Sloboda govora sveta je zato što silama zla omogućava da se u jeziku artikuliraju i postanu vidljive i time silama dobra jasno prepoznatljive, što je neophodno kako bi im se efikasno suprotstavile. I kako zakoni univerzuma nalažu, istina kad-tad izađe na vidjelo i u konačnici u vječnim sukobima dobra i zla izađe kao pobjednik. Pobijedit će i u Bosni i Hercegovini, ako Bog da, ma koliko nam u ovom trenutku izgledalo nemoguće. Ne mislimo u ovom slučaju na neprijateljsku velikosrpsku kulturu (ona je sama sebe odavno porazila), mislimo na totalitarno zlo u bošnjačkom diskursu. Društvene mreže omogućile su Bošnjacima da govore neopterećeni otrovnim stidom i time praktično natjerale licemjere da otkriju svoje pravo lice: skriveni briselskim novogovorom mrzitelji slobode nerijetko eksplicitno izraze svoju netrpeljivost spram nje.
Komunikacija na društvenim mrežama oblast je o kojoj bi psiholozi, komunikolozi i sociolozi imali šta reći, a ovaj tekst nema intenciju dublje ulaziti u njenu analizu. Želimo istaći da su naše objave, komentari, lajkovi važni, a u složenim društvenim odnosima u kakvima jesmo, mislećem biću i moralna obaveza spram javnog prostora koje ga formira, htio to on ili ne, kao što i ono formira javni prostor. Pričamo o krugu: javnost utječe na nas – mi utječemo na javnost.
Nesumnjivo, postoje profesori, pisci, umjetnici, obrazovane i slobodnomisleće jedinke koje na društvenim mrežama nemaju svoje profile i ne očituju se javno o društvenim dešavanjima, što na neki način smatramo problematičnim u etičkom smislu, s obzirom na to da smo mi još pod srpskom narativnom agresijom, pod utjecajem jednog sofisticiranog diskursa etabliranog decenijama unazad. Jugosocijalistička diskurzivna paradigma skoro pet decenija bila je okvir u kojem se srpska kultura širila prostorima Bosne i Hercegovine i Crne Gore, manjim dijelom i Hrvatske. Na Kosovo nije mogla penetrirati zbog jezika. Ideologeme “bratstva i jedinstva”, “antifašizma”, “antinacionalizma”, “religije koja je opijum za narod” itd. dobrim dijelom su utjecale na vrijednosne sisteme bošnjačkog i crnogorskog etno-nacionalnog bića.
U bošnjačkom manje, u crnogorskom u potpunosti, nacionalizam, kao ideologija koja je u određenim povijesnim epohama nužna za stabiliziranje društvenih procesa, nije naišao na dobar prijem. To je pomoglo kulturi koja s nacionalnom samosviješću nikada nije imala problem, srpskoj kulturi, da u jeziku konstruira one modele koje će repetirati kako bi i Bošnjacima i Crnogorcima oslabila emocionalne i misaone mehanizme neophodne za njihovo homogeniziranje. Nacionalno homogeniziranje u ratnim uslovima je conditio sine qua non opstanka političkog i kulturnog subjektiviteta, a zbog iskustva iz devedesetih, slobodno možemo reći i biološkog opstanka. Zato kažemo da smo još u ratu, pod agresijom, narativnom. I zato jeste problematično što muškarci i žene koji imaju šta reći nisu aktivni na društvenim mrežama koje, pored tradicionalnih medija, formiraju javni prostor.
Važnost učešća u javnom životu, naročito u javnoj komunikaciji, ima i svoje psihološko i filozofsko objašnjenje. Njemački filozof Peter Sloterdijk problematizirao je tumačenje Freudove psihoanalize prema kojem se ljudsko stanje tumači samo dinamikom libida, odnosno erotike. Ne negirajući važnost erosa, koji nas motivira da posjedujemo “objekte” koji nam nedostaju i čijim se posjedovanjem ili blizinom osjećamo dopunjeni, Sloterdijk reafirmira thymos, starogrčki pojam koji se često prevodi kao “volja” ili “osjećaj ljutnje”. U Platonovoj filozofiji thymos predstavlja srednji dio duše, povezan s emocionalnim reakcijama poput hrabrosti, ljutnje i ponosa.
