iz sata u sat, čekamo da svane, da dobijemo informaciju kako i šta dalje. Uskoro kroz tranšeje dolaze dva brigadna oficira. Razmotavaju kartu i pokazuju nam raspored četničkih rovova: “Momci, moramo ih napasti i izbiti ovaj lijevi bok. Samo tako možemo ovladati ovom lijevom stranom i onda zajedno pomjeriti liniju na drugu stranu šikare. Mislim da to moramo uraditi odmah, dok se oni nisu ukopali. Odabrat ćemo nekoliko ljudi koji će navoditi minobacače u našem napadu na ovaj dio linije.”

Probrali su nas osam. Dočekavši prvi mračak, krenuli smo u takozvano rutinsko izviđanje. Priključio nam se i jedan brigadni izviđač. Rutinsko izviđanje postalo je izviđanje u svrhu navođenja naših minobacača.

Samo što smo ušli u uzani potok u šumi, Alija je podigao ruku i svi smo stali. Zalegli smo i zauzeli položaje u liniji. Lijevo od nas dolazila je veća grupa agresorskih izviđača. Dijelilo nas je ne više od trideset metara zračne linije. Skrenuli su potokom tačno prema nama.

Alija pokaza rukom Osmanu da puca. Rafali mitraljeza odjeknuše šumom. Iako je vidljivost bila veoma slaba, vidjeli smo siluete koje su polijegale i pobacale se u stranu. Otvorili su i oni vatru na nas. Ogradila se u šumi žestoka pucnjava. Mirza je nanišanio i ispalio projektil iz ručnog bacača prema njima. Detonacija je odjeknula i spojila se s četničkim jaucima. Odjednom su nas poklopili i rafali s našeg lijevog boka. Do mene su ranjeni pali Fikret i Elvir. Pucao sam nasumično jer u tom polumraku gotovo ništa nisam vidio.

U jednom momentu siluete, koje su krenule prema nama, odbiše se ulijevo. Velika detonacija i prasak poljuljaše sumu. Na samom kraju potoka naletjeli su na minu. Bili su gotovo oči u oči s našim desnim bokom. Mina je bila potezna, geleri su sasjekli noge jednome, a drugog presjekli iznad pojasa. Brigadni izviđač i njegova grupa izbjegli su tu kišu gelera, imao je sreće, ali samo toliko da nam je uspio javiti približno mjesto gdje se četnici nalaze i da su stradali. Mi smo imali trojicu teže i dva lakše ranjena vojnika. Uz pucnjavu, četnici su se povlačili natrag prema proplanku. Stotinjak metara dalje potegli su još jednu minu. Odjeknula je nova detonacija, a kompletna linija ponovo je sasula cio arsenal metaka s jedne na drugu stranu.

Noć se spustila, spasonosni mrak prekrio je naše položaje, puškaranje je prestalo. Naši su momci živi, ali teško ranjeni.

Čujemo se radiovezom. Oformljen je vod koji je odmah krenuo u izvlačenje. Teren je strm i skoro neprohodan. Na čelu je brigadni izviđač sa štapom između dva prsta. Štap ide prvi, mic po mic. Ako zapne, cijela kolona se zaustavlja, pipa se rukom svaka grančica i traži se žica. Dobro je, nije žica, kolona kreće dalje. Radioveza funkcionira, čak su nas i čete prestali ometati, ne ubacuju se u vezu, čuju da se odigrava prava drama, a imaju i oni na svojoj strani itekako velikih problema.

Mi se polahko, pod teretom ranjenika, izvlačimo. Veoma nam teško to ide kroz ovo minsko polje. Javljaju da nam šalju pojačanje od desetak ljudi, da nam pomognu. Saznajemo da su pogriješili i otišli više udesno. Fikret traži da ispalimo svijetleći metak. Već nakon prvog metka korigirali su pravac i krenuli sigurnije. Napetost je dosegla vrhunac. Kad su nas ugledali u onom mraku, potrčali su prema nama. Od one hladnoće pluća su mi se bila skoro zaledila.

Izašavši na našu liniju, nas nekoliko palo je na smrznutu zemlju. Ja nisam imao više ni najmanje snage u nogama. Da je bilo još pedeset metara naprijed, sigurno ne bih mogao dalje.

Ležao sam na zemlji i gledao u zvijezde. Do mene su bili Fadil i Suad. Borio sam se još kratko vrijeme da uzmem tog ledenog zraka u pluća. Najvažnije nam je bilo da smo iznijeli ranjenike i da su svi bili van životne opasnosti.

U jutarnjim satima naši su izviđači ponovo išli naprijed i donijeli tijela šest mrtvih četnika. A samo tri dana poslije naše su snage u napadu na ovaj dio, uz podršku minobacača navođenih po našim upisima linije, ovladale dijelom ovog ratišta i zauzele nove položaje.