Alija Izetbegović ocijenio je da je “u samom gradu Srebrenici situacija “bila u svakom pogledu vrlo loša” jer je “povremeno nestajalo hrane, a nedostatak soli bila je svakodnevnica” pa je u vezi s tim u Sjećanjima citirao izvještaj “jedne međunarodne grupe” u kome se opisuje žalosno stanje u Srebrenici 1993. godine: “Nema hrane i ljudi prose jedan od drugog. Od zapaljenja pluća i neuhranjenosti svakodnevno je umiralo 20-30 osoba, a bilo je 100-200 veoma ozbiljnih bolesnika, kao i oko 300 lakše oboljelih koje je trebalo evakuirati. Broj stanovnika daleko je premašivao kapacitet vodovoda i kanalizacije. Bilo je šezdesetak slučajeva tuberkuloze (navodi Owen, Balkanska odiseja, str. 157)”.

Izetbegović je znao da je, “kao posljedica stalne ugroženosti i specifičnog sindroma zatvorenog grada, u Srebrenici bilo nervoze, svađa, uzajamnih optuživanja, tuče, pa i ubistava”, da je u vezi s takvim informacijama komandant Orić pozvan da dođe u Sarajevo “da utvrdimo o čemu se radi”, da su “priče o tome šta se događalo bile i onda, a i danas su protivrječne”. U vezi s tim, Izetbegović je zaključio: “Mi ovamo u okruženju, oni tamo u okruženju. Teško smo mogli doći do istine. Valjalo bi saslušati desetine ljudi, suočavati ih. Sve je to u onim uslovima bilo nemoguće”.

U kontekstu ocjene o izuzetno teškom stanju u Srebrenici i Žepi, Izetbegović je naveo da su upravo radi takve situacije “često iznošene ideje o zamjeni Srebrenice i preseljenju stanovništva, ali su te ideje odbacivane”, što je bio rezultat “savjetovanja sa političkim i vojnim rukovodstvima Srebrenice”, koji su “vjerovali da se mogu odbraniti”. U vezi s tim, Izetbegović je naveo da se njemu “činilo da je situacija, u slučaju masovnijeg neprijateljskog napada, neodrživa i bio sam za evakuaciju, ali nisam insistirao”, te da, koliko se sjeća, “ni vojnici nisu bili za evakuaciju”.

Po osnovu odluke Generalne skupštine UN-a da se “ispitaju okolnosti pada Srebrenice u ljeto 1995, (...) generalni sekretar UN-a je uputio misiji UN-a za BiH verbalnu notu” kojom je “načelnik za civilne poslove misije Ujedinjenih nacija za Bosnu i Hercegovinu Davida Harlanda (...) ovlastio da pomogne u pripremi izvještaja” o tome. Da bi ispunio ovlasti dobivene od generalnog sekretara UN-a, Harland se obratio Izetbegoviću s molbom za razgovor u kome je 16. jula 1999. godine tražio da mu Izetbegović “odgovori na jedan broj pitanja o nekim okolnostima pada Srebrenice” koje su mu “možda poznate”. Na Harlandovo pitanje da li su “vlasti Republike Bosne i Hercegovine podržale evakuaciju civila iz Srebrenice u martu-aprilu 1993. godine”, Izetbegović je odgovorio potvrdno, ali “ne iz samog grada, nego jednog broja civila koji su pred četničkom ofanzivom na Cersku i Konjević-Polje bili povukli prema Srebrenici”, pa da je tako “Srebrenica postala prenapučen grad” u kome je “zavladala humanitarna kriza” u kojoj su “grad tada napustili uglavnom bolesni, stari, iznemogli, žene i djeca, i to sa prostora koje su srpske snage zauzele u ofanzivi marta-aprila 1993. godine”, pa da je odluku “o evakuaciji ovih civila donio general Morillon”, a da se “mi nismo protivili”.

