U nekoliko doskočica kod pitanja specifičnosti upotrebe suglasnika h u bosanskom jeziku svrstavaju se i ona dva teško odgovorljiva pitanja odnosa između bosanskog i srpskog jezika:
- Kako se na bosanskom kaže uvce?
- Kako se na srpskom kaže sahatak?
Može se ovdje dodati i ona zvučna: Ima mu'u u u'u (Ima muvu u uvu – Ima muhu u uhu), kao i ona neobična doskočica: Kako se na bosanskom kaže Pedagoški zavod Republike srpske? – Pedagoški zahod.
Šalu na stranu, Rs ima Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, koji za udžbenike na bosanskom jeziku danas itekako nedostaje, da nam se ne bi dešavalo da nam zavodi, ne daj Bože, počinju ličiti na zahode.
Kako su se u javnom diskursu pojavile kritike na neke bitne detalje sadržane u udžbeniku Društvo za peti razred osnovne škole (Autor: Enisa Kulašin. Izdavač: Bosanska knjiga, Sarajevo, 2022), isti je ovaj udžbenik, vjerujem, privukao dodatnu pažnju šire javnosti.
S udžbenicima se nije šaliti. Udžbenik kao nastavno sredstvo ima informativnu, istraživačku, odgojnu, usmjeravajuću, motivacijsku i stimulacijsku funkciju, a koja će nastavnicima i učenicima pomoći da zajednički interpretiraju nastavni materijal i dosegnu nastavne i odgojne zadatke, tj. steknu vještine ili kompetencije mjerljive konkretnim ishodima učenja.
Udžbenik koji ćemo ovdje kolokvijalno zvati “Društvo za 5” informira učenika između ostalog i o prošlom i sadašnjem administrativno-pravnom uređenju bosanskohercegovačkog društva i države, gdje se učenici mogu upoznati s konkretnim simbolima s kojima se mogu sresti u sinhronijskoj i/ili dijahronijskoj perspektivi, odnosno u prošlosti i u sadašnjosti bh. društva i države, čime se upoznaju (i) s državnim, entitetskim i kantonalnim obilježjima.
Društvo za 5 neće ponuditi informaciju o grbu i zastavi Republike srpske, iako se daju podaci o federalnim i kantonalnim obilježjima. Također, nećemo naći podatke o tome kakva se obilježja koriste u Brčko distriktu.
Na osnovu Društva za 5, moguće je od učenika tražiti odgovor na pitanje šta je obilježje koje ima grb u obliku stilizirane hrvatske šahovnice, a postavlja se na zastavu s trobojkom crvena – bijela – plava. Po sadržajima datim u udžbeniku, desetogodišnje dijete će naprimjer na ulazu u Travnik ili na ulazu u Mostar, kada ugleda hrvatsku trobojku sa stiliziranom šahovnicom, radoznalo doviknuti: Mama, mama, vidi grb i zastava Livanjskog kantona! – Nije, nije. To ti je Zapadnohercegovački – doviknuo bi otac. Ali, Travnik i Mostar nemaju administrativne veze s Livnom niti sa Širokim Brijegom? – upitalo bi starije dijete, a potom bi mama, da smiri situaciju, mogla ponuditi zaključak da su u Travniku možda neki odbjegli Livnjaci, a u Mostaru Širokobriježani.
Uglavnom, kada dijete uredno odgovara na pitanje šta je kantonalni grb Sarajeva, šta Goražda, šta Bihaća itd., odgovor će biti jasan i nedvosmislen, ali kada dođe do Livna i Širokog Brijega, doći će do dileme koji odgovor je pravi, i to iz više razloga.
Prvo, na stranici broj 50, gdje je naslov Kanton 10, stoji jedno obilježje, a dvije stranice kasnije, bez ikakvog dodatnog objašnjenja, stoji isto to obilježje. Logično, radoznalo dijete će podići ruku i pitati nastavnika da možda to nije neka greška. Šta će reći nastavnik? – pitanje je sad.
Prava istina jeste da je riječ o obilježjima paradržavne hrvatske zločinačke tvorevine Herceg-Bosne, što je razlog da se ista obilježja nalaze i u Travniku i u Mostaru (u susjednim kantonima, s kontinuitetom teritorija), ali kako da to nastavnik objasni desetogodišnjacima? I, kako da objasni neodoljivu sličnost ovih obilježja sa zastavom Republike Hrvatske, koja je skupa s Herceg-Bosnom optužena i presuđena u Hagu?
Prava je istina da su ova obilježja kao kantonalna već odavno proglašena neustavnim prema Ustavnom sudu Federacije BiH. Zato će, vjerovali ili ne, bolje znati Wikipedia, nego naše Društvo za 5 (sreća pa učenici imaju internet).