Sloterdijk zamjera psihoanalizi što “nikada nije bila spremna da se jednako opširno i temeljito pozabavi thymosom čovjeka oba spola: njegovim ponosom, njegovom hrabrošću, željom da se potvrdi, žudnjom za pravednošću, osjećajem časti i dostojanstva, njegovim gnušanjem i njegovim borbeno-osvetničkim energijama”. Njemački filozof smatra da je eros precijenjen, te da se “moramo vratiti temeljnom stavu grčke filozofijske psihologije po kojem se duša ne izražava samo u erosu i njegovim raznovrsnim sklonostima, nego i u thymosu i njegovim nagnućima”. Jer, naša prirodna potreba da se “dopunimo onim što nemamo” (hrana, mjesto stanovanja, drugo tijelo...) nije ni manje ni više važna od naše potrebe da izrazimo ono što imamo, ono što možemo, ono što jesmo i što želimo biti, ne sami sebi, nego drugima, ergo – da učestvujemo u javnom životu.
U svom političko-psihološkom ogledu Srdžba i vrijeme, iz kojeg navodimo citate, Sloterdijk dalje piše: “Čovjek se nipošto ne smije prepustiti isključivo požudnim afektima. Jednako pažljivo mora nadzirati zahtjeve svog thymosa, ako je nužno čak i na račun erotičkih sklonosti. Od čovjeka se traži da čuva svoje dostojanstvo i da zavrijedi poštovanje drugih i samoga sebe u svjetlu visokih mjerila. To je tako i ne može biti nikako drugačije budući da život zahtijeva od svakoga pojedinca da nastupa na ekstremnim pozicijama opstanka i da svoje snage dokaže među jednakima, na svoju korist i na korist drugih.”
Dostojanstvo čovjeka veže se za “mutnu ideju” o onome što je pravedno, pohvalno i skladno, pa je “značajno postignuće toga platonskog thymosa sposobnost da se neka osoba naljuti na samu sebe” u trenutku kada osjeti da su univerzalne vrijednosti ugrožene, a ona ne poduzima ništa.
Uvodeći thymos, koji je pored erosa jednako važan, nekada i važniji aspekt ljudske psihe, Sloterdijk pasivnost jedinke u društvenom životu vidi u njenoj predanosti isključivo i samo erosu ili u cinizmu. Otuda je naše učešće u društvenom životu, odnosno javnoj komunikaciji znak da smo samosvjesni, odnosno da nam nije važan samo jedan pol naše psihe (eros), nego i onaj drugi (thymos) koji se, po sebi, veže za društveni angažman. Vice versa, naša pasivnost u društvu signal je našega bijega od realnosti (time i od vlastite cjelovitosti) ili svojevoljno prepuštanje drugima da odluče o našoj sudbini. Učešćem u komunikaciji na društvenim mrežama svako razumno biće zadovoljava i svoje timotičke potrebe i daje autentičan doprinos društvenoj i političkoj stvarnosti.
Facebook i X (nekadašnji Twitter) danas su mejdani na kojem pobjede i poraze nižu, ideološki gledano, i totalitarci i demokrate. Svako od nas podložan je nekom vrhovnom označitelju, za kojeg vjeruje da mu vrijedi služiti, ne u kontekstu vjere (relacije čovjek – Bog) nego kulture kao u ovosvjetskim okvirima svemoćne sile. Sviđalo se nama ili ne, bili svjesni toga ili ne, narativi oblikuju naše misaone i emocionalne univerzume i samo je pitanje jesmo li svjesno odabrali jedan od njih ili smo dopustili da nas neki od njih usisa u sebe.