Na Harlandovo pitanje “do koje mjere su vlasti” RBiH “razmatrale razmjenu Srebrenice i Žepe sa bosanskim Srbima kao dio mirovnog rješenja” i koji su razgovori “na ovu temu održani interno, a koji sa Srbima”, Izetbegović je odgovorio da “nikakve rasprave” o tome “nisu vođene sa srpskom stranom”, ali da su u Daytonu “Amerikanci, pa i svi ostali, tražili od nas da prihvatimo konačno ponuđenu mapu entiteta u BiH”, da se ta mapa u “toku pregovora mijenjala”, da je pregovaračka strana branitelja BiH “na kraju uspjela da dobijemo Sarajevo i koridor za Goražde, ali ne i Srebrenicu i Žepu”, da su, kada lično nije “htio da prihvati Brčko u RS (bilo je to 20. novembra), razgovori bili pred kolapsom”, što je značilo “da smo se mogli samo vratiti u Bosnu i nastaviti rat pod krajnje nepovoljnim uslovima, tj. u potpunoj izolaciji od međunarodne zajednice”, da se njemu lično tada “činilo da ćemo gubitak većinskih bošnjačkih područja u Podrinju moći djelimično nadoknaditi kroz povratak prognanih na ta područja, koji je bio garantiran Aneksom 7 Dejtonskog ugovora”, te da “u to vjeruje i djeluje u tom pravcu” i tada kada je jula 1999. godine razgovarao s Harlandom.

U istom razgovoru s Davidom Harlandom Izetbegović je odgovorio na pitanje da li su vlasti RBiH “smatrale da bi u Srebrenicu mogli ući Srbi u njihovoj ofanzivi iz marta-aprila 1993. godine”. Izetbegović je, opisujući stanje u Srebrenici u martu i aprilu 1993. godine, rekao da su “vlasti razmatrale sve mogućnosti kako spriječiti da srpske snage uđu u Srebrenicu”; da se “tražilo dugoročnije rješenje za zaštitu stanovništva u gradu”; ako Srbi nisu mogli ući u Srebrenicu marta-aprila 1993. godine, “to su mogli pokušati kasnije” jer je Srebrenica “potpuno odvojena od ostatka slobodne teritorije” pa da u takvim uslovima “nije bilo moguće dopremiti opremu, naoružanje i municiju za dužu odbranu”; da je za vlast RBiH “bila najveća briga kako prehraniti stanovništvo”, što su “bili razlozi da se prihvati ideja o zaštićenim zonama”; da su “jedinice Armije RBiH u Srebrenici bile razoružane, a sve teško naoružanje izuzeto i položaji prema srpskim snagama zatrpani”; da su tada “postojale obaveze-garancije UNPROFOR-a prema rezoluciji UN-a o zaštićenim zonama”; da je “narod vjerovao da će te obaveze” UNPROFOR ispuniti “prema rezoluciji UN-a o zaštićenim zonama”; te da je stanovništvo “i dalje napuštalo Srebrenicu, ali manje iz straha od četničkog napada, a više zbog teške humanitarne situacije i radi spajanja s porodicama”.

Na pitanje Davida Harlanda “zašto s gledišta vlasti RBiH Srbi nisu ušli u Srebrenicu prije jula 1995. godine”, Izetbegović je odgovorio da su događanja do 1995. godine “kod Srba stvorila utisak o kolebljivosti i neodlučnosti međunarodne zajednice”, da su u “srpskom vodstvu bile različite procjene o spremnosti svijeta da intervenira”, da se “na Srebrenici Mladić odlučio da rizikuje” i da se pokazalo da je bila tačna Mladićeva “procjena da se međunarodna zajednica neće odlučiti na akciju”. O tome je Izetbegović zaključio: “Pretpostavljam da je takav zaključak izveo, pored ostalog, i iz razgovora koje su srpske vođe imale s Akashijem i generalom Janierom”.

U govoru pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija 25. 9. 1996. godine Izetbegović je rekao da je potreban i “novi odnos UN-a prema obavezama” jer UN “ne smiju preuzimati obaveze koje ne mogu izvršiti (...), ne smiju proglasiti zaštićenu zonu, a zatim je prepustiti njenoj sudbini”, što je “nedopustivo”; da je bošnjački narod “platio beskrajno visoku cijenu ove neodgovornosti”; da “zaštićena zona Srebrenice i njenih preko 8.000 nedužnih života nisu jedini, ali su najteži primjer ovoga nerazumljivog odnosa”; da se, uslijed toga, “traže promjene koje će osigurati da se slična praksa više nikada ne bi ponovila (...)”.

U zimu 1992/1993. Izetbegović je “iz Sarajeva insistirao da Drugi korpus pošalje pojačanje u Cersku i Konjević-Polje, koji su bili neposredno ugroženi”, na šta mu se odgovaralo da “tadašnji komandant Drugog korpusa Željko Knez favorizira sjeverni pravac, na račun drinskog”. U vezi s tim, Izetbegović je u Sjećanjima naveo da on lično “to ne bi mogao potvrditi”, a da bi “prije rekao da mi nismo imali dovoljno snaga da se upustimo u ofanzivne akcije prema Drini”, jer bi za “četnike naš prodor na Drinu značio prekid komunikacije sjever – jug”, zbog čega su taj “pravac branili svim sredstvima, nešto poput posavskog koridora”.

