Delegaciju Republike Bosne i Hercegovine tokom dejtonskih pregovora činili su: Alija Izetbegović, Haris Silajdžić, Krešimir Zubak, Jadranko Prlić, Miro Lazović, Ivo Komšić i Muhamed Šaćirbegović, a kao pravni eksperti: Kasim Trnka, Kasim Begić i Džemil Sabrihafizović.

Pregovori su se odvijali od 1. do 20. novembra 1995. godine u američkoj zračnoj bazi Wright Patterson u Daytonu (Ohio) u Sjedinjenim Američkim Državama.

Pregovori su bili mukotrpni, iscrpljujući, često na ivici da propadnu. Pritom, mnogi visoki zvaničnici urgirali su tvrdeći da je ovo posljednja prilika za postizanje sporazuma, a američke i britanske diplomate su vršile dodatni pritisak insistirajući da će, u slučaju nepostizanja dogovora, dići ruke i povući međunarodne trupe, te će Bosna i Hercegovina ostati prepuštena sama sebi.

Posljednji dan pregovora. Cijeli dan smjenjuju se sastanci, apeli, pozivi, pritisci, obećanja…Pred kraj dana ostalo je neriješeno Brčko i 1,5 % teritorije koju bi, prema mapama i odnosima trebalo vratiti Srbima. Christopher kasno navečer posjećuje Izetbegovića sa pitanjem da li je bosanska delegacija spremna popustiti u ove dvije stavke. Nakon konsultacija, Izetbegović ga obavještava da su spremni vratiti 1 % teritorije, ali da Brčko ne daju. Dolazi John Kornblum sa pismom u kojem stoji da pored svih napora, pregovori o miru nisu uspjeli. Bosanska delegacija sprema se za povratak u BiH. U noći se dešava obrat – Milošević prihvata arbitražu za Brčko.

Nakon što je i Izetbegović potvrdio da i on prihvata arbitražu za Brčko, predsjednik SAD-a Bill Clinton u 11 sati u 40 minuta, u dvorištu Bijele kuće, pred mnogobrojnim novinarima, objavljuje da je Sporazum o miru postignut.

Istog dana zakazana je ceremonija parafiranja Sporazuma i tom prilikom Alija Izetbegović je, između ostalog, rekao: „Mojem narodu poručujem: Ovo možda nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji kakva jest, u svijetu kakav jest, bolji mir se nije mogao postići. Bog nam je svjedok da smo učinili sve što je bilo u našoj moći da nepravda za naš narod i našu zemlju bude manja.“

Kasnije je u svojoj knjizi “Sjećanja” Izetbegović zapisao: „U svome dugom životu radio sam najrazličitije poslove: kao zatvorenik kopao zemlju, nosio malter, sjekao šumu, a kasnije, kao slobodan čovjek, rukovodio gradilištem, zastupao na sudu, pisao članke. Ipak, moj najteži posao bili su pregovori. Pregovarati znači odlučivati. A donositi odluke je najteži posao koji je nesretnom ljudskom biću namijenjen. Moj problem je bio u tome što niti sam mogao dobiti dobar mir, niti voditi dobar rat. Pregovori su se vodili u uvjetima ucjene i sa mačem nad glavom Bosne. Narod, napadnut od brojno jačih i bolje opremljenih neprijatelja, bio je izložen teškom stradanju, a mir koji se nudio uvijek je bio suprotan ne samo mojim principima, nego i elementarnoj pravdi. Teško sam mogao prihvatiti takav mir, a još teže vratiti se kući sa porukom da se rat nastavlja. Moje dileme su bile teške. Osjećao sam se kao razapet.“

U svome izlaganju na Skupštini RBiH nakon prihvatanja Daytonskog sporazuma 29. novembra 1995. Izetbegović je kazao: “Stalno me pitaju, je li bilo pritisaka? Mogu reći: direktnih nije bilo, ali bilo je indirektnih i oni su glasili: ako ovi pregovori iz bilo koga razloga propadnu, Amerika se definitivno povlači. Morat ćete sa Evropom rješavati vaš problem, a mi znamo šta to znači. Sva Evropa je bila tamo prisutna i ona je, kroz usta svojih predstavnika, ponavljala: ako se Amerika povuče, i mi ćemo se povući. Prepuštam vam da procijenite je li bilo pritisaka ili nije i u kakvu kategoriju ova ‘prijateljska upozorenja’ spadaju.

Karadžićevi Srbi oko Sarajeva priređuju pozorište za stranu publiku, posebno američku. Odvija se ‘događanje naroda’ od žena, djece i starica, sugerirajući strancima i gledaocima da su u pitanju civili. A radi se o pokušaju da se na spornom području zadrže vojnici – u stvari ubice, koji su 44 mjeseca kukavički ubijali građane Sarajeva, gađali sve ono što čini grad gradom – bogomolje, škole, bolnice, biblioteke. Sada se oni ne vide, sada su se negdje posakrivali, a pred kamere stavili žene i djecu. Hoću da kažem vrlo jasno: garantiramo punu sigurnost civilima, ali garantiramo i ubicama da će ih stići kazna – prije ili kasnije. A za one što bi mogli nasjesti Karadžićevoj propagandi, evo nekoliko statističkih podataka.

Na devet općina koje su činile regiju Sarajeva (bez općine Pale), prema popisu 1991. godine, živjela su ukupno 510.604 stanovnika, od toga 145.900 Srba. Od ovog broja Srba na slobodnom dijelu Sarajeva živjelo je 73.086 stanovnika, a na okupiranom (pod kontrolom Karadžićeve vojske) 72.815 Srba. Obaviješteni smo da danas na tom prostoru živi jedva polovina toga broja stanovnika, dakle, jedva nešto oko 40 hiljada ljudi. U svojoj propagandi, za one koje žele prevariti, ili za one koji pristaju da budu prevareni, oni obično dodaju još 100 hiljada, pa umjesto realnih 40 hiljada, operišu cifrom od 140 hiljada Srba, koji bi, navodno, trebali napustiti svoje domove, kažem navodno jer od njih to niko ne traži. Uvijek smo razlikovali Srbe od četnika i nastavit ćemo da to činimo i ubuduće. Ali, ima jedan uvjet za to: da Srbi smognu snage da među sobom povuku tu razliku.

Mir je šansa za Bosnu. Ovo jeste mir bez istine i pravde, ali umjesto da se pitamo kako je takav mir moguć, umjesto da se uzalud mučimo nad tim pitanjem, nastavimo da radimo na najbolji način. Priredili smo svijetu čudo bosanskog otpora, priredimo mu čudo bosanskog mira. Dolazi vrijeme školovanja i obnove. Oni su imali više topova i tenkova. Mi smo imali više duha i hrabrosti. Kada topovi zašute, naša prednost bit će očigledna. I na kraju, u ovom času sjetimo se naših palih boraca, mnogih znanih i neznanih junaka i onih koji se danas nalaze na linijama. Ono što je sačuvano i postignuto, sačuvano je zahvaljujući njihovoj požrtvovanosti i hrabrosti. Bez njih bi čitava Bosna bila samo jedna velika Srebrenica”.