Za razliku od tradicionalnih medija, od kojih niti jedan ideološki nije nezavisan, društvene mreže prostor su otvoren za sve ideologije doslovno. Osim ograničenja za govor mržnje i promociju nasilja, na njima je moguća potpuna sloboda govora, pa bi se moglo reći da su najrealnija slika ideološkog i političkog stanja u jednoj kulturi. Naravno, organizirane grupe (političke, ideološke, ekonomske) imaju svoje vojske koje ne pišu ono što misle, nego ono što im je rečeno da pišu, zbog čega ih se pejorativno naziva botovima, što je, držimo, nepravedno. Ako je legitimno određeni ideološki narativ promovirati kroz tradicionalne medije, zašto to ne bi bilo i u kontekstu društvenih mreža: nije grijeh biti “bot”; posebno ne bošnjački, jer bošnjačka kultura na organizacijskom nivou narativnog djelovanja nije na nivou na kojem je srpska kultura, koja joj ne da mira.
Rasprave ideološki i politički suprotstavljenih tabora na društvenim mrežama, organiziranih ili ne, dinamične su, time i plodonosne, jer olakšavaju razumnom pojedincu promjenu načina razmišljanja i oslobađaju ga otrovnog stida. Do prije samo nekoliko godina u našem bošnjačkom diskursu vladala je jedna vrsta autocenzure kada je riječ o određenim pojmovima. Bošnjak se mučio da nađe politički korektan jezički konstrukt da izrazi svoju misao, a kako vrijeme prolazi, sve se lakše izražava. Primjera radi, do jučer je bilo grijeh jasno izraziti pozitivno opredjeljenje spram fenomena koji su tradicionalnim medijima denuncirani (SDA, porodica Izetbegović, islam, bošnjaštvo, spremnost na oružani otpor...), a svakim danom je sve više Bošnjaka koji se neskriveno i jasno deklariraju kao nacionalisti, bez ikakvog straha od toga hoće li mu zamjeriti prijatelj, kolega, hoće li ili neće biti u harmoniji s dominantnim medijima, intoksiranim jugosocijalizmom i srbofilijom.
I što se više bošnjački govor oslobađa otrovnog stida i moralističkih narativa, to se više otkriva stvarno lice antinacionalista, tzv. građanski opredijeljenih pojedinaca, samozvanih zagovornika slobode, demokratije, socijalnog liberalizma. Jedna ozbiljna komunikološka analiza zasigurno bi dokazala da su deklarirani borci za slobodu govora, čija je ideološka paradigma razvijena na filozofskim premisama poststrukturalizma, suštinski najveći borci protiv nje. Naravno da to neće reći otvoreno. Mehanizam koji koriste da ušutkaju neistomišljenike jeste proizvodnja otrovnog stida u njima, koristeći alate moralizma. U tu grupaciju bez imalo zadrške možemo svrstati sve političke i nevladine organizacije, kao i novinare i pojedince, društvene aktiviste, konglomerat socijalnih liberala, samozvanih socijaldemokrata, feminista, boraca za LGBT populaciju, ekoloških organizacija itd. podržanih od zapadnih ambasada kao našem društvu potrebna “antinacionalistička snaga”.
Slikovit primjer te raznolike, a zapravo ujedinjene sile u javnom prostoru, dva su iritantna mladića iz Tuzle (po svemu sudeći, neformalni uposlenici američkog ambasadora Michaela Murphyja), koji sebe predstavljaju kao organizaciju “Karton revolucija”. Za sebe kažu da su “odgovor običnih mladih ljudi na trenutno stanje u državi i želju da kroz konkretan aktivizam ukažu na kriminal, kriminogene ljude i nepravdu koja nas okružuje”. Nacionalizam je za njih izmišljen: “Svjesni smo da se vjerske i nacionalne tenzije izmišljaju kako bi se narod držao u strahu i ne bi obraćao pažnju na kriminalce koji pljačkaju državu.” I kao i svaki pojedinac i/ili organizacija, čiji je aktivizam svjesno ili nesvjesno usmjeren protiv realnosti, odbijaju u obzir uzeti činjenice.