Izetbegović je u Sjećanjima napisao da su “pravljeni planovi o proboju opsade Srebrenice, ali oni su se sudarili s činjenicom da se radi o formalno demilitariziranoj i zaštićenoj zoni UN-a” pa da bi “svaku našu akciju ove vrste trupe UN-a iskoristile kao izgovor za povlačenje”, ukazujući da bi iz tih razloga odluka za proboj bila “krajnje rizična” jer bi u slučaju neuspjeha “četnici zauzeli grad, izvršili osvetu i mi bismo bili direktno odgovorni za tragediju”. O tome je zaključio da je “jedina mogućnost bila da se, uz pomoć trupa UN-a, održava 'status quo' do razrješenja kompletne situacije u BiH putem mirovnih pregovora”, te da je “do tog raspleta” došlo Dejtonskim sporazumom, “ali je za Srebrenicu i Žepu bilo prekasno”.

Izetbegović je bio mišljenja da je “trebalo mijenjati ljude u Srebrenici”, ali da nije bilo moguće “slati nove oficire (...) pošto je grad bio zvanično demilitariziran”, da se moglo “školovati samo postojeće” i da se “to činilo”, ali da se, “zbog pada helikoptera u maju 1995., jedna grupa vojnih starješina” koja je u srednjoj Bosni bila na vojnoj obuci “nije mogla vratiti u Srebrenicu, među njima i tadašnji komandant naših jedinica u Srebrenici Naser Orić”. Pomenuo je da se u “oborenom helikopteru nalazio i Orićev zamjenik Ramiz Bećirović i četiri liječnika”, pa da su “trojica liječnika poginula”, a Bećirović “teško ranjen”. U vezi s tim, Izetbegović je zaključio da “upućivanje zamjenika komandanta Divizije i četiri vojna liječnika svjedoči o našoj čvrstoj namjeri da branimo grad” te da se razmišljalo i “o upućivanju državne delegacije”, ali da je “UNPROFOR odbio da osigura prijevoz i pratnju, a bez toga se nije moglo”.

S komandantom Naserom Orićem Izetbegović se “u Kaknju, u kasarni” brigade “Crni labudovi”, sreo “dva puta – prije napada i u vrijeme napada” na Srebrenicu u julu 1995. godine. U tim susretima Izetbegović je od Orića tražio da se “vrati u Srebrenicu”, što “pješke nije mogao, a helikopterom, nakon obaranja letjelice u maju 1995. godine, odbio je da ide” jer je, kao i Izetbegović, smatrao da je “to bilo krajnje rizično”. U drugom susretu, tokom napada na Srebrenicu, Izetbegović je od Orića “zatražio da u Tuzli sakupi dobrovoljce i pođe u susret zbjegu civila koji se kretao prema Tuzli”. Izetbegović je ocijenio da je, “zahvaljujući toj akciji, u kojoj su sudjelovale i jedinice Drugog korpusa, spašen veliki broj civila i boraca”.

Da bi opravdao napad na Srebrenicu, odnosno da bi ublažio ili sasvim negirao odgovornost za Genocid počinjen u Srebrenici, agresor je propagirao da su jedinice Armije RBiH pod komandom Nasera Orića iz zaštićene zone ulazile na teritoriju pod agresorskom kontrolom i vršile zločine nad srpskim civilnim stanovništvom. Vjerovatno, imajući u vidu sadržaje takve agresorske propagande, “ispitujući”, po odluci Generalne skupštine UN-a, “okolnosti pada Srebrenice u ljeto 1995. (...), načelnik za civilne poslove misije Ujedinjenih nacija za Bosnu i Hercegovinu David Harland”, u razgovoru 16. 7. 1999. godine Izetbegovića je pitao da li su “vlasti RBiH znale za bilo kakve napade van zaštićene zone Srebrenice nakon aprila 1993. godine”. Na to je pitanje Izetbegović odgovorio: “Koliko ja znam, ne.”

U istom razgovoru Harland je pitao da li su “vlasti RBiH očekivale napad Srba u julu 1995. godine (...) da bi Srebrenica mogla pasti”, odnosno da li su te vlasti “predviđale da bi Srbi mogli masakrirati većinu muškaraca koje su zarobili”, na šta je Izetbegović odgovorio da se u tom pogledu, “naravno, ništa nije moglo sasvim isključiti”; da su “postojale neke indicije i obavještajna saznanja, ali ne sasvim pouzdana”; i da je “uvijek bilo sumnji u moguće ratne varke i namjerne dezinformacije srpskih štabova”; ali da on (Izetbegović) na postavljeno pitanje iznosi lični stav: da nije “očekivao napad na Srebrenicu s ciljem okupacije grada”; da nije “očekivao da će se Srbi, nakon svega, odlučiti na pokolj”; da je vjerovao “da međunarodna zajednica ovaj put ne bi tolerirala takvo što”, ali da se “obično ne događa ono što očekujete, posebno ako je to čemu se nadate povoljnija varijanta”.

