Nastanak države uvjetovan je nizom procesa koji često nisu ni jednostavni ni lahki, o čemu nam govore hiljade historijskih svjedočanstava u kojima se do najsitnijih detalja opisuju nastanci današnjih modernih, nezavisnih i suverenih država. Bosna i Hercegovina također je prošla sličan put u svojoj hiljadugodišnjoj historiji, a jedna od specifičnosti tisućljetne Bosne i Hercegovine jeste to da je u prošlosti, uprkos tome što je često bila plijen velikih sila, uspjela odbraniti i učvrstiti svoju državnost. U danima kada se obilježavaju jedan od dva najveća državna praznika u Bosni i Hercegovini, Dan državnosti,  bitno je podsjetiti da historija državnosti Bosne i Hercegovine ima korijene u davnim vremenima, kada su ovim krajevima ponosno hodili njeni banovi i kraljevi.

Godina 1189. jeste ključna u razumijevanju historijskih činjenica o državnosti Bosne, jer upravo u ljeto 1189. godine ban Kulin svojom Poveljom pokazuje njenu državničku snagu. Bosanska državnost prožima svaku rečenicu Povelje Kulina bana, iz njenog sadržaja jasno se može konstatirati da Bosna u tom trenutku ima političku i administrativnu moć baš kao i neke od tadašnjih respektabilnih evropskih država.

Uz mnogo previranja, političkih promjena i drugih iskušenja, Bosna je uspjela unaprijediti svoju poziciju dvije stotine godina poslije, kada 1377. godine Tvrtko biva proglašen kraljem. Od ovog trenutka bosanska državnost dobija novi, napredniji oblik, koji je zadržala sve do dolaska Osmanlija na ove prostore. Iako od tada Bosna kao i mnoge okolne zemlje ostaje bez nezavisnog statusa, njeno ime ostalo je sačuvano kroz različite administrativno-pravne okvire u kojima je obitavala u sklopu Osmanske Države. Posebnost Bosne u odnosu na susjedne države nikada nije dovedena u pitanje, a različiti pokušaji iz Srbije i Hrvatske za njenim zaposjedanjem ostali su bezuspješni. Posebno su bila agresivna agitiranja od Ante Starčevića i Ilije Garašanina prema Bosni i Bošnjacima, ali su ostala bez većeg uspjeha.

Dolaskom Austro-Ugarske Bosna i Hercegovina na Berlinskom kongresu doživljava veliku nepravdu koja je izazvana oduzimanjem njenog dijela – Sandžaka. Iako oslabljena odlukama iz Berlina, njeno ime i veći dio teritorije ostali su nepromijenjeni. Od tog trenutka pa sve do 1943. godine i odluke ZAVNOBiH-a Bosna i Hercegovina vodi teške političke borbe za svoj teritorijalni opstanak. Kraj Prvog svjetskog rata za Bosnu i Hercegovinu značio je pristupanje Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca, zajednici u kojoj su bosanski muslimani pretrpjeli mnoge nepravde o kojima je i tadašnji reis Džemaludin Čaušević otvoreno govorio u francuskim medijima.

Cijeli period između svjetskih ratova za Bosnu i Hercegovinu i bošnjačko političko vodstvo značio je mukotrpnu političku borbu za opstanak. Bošnjački politički lider između dvaju ratova bio je Mehmed Spaho, kojem s pravom pripadaju velike zasluge za očuvanje granica Bosne i Hercegovine tzv. “turskim paragrafom”, za koji se vješto veoma dugo borio sa svojim saradnicima iz Jugoslavenske muslimanske organizacije.  U pomenutom periodu nije bilo kapaciteta za nešto više, a na zvaničnu potvrdu i obnovu državnosti Bosne i Hercegovine moralo se čekati do historijskih odluka objavljenih 25. novembra 1943. godine na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu.

Pravda je tada u određenoj mjeri bila zadovoljena, a na političko priznavanje najbrojnijeg naroda Bosne i Hercegovine moralo se ipak čekati do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada “veliko M stupa na scenu”. Zasjedanje u Mrkonjić-Gradu i donesene odluku potvrdili su antifašistički karakter Bosne i Hercegovine, ali i njenu državnost, koja je tada obnovljena. Antifašizam kao jedan od glavnih karika u lancu koji čini državu Bosnu i Hercegovinu vidljiv je tokom njenog cjelokupnog postojanja, što potvrđuju različiti historijski zapisi o tome kako se oduvijek živjelo u Bosni. Bosna i Hercegovina i Bošnjaci su tokom Drugog svjetskog rata rekli NE ugnjetavanju drugih i drugačijih, a činjenica da u Bosni i Hercegovini nije počinjen genocid nad Romima dovoljno govori o kontinuitetu antifašizma ovdje.

Jugoslavensko razdoblje za Bosnu i Hercegovinu nije bilo najsretnije, pa je odbrana od agresije devedesetih godina shvatana i kao borba za slobodu. Postignuta nezavisnost Bosne i Hercegovine potvrdila je odluke iz Mrkonjić-Grada 1943. godine, a u konačnici je plaćena  životima desetaka hiljada najboljih bosanskohercegovačkih sinova koji su odbranili i antifašističku ideju Bosne i Hercegovine. Devedesetih godina prošlog stoljeća konačno je priveden kraju državno-pravni proces u kojem je, osim potvrde državnosti, Bosna i Hercegovina postala i nezavisna država sa svim obavezama, pravima i privilegijama koje proizlaze iz toga. Uloga Dejtonskog mirovnog sporazuma bila je postizanje mira u Bosni i Hercegovini i pokušaj provođenja Ustava ove zemlje, a ne “stvaranje Bosne i Hercegovine”, kako se u laičkim i nedobronamjernim krugovima može čuti.

Bosna i Hercegovina jeste historijska činjenica koja je u svom hiljadugodišnjem povijesnom razdoblju imala teži put do svoje državnosti i nezavisnosti u odnosu na neke druge zemlje. Uzimajući pouku iz ovih hronološki poredanih historijskih činjenica, veoma je lahko zaključiti da državu nismo “dobili tek tako”, već je na izgradnju bosanskohercegovačke državnosti utjecao niz mukotrpnih procesa, u kojima je Bosna i Hercegovina redala pobjede. Stoga, odnos prema državi mora biti mnogo bolji, jer je to pojedinačna prirodna obaveza. Na nju se treba gledati kao na kvalitetno izgrađenu kuću koja se kontinuirano mora čuvati i čistiti kako se ne bi urušila zbog naše lijenosti i neodgovornosti. Stotine je naroda koji  nemaju ili su izgubili svoju državu u prošlosti. Možda i nama najbliži primjer jeste nestanak nezavisne države Palestine.

Vratimo li se u prošlost, možemo pronaći desetke respektabilnih država koje su okončale svoje postojanje iako su u određenim razdobljima predstavljale nezaobilazne faktore političke i društvene moći. Izgradnja stabilne države mukotrpan je i kompliciran proces, dok je njen nestanak uvijek moguć ako se  građani za nju istinski ne bore. Trenutak u kojem živimo veoma lahko može biti presudan u kontekstu konačne odbrane i očuvanja državnosti Bosne i Hercegovine.

Na nama je da svi u domenu vlastitih kapaciteta i odgovornosti budemo tu, jer su i za nas u ključnim momentima bili onih kojih nažalost više nema. Stoga, neka ovaj državni praznik kojim se sjećamo obnavljanja državnosti Bosne Hercegovine bude trenutak našeg preispitivanja, da li smo spremni biti tu za domovinu kao što su bile generacije prije nas.