U tuzlanskom “Mejdanu”, na rukometnoj utakmici reprezentacija Kosova i Bosne i Hercegovine, navijači su razvili transparent “Dobro došli igrači nezavisnog Kosova”, što je implicitan dokaz buđenja nacionalne svijesti Bošnjaka, koja podrazumijeva i pravilno razumijevanje nacionalnih potreba drugih naroda, koji su na udaru istog, srpskog agresora. “Karton revoluciju” se na svom Instagram-profilu pobunila protiv transparenta tvrdeći da nije ono što jeste, istovremeno implicitno šaljući izvinjenje Srbima: “Večeras mediji pišu o poruci iza koje ne stoji publika tuzlanskog Mejdana, ne zato što ne poštujemo rukometni tim Kosova nego zato što volimo svoju državu i u njoj želimo mir i prosperitet, a ne tenzije koje se namjerno nameću.” Komentari na ovu objavu više su nego ohrabrujući. Tuzlaci su se obrušili na njihovu objavu, a jedan je pitao: “Je li ovo Karton revolucija postala četnik revolucija?” I nije daleko od istine, “Karton revolucija” nije nikakav organizirani aktivizam protiv korupcije, nego jedna u nizu proksi servera centralne jedinice locirane u političkom Beogradu. Jer njihov program nije ono što su napisali da jeste, nego slabljenje bošnjačke ideološke i političke samosvijesti, koja je opet prepreka velikosrpskim planovima, a u konkretnom slučaju otkrila se kroz spomenutu reakciju na transparent.
Kao i “Karton revolucija”, tako i Slavo Kukić, ima problem s realnošću. Ne uklapa se u njegovu viziju države u kojoj su “kuće od čokolade, a prozori od marmelade”. Za SDA je na posljednjim izborima glasalo nešto manje od 300.000 građana, a najmanje je još toliko podržava. Ipak, Slavo Kukić bi SDA “iselio iz građanske države”. Nepoznato nam je da li je svjestan da je ovakvom izjavom poslao poruku da bi, da se on pita, za više od pola miliona građana i građanki u Bosni i Hercegovini bilo zabranjeno političko djelovanje ili bi bili poslani na “goli otok”. Ako je suditi po objavi jednog od najaktivnijih “trojkinih” aktivista na društvenim mrežama Almedinu Šišiću, sve su prilike da Slavo Kukić jeste svjestan svoje eksplicitne antidemokratske poruke. Objavu urednika Inforadara vrijedi objaviti u zasebnom paragrafu teksta, istaknuto:
Pa, ako “Karton revolucija” i Slavo Kukić šalju implicitnu poruku da je slobodno i građansko društvo ono u kojem ne postoji sloboda govora, Almedin Šišić je to eksplicitno rekao. Nesretnik ima problema s gramatikom i sintaksom (mišljenje je mišljenje, ono ne može biti privatno ili javno), ali je dovoljno hrabar da eksplicitno kaže da je protiv slobode govora u javnosti.
A ne bi se usudio to reći da na društvenim mrežama svakoga dana ne jača spontani narativni otpor samosvjesnih Bošnjaka i Bošnjakinja, kojih je sve više. Jer je upravo slobodan bošnjački govor na društvenim mrežama za Šišić i njegove kolege – glavni problem. Zato je važno, vrlo važno slobodno govoriti. Uvijek i svuda. Posebno na društvenim mrežama. Jer poslije odbrane od oružane agresije moramo se odbraniti i od agresije na naše pravo i slobodu da govorimo ono što stvarno mislimo i osjećamo. I to ne od Srba, nego od Bošnjaka i “Bosanaca” koji teško podnose slobodu. A takvi su danas, nažalost, na vlasti – pitanje je dana kada će “trojka” kao i Milorad Dodik donijeti zakon o verbalnom deliktu. Uz politički, neophodno je pružiti i narativni otpor na društvenim mrežama. Učešće u komunikaciji na njima moralna je obaveza onoliko koliko je moralna obaveza bila za vrijeme oružane Agresije uzeti pušku u ruke.