Iako se vjerovalo da će po rezolucijama 819 i 824 Ujedinjene nacije zaštititi Srebrenicu i Žepu, “za svaku eventualnost” u te enklave “upućivana je najnužnija vojna oprema, naravno, koliko je to bilo moguće” s obzirom na to da se “prebacivanje moglo vršiti samo helikopterima”, što su u pogledu “odbrane od tenkova bile dovoljne količine”.

O dostavi naoružanja, municije i drugih sredstava za odbranu i preživljavanje stanovništva u Srebrenici u razgovoru s “načelnikom za civilne poslove misije Ujedinjenih nacija za Bosnu i Hercegovinu” Davidom Harlandom 16. 7. 1999. godine Izetbegović se izjasnio i prilikom odgovora na pitanje “da li je moguće da je mišljenje da će Srebrenica biti prepuštena bosanskim Srbima u mirovnom sporazumu utjecalo na spremnost branilaca Srebrenice da pruže i žešću odbranu” i da li je “Armiji RBiH naređeno da opskrbljava vojnom opremom branioce Srebrenice i nakon 13. aprila 1993. godine” – ukoliko jeste, zašto jeste, ukoliko nije, zašto nije”.

U vezi s tim, Izetbegović je Harlandu rekao da “nikada prije Dejtona niti se mislilo niti govorilo o tome da se Srebrenica prepusti Srbima”, a da je dokaz u tom pogledu “odbrambeno oružje koje smo slali garnizonu u Srebrenici”, ističući da je Srebrenica snabdijevana “i strijelama TF-8 protiv tenkova”, da su u “posljednjem helikopterskom letu za Srebrenicu, koji je oboren u maju 1995., bila i četiri vojna ljekara, trojica ljekara su prilikom obaranja helikoptera poginula, a zamjenik komandanta Bećirović je teško ranjen”, da je “Armija RBiH imala zadatak da na moguće načine vojno podržava branitelje Srebrenice, ali naglašavam, ne ofanzivnim, nego defanzivnim oružjem”. O tome je Izetbegović zaključio: “Ne šalju se vojni ljekari i sofisticirano oružje u grad koji namjeravate napustiti.”

Vojne i policijske snage u BiH pod kontrolom Miloševića i Karadžića marta i aprila 1993. godine izvele su veliku ofanzivu na slobodne teritorije oko Srebrenice. Jedinice Armije RBiH bile su prinuđene na povlačenje. Stanovništvo je bježalo prema gradu, u Srebrenicu. Bilo je oko 500 težih ranjenika i bolesnika. To je bila izuzetno teška situacija. Jedinice 2. korpusa, zbog nedostatka municije, spolja nisu bitno borbeno djelovale prema našim snagama u okruženju. Predsjednik Izetbegović bio je u izrazito teškoj situaciji. Bio sam kod njega u kabinetu dok je razgovarao s predsjednikom Hrvatske Tuđmanom. Svjedok sam molbi predsjednika Predsjedništva RBiH predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu da utječe na zapovjednike HVO u Hercegovini da omoguće prolaz nekoliko kamiona s naoružanjem i municijom, koji su na putu prema Tuzli bili zaustavljeni na nekom dijelu preko zapadne Hercegovine. Izetbegović je, moleći Tuđmana, objašnjavao da nam je teška situacija oko Srebrenice, da nam je prijeko potrebno oružje i municija iz zaustavljenog transporta kako bismo spasili oko 100.000 građana, među kojima ima mnogo ranjenika.

Tuđman je odgovarao Izetbegoviću da je već poduzimao mjere po njegovim ranijim molbama u vezi s tim, ali da njegove zapovijedi o tome ne izvršavaju čelnici HVO-a na području Hercegovine. To je bila velika Tuđmanova laž. On se prema Izetbegoviću ponašao oholo i u svemu neiskreno. Ignorirao je Izetbegovićevo uvjerljivo objašnjavanje da je situacija u i oko Srebrenice očajna. Izetbegović je isticao da je borba protiv četnika zajednički interes Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sjećam se, također, da je Izetbegović, nakon razgovora s Tuđmanom, uzbuđeno rekao da mu nema ništa teže od susreta i razgovora s Tuđmanom, te da bi radije podnio nošenje velikog tereta uzbrdo nego razgovarao s njim.

Izetbegović je morao trpjeti Tuđmana takvoga kakav jeste, jer je samo od njega ovisilo da li će ili ne preko Hrvatske i zapadne Hercegovine, prema srednjoj Bosni, proći konvoji s naoružanjem, municijom i drugim robama i sredstvima bez kojih nismo mogli preživjeti i ratovati. Tuđmanova neiskrenost koštala je života mnoge naše borce i građane. Da je Tuđman, kako je trebao, dozvoljavao prolaz konvoja s oružjem i municijom, žrtve u našim redovima bile bi mnogo manje.

Izetbegović je “čvrsto vjerovao (...) da će UN zaštititi Srebrenicu i Žepu” jer su te dvije enklave “Rezolucijom 819 i 824 Vijeća sigurnosti UN-a (april 1993) proglašene zaštićenim zonama”. U isto to, “koliko je” Izetbegović “znao, i Srebreničani su vjerovali”. Odgovornost međunarodne zajednice za pad Srebrenice Izetbegović je analizirao i u kontekstu embarga na uvoz oružja za snage odbrane RBiH, te je ukazivao na činjenicu da se iz UN-a, na njegovo “pokretanje ukidanja embarga na oružje, prijetilo povlačenjem snaga UNPROFOR-a”, cijeneći da bi se, zbog tog povlačenja, “u naročito teškoj, ako ne i beznadežnoj situaciji našle sve tri podrinjske enklave: Goražde, Žepa i Srebrenica”, pa da je prema toj svojoj ocjeni “na zasjedanju Generalne skupštine koncem septembra 1994. godine odložio svoj zahtjev za skidanje embarga za šest mjeseci”, ističući da “nije imao izbora” s obzirom na to da su trupe UN-a “bile nada ovih enklava, ali ta nada je u ljeto 1995. iznevjerena”.

U vrijeme napada na Srebrenicu i Žepu u ljeto 1995. UNPROFOR je bio “sastavljen (...) od vojnika iz trinaest zemalja, samo je prividno bio pod jedinstvenom komandom” jer je, “ustvari, svaka veća jedinica primala paralelne komande od štabova svojih zemalja”, tako da su, naprimjer, Francuzi, “koji su držali sektor oko Sarajeva, uključujući i Sarajevski aerodrom i istočnu Bosnu, realno bili pod komandom francuskog generala Janviera i naređenja dobivali izravno iz Pariza”, što je “bila javna tajna”. Prilikom zvanične posjete Francuskoj 29. 8. 1995. godine Izetbegović je u vezi s tim razgovarao s predsjednikom Chiracom, koji “to nije ni pokušao sakriti, mislim da je čak želio da ja dođem do tog zaključka”.

U Sjećanjima je Izetbegović naveo da ga je u najvećem intenzitetu napada na Srebrenicu navečer 9. 7. 1995. godine “nazvao general Rupert Smith, komandant UNPROFOR-a, i uzbuđenim glasom saopćio da je konačno naređena akcija zračnih snaga na srpske položaje i da će uslijediti bez odlaganja”. Prema toj najavi generala Smitha, Izetbegović je “čitavu noć od 9. na 10. i sutradan čitav dan dežurao očekujući izvještaj o napadu”, ali nije stizao. Međutim, 11. 7, kasno popodne, počele su stizati vijesti o ulasku Mladićevih jedinica” u Srebrenicu, “a da nikakva akcija NATO-a nije uslijedila”, zbog čega se Izetbegović “osjećao izdanim, nažalost, ne prvi put”. U vezi s tim, Izetbegović je prokomentirao da zna “da je general Smith od prvog trenutka bio za akciju i da se za tom iskreno zalagao”, ali da je to “kočio neko iznad njega, general Janvier ili Akashi, a moguće i generalni sekretar UN-a Butros Ghali”.

Zaključak da su komandanti NATO-a smatrali da treba izvesti udare po srpskim snagama oko Srebrenice i Žepe, a da su ih u tome sprečavali najviši autoriteti UN-a, u povodu naprijed navedenog razgovora s generalom Smithom, Izetbegović je obrazložio s nizom činjenica: da je januara 1994. godine “francuski general Jean Cot, koji je jedno vrijeme bio zapovjednik UNPROFOR-a u Bosni, izjavio u 'Le Mondeu' da je više puta zahtijevao od Butrosa Ghalija odobrenje za zračne napade, ali da je generalni sekretar to odbijao”; da je “mnogo godina kasnije” u intervjuu za Avaz 8. 7. 2000, u povodu pete godišnjice tragedije, general Joulwan, komandant NATO snaga za Evropu, izjavio da je NATO u vezi sa srpskim napadima na Srebrenicu bio “zabrinut zbog neodlučnosti UN-a da zatraži upotrebu naše vojne sile, mada se radilo o jasnim kršenjima zaštićene zone”. Pored toga, Izetbegović je ukazao da je “danas poznato da su u vrijeme srebreničke krize avioni iz baza u Italiji bili poletjeli i da su vraćeni s pola puta”.

“Ispitujući” po odluci Generalne skupštine UN-a “okolnosti pada Srebrenice u ljeto 1995. (...), načelnik za civilne poslove misije Ujedinjenih nacija za Bosnu i Hercegovinu David Harland u razgovoru 16. 7. 1999. godine Izetbegovića je pitao “zašto, po mišljenju vlasti RBiH, UNPROFOR nije uspio primijeniti svoj mandat odvraćanja napada na zaštićene zone Srebrenice i Žepe, da li su vlasti bile iznenađene takvim neuspjehom” i da li su UNPROFOR-ovi “planovi pretpostavljali ovakav neuspjeh”, Izetbegović je odgovorio da se “UNPROFOR uvijek pravdao da nema mandat za upotrebu sile”; da su vlasti RBiH, “kada su Srebrenica i Žepa proglašene zaštićenim zonama UN-a, vjerovale da će UNPROFOR koristiti svoje ovlaštenje da zatraži zračnu podršku NATO-a”; da je to UNPROFOR “mogao i morao učiniti jer je rezolucija Vijeća sigurnosti o zaštićenim zonama u BiH bila donesena pozivom na Poglavlje VII Povelje, što znači da će biti, ako to bude potrebno, provedena i uz upotrebu sile”;

da su vlasti RBiH imale “sve razloge da vjeruju” u zračni odgovor NATO-a “u slučaju robusnijeg napada srpskih snaga na Srebrenicu i Žepu,  pa je u vezi s tim pomenuo da i njegov sagovornik (Harland) zna da je “takva odluka bila donesena, pa povučena, pa opet donesena, pa ponovo i konačno povučena” te da na pitanje zašto se to dogodilo “mogu odgovoriti samo Akhashi i Janvier” jer je “njima poznata ta igra koja se iza kulisa odvijala 8, 9, 10. i 11. jula 1995”; da je njega (Izetbegovića) “general Smith 9. jula kasno navečer nazvao” da mu “saopći vijest da je zračna akcija NATO-a naređena i da će uslijediti sutra rano”; da misli da je “general Smith bio korektan vojnik i da ga je bilo stid neodlučnosti političkih lidera UN-a, koji su pristali da trpe nasilje pa i poniženja vojnika Ujedinjenih nacija od srpskih generala”; te da se “nažalost” nisu ispunila ni Smithova ni njegova (Izetbegovićeva) očekivanja zračnih udara, jer su “više instance UN-a, ili nekih drugih sila, odlučile drugačije”.

Također u razgovoru 16. 7. 1999. godine David Harland je pitao Izetbegovića zašto je, “prema mišljenju vlasti RBiH, UNPROFOR pozvao na značajne zračne napade NATO-a 29. augusta 1995. godine, kada to nije ranije učinio”, odnosno da li bi, “po mišljenju vlasti RBiH, takvi zračni napadi bili vojno ili politički korisni da su upotrijebljeni u augustu 1993. (Igman), u februaru 1994. godine (Sarajevo), u aprilu 1994. godine (Goražde) ili u julu 1995. godine (Srebrenica i Žepa)”. Izetbegović je odgovorio da se “svi slažu, i mi u BiH i odgovorni ljudi u svijetu, da su napadi koncem augusta 1995. zakasnili barem tri godine”, a da je do njih “konačno došlo” jer je “izgleda čaša prelila” pa da “svijet, kakav god je, nije to mogao više mirno posmatrati”, što se može smatrati kao “jedan razlog”, a da bi drugi “mogao biti procjena da je još uvijek moguć mir na osnovu kompromisa” jer je “međunarodnoj zajednici odgovarao mir bez pobjednika i bez poraženih”, a da je “takav mir bio još moguć u jesen 1995”, te da bi se “sljedeće godine možda mi odlučili da idemo do kraja”, što “svijetu nije odgovaralo, pa se odlučio na vojnu i političku akciju”.

U Sjećanjima je Izetbegović naveo da je iz “velikog broja telefonskih razgovora” koje je “obavio između 7. i 11. jula” stekao “utisak” da su stanje u “napadnutom gradu obilježavali panika i dezorganizacija”, da je “kasnije saznao da su se mnoge manje jedinice i pojedinci hrabro borili do smrti”, ali da smatra da, “počev od 9. jula, jedinstvene komande više nije bilo”. Ukazao je da je “u samoj Srebrenici stalno tinjao sukob između civilnih i vojnih vlasti”, da “u svakom slučaju sloga nije bila na visini trenutka”, te da je takvo stanje “djelimično rezultat psihološke situacije u zatvorenom gradu u kojem se krajnje teško živjelo”.

“Vijest o padu” Srebrenice, odnosno vijest o “zauzimanju grada”, što je značilo da je srpska vojska “postigla cilj”, Izetbegović je čuo kada se nalazio u Zenici od “generala Delića”, s kojim je bio u “neposrednoj i stalnoj vezi”. Obaviješten je da je “iz Srebrenice autobusima evakuirano oko dvadeset hiljada žena i djece”, a da se “duga kolona muškaraca praćena vojskom probijala danima prema Tuzli i Kladnju” i da su se “srebrenički borci koji su se probijali u pravcu Tuzle” to činili “s više elana nego vojnici koji su bili upućeni iz Tuzle prema Srebrenici”, o čemu je iznio “čisto ljudsko objašnjenje” da je “snažnija motivacija boraca koji se probijaju ka spasu i sigurnosti od vojnika koji idu u susret opasnosti”. Ocijenio je da su “četnici” pokazali “kukavičluk” jer su “izbjegavali susret sa naoružanim i dobro motiviranim borcima koji su se probijali”, dajući “prednost susretu sa nenaoružanim civilima, a takvih je bilo mnogo”.

Također, u razgovoru 16. 7. 1999. godine David Harland je pitao “kada su vlasti Republike BiH počele vjerovati da je većina muškaraca i mladića koje su zarobili bosanski Srbi izmasakrirana” i koji su “bili izvori tih informacija”, na šta je Izetbegović odgovorio da se o “pojedinačnim pogubljenjima” saznalo “čim su stigle prve izbjeglice u Tuzlu i Kladanj”, ali da je “ono što se stvarno dogodilo prevazilazilo naše najcrnje slutnje”. O tome je zaključio: “Mislim da takvo što strašno niko nikada nije mogao pretpostaviti.”

Iznoseći činjenice o događajima i stanju u Srebrenici tokom napada i neposredno nakon pada tog grada, Izetbegović je ukazao da su “štabovi velikih sila, zahvaljujući satelitskim snimcima, znali da je u toku pokolj zarobljenika i civila”, dok se u rukovodnim strukturama branitelja BiH o tome “samo nagađalo i s nevjericom primalo vijesti, sve crnje od crnjih”, pa je u kontekstu takvog stanja opisao sjećanje da je snimljen telefonski razgovor “dvojice četnika”, od kojih je jedan rekao: “Jučer smo ih sredili”, a drugi preupitao: “Koliko, je li trideset?”, na šta je onaj prvi odgovorio: “Dodaj dvije nule.” Izetbegović je istakao da je ono “što se stvarno dogodilo prevazišlo naše najcrnje slutnje”, a da je MKCK “došao do cifre od 7.079 ubijenih civila i vojnika samo u prva četiri dana masakra”, što nije bio “konačan broj”.

U vezi s katastrofalnim posljedicama pada Srebrenice, Izetbegović je u Sjećanjima postavio pitanje: “Ko je kriv?”, uz komentar da “nema nevinih” kada se dogodi “tragedija” u obimu kao u Srebrenici; da je “svako od nas kriv što je moguć svijet u kojem je moguća Srebrenica”; da svako “mora vjerovati da je mogao učiniti više”, ističući: “Ja nisam bio sasvim zadovoljan aktivnošću Armije u kritičnim trenucima, činilo mi se da 'pipkavo' obilazi oko četničkih položaja. Vojnici smatraju da su učinili sve što je u tim prilikama bilo u njihovoj moći.” U kontekstu komentara na pitanje ko je kriv za tragediju u Srebrenici, pored naprijed citiranog, Izetbegović je pomenuo “stalni sukob između civilnih i vojnih vlasti” i odsustvo nužne sloge koja je trebala, a nije bila na “visini trenutka”.

Na neke elemente stanja u sistemu odbrane ARBiH od utjecaja na katastrofalne posljedice pada Srebrenice Izetbegović je ukazao 11. 7. 1997, povodom druge godišnjice te tragedije, u “poruci ženama Srebrenice”, odgovarajući na pitanje koje je postavio, da li se “nesreća ovih razmjera mogla spriječiti”, Izetbegović je naveo da se tragedija dogodila u “veoma teškim i strašnim danima za Bosnu”, da se ta tragedija dogodila nakon “neuspješnog pokušaja deblokade Sarajeva dvadeset dana prije četničke ofanzive na Srebrenicu”, da je tada bila “ogromna premoć neprijatelja koji je bio direktno pomognut iz Srbije”, da je u takvim okolnostima postojala dugotrajna “izolacija” Srebreničana opterećenih “unutarnjim problemima” izazvanih dugotrajnom izolacijom “u opkoljenom gradu”, te da su tadašnje pomenute unutarnje i okolnosti negativnog ponašanja međunarodne zajednice bile “okrenute protiv” Srebrenice.

Sve Izetbegovićeve analize o kolebljivom i pasivnom ponašanju međunarodne zajednice prema Agresiji na RBiH ukazivale su na njenu direktnu odgovornost za Genocid u Srebrenici. Na neke elemente odgovornosti svijeta, prema Sjećanjima, Izetbegović je ukazao 11. 7. 1997, povodom druge godišnjice te tragedije, u naprijed pomenutoj “poruci ženama Srebrenice”. Uz konstataciju da je neprijateljska ofanziva na Srebrenicu potpomognuta iz Srbije, Izetbegović je istakao “ravnodušnost svijeta, kukavičko ponašanje vojnika tadašnjeg UNPROFOR-a”.

U tom kontekstu, Izetbegović je naveo da je, “u znak protesta zbog kukavičkog ponašanja međunarodne zajednice u slučaju Srebrenice i Žepe, Tadeusz Mazowiecki 27. jula 1995”, dakle petnaestak dana nakon katastrofalnog genocida u Srebrenici, “podnio ostavku na svoju funkciju izaslanika UN-a za ljudska prava”. U obrazloženju ostavke, taj “čestiti čovjek” je naveo da “pojedinac ne može vjerodostojno govoriti o ljudskim pravima dok međunarodna zajednica i njeni lideri nemaju hrabrosti i odlučnosti da ta prava štite'”.

Krivicu međunarodne zajednice što nije spriječen Genocid u Srebrenici Izetbegović je ilustrirao “pokajničkim” sadržajem izvještaja generalnog sekretara UN-a Kofija Anana od decembra 1999. godine, čime su “međunarodni faktori priznali odgovornost za nesreću” u Srebrenici, ali da je slabost u tom pokajničkom izvještaju što nisu navedena “imena najodgovornijih zvaničnika”, iako se oni po tom izvještaju “stidljivo naslućuju, iako je krivica generala Janviera i Akashija van sumnje”.

S francuskim predsjednikom Jacquesom Chiracom Izetbegović je razgovarao “29. ili 30. augusta 1995, dakle nešto više od mjesec dana nakon srebreničke katastrofe”. Tom prilikom Izetbegović je Chiracu rekao da za “nesreću” u Srebrenici “smatra odgovornim i francuskog generala Janviera”, čime je, Chirac “bio iskreno začuđen i odbacio je tu mogućnost”, odgovarajući: “Ne, on je vrlo korektan oficir.” Izetbegović je pomenuo da “ima pouzdanu informaciju da je upravo Janvier zaustavio zračnu akciju, a uz to se u vrijeme krize sastao s Mladićem”. Chirac je ostao pri svome da ne vjeruje u ono što mu Izetbegović govori, ali je rekao da će “stvar ispitati”, pa je “mjesec dana kasnije Janvier povučen”.

U Sjećanjima je Izetbegović naveo da je 14. 1. 1997. “Reuter proširio vijest da je odlučeno da Brčko pripadne Republici srpskoj uz neke garancije Federaciji”, zbog čega je “nastala opća uzbuna”. Izetbegović je odmah odlučno i beskompromisno reagirao, pored ostalog ukazujući da težina nepravde u arbitraži za Brčko kako je objavio Reuter, podsjeća na mnoge druge velike nepravde, a posebno onu koju je međunarodna zajednica učinila “embargom na oružje” i napadnutoj Bosni “svezala ruke, što je omogućilo pokolj nad bošnjačkim narodom širom zemlje, počev od onog u Zvorniku 1992. pa do onog u Srebrenici 1995.”. Nastavit će se