Iznad prikazanih zbunjujućih i neustavnih obilježja stoji legitimno poetično:
Moja domovina – Bosna i Hercegovina (str. 50 i str. 52)
Zamislite da su, kao što nisu, u udžbeniku Društvo za 5 dati podaci o grbu i zastavi Republike srpske, ali da su osim važećeg kakvog-takvog (još uvijek srpskog) grba i zastave dati zabranjeni neustavni simboli s belim dvoglavim orlom i četiri s? Isti efekt ima ovo što su data neustavna hrvatska obilježja. Ako su se odgovorni u udžbeniku rukovodili praksom da “županijski” velikodostojnici u ovim kantonima ne poštuju ustavne odredbe pa i dalje koriste neustavna obilježja, onda je pitanje čemu učimo djecu. Posebno je pitanje kako se ikako dozvolilo da ova obilježja postanu i zvanično kantonalna prije nego što su proglašena neustavnim, i to zajedno za ova dva kantona. Odgovor leži u činjenici da su Zapadnohercegovački i Livanjski kanton kao granični kantoni, kada se sastave, u prikazanom kontinuitetu teritorija poslužili za očuvanje jezgra bivše Herceg-Bosne na prividno legalan način.
Dodamo li ovdje da se sve više ista obilježja sreću u susjednim, Hercegovačko-neretvanskom i Srednjobosanskom kantonu, pa i službeno na školskim svjedodžbama, zaključak je i više nego jasan.
Međutim, ništa neobično za odgovorne naspram sadržaja Društva za 5. Iako je udžbenik štampan 2022. godine, u njemu legalno stoje zastava i grb Federacije BiH (s jednim jadnim ljiljanom pored cijele hrvatske šahovnice, objedinjenim zastavom EU), iako su zvaničnom odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine grb i zastava Federacije BiH stavljeni van snage. I ovo je potpuno isto kao da su odgovorni za sadržaj ovog udžbenika recimo uvrstili srpske bele orlove i četiri s, koje je Ustavni sud također proglasio neustavnim.
Ali, kad smo kod zastave i grba, to nije sve.
Društvo za 5 daje nam grb i zastavu Republike Bosne i Hercegovine (1992–1998), ali, vjerovali ili ne, naizvrat:
Naopaki grb i zastava Republike Bosne i Hercegovine u udžbeniku Društvo (5), 2022, str. 8
Da li je moguće da smo baš ovoliko naopaki? Pa, možda mi i nismo, ali bit će da društvo jeste.
Šta još ima naopako u Društvu za 5? Evo još ponešto…
U poglavlju pod naslovom “Gubitak samostalnosti bosanske države – pad pod tuđinsku vlast” nalaze se posebne sekcije “Bosna pod osmanskom vlašću” i “Bosna i Hercegovina pod austrougarskom vlašću”, u okviru kojih se u nekoliko pojedinačnih podnaslova razmatraju organizacija vlasti, privreda, vjerske i kulturne prilike, i slično.
Na kraju poglavlja koji govori o prilikama pod osmanskom vlašću postavljena su pitanja (što sugerira da je dato poglavlje time dovršeno i da se poslije otvaraju nova poglavlja, kako je i naznačeno), među kojima i pitanje o promjenama u kulturnom životu stanovništva ovog perioda. Po udžbeniku, na pitanje o jeziku, učenik može dati odgovor da “prodiru arapski i turski jezik, ali se sačuvala i bosančica” (str. 77) – što je pomalo neobična konstrukcija koja nas vodi na pomisao da se arapski i turski jezik pišu bosančicom? (i da je sudbina bosanskog jezika u ovom periodu nepoznata).
Da je ova neobična pomisao opravdana, potvrdit će nam naredno poglavlje koje govori o prilikama pod austrougarskom vlašću, a u kojem je sadržan niz brutalno netačnih informacija, blago rečeno. Naime, podnaslovom “Narodni preporodi i kulturno-prosvjetna aktivnost u Bosni i Hercegovini u austrougarskom razdoblju” govori se i sljedeće: “U obrazovanju i kulturnom stvaralaštvu počinje se koristiti narodni jezik, a ne strani, kakva je do tada bila praksa” (istakao J. H., str. 79).
Ova rečenica navodi nas na zaključak da se u prethodnom, osmanskom periodu nije koristio narodni jezik ni u obrazovanju ni u kulturnom stvaralaštvu, već strani, ali smo već naučili da se, eto, sačuvala bosančica. Međutim, istina je da se bosanski jezik koristi u obrazovanju već najmanje od prije 200 godina, tačnije od prve bosanske škole modernog tipa, od 1823. godine, a osmanske vlasti Bosanskog vilajeta službeno tretiraju bosanski jezik u svojim zvaničnim glasilima već sredinom 19. stoljeća, dok se bosanski jezik zvanično nalazi u službenom školskom planu i programu te u uredbama o osnivanju škola, i to ne samo kod muslimana. Ali ovdje ništa o tome.
Pogrešne tvrdnje da se i u obrazovanju i u stvaralaštvu u austrougarskom periodu počinje koristiti narodni jezik, a ne strani kao u ranijoj praksi
Na stranu što je jaka propaganda u vidu podvale o kalajevštini i “uvođenju” bosanskog u austrougarsko doba, što se još provlači i u našim udžbenicima za srednje škole, čime se samo djelimično može pokušati “opravdati” ova omaška da se bosanski jezik nije koristio ranije u prosvjeti i stvaralaštvu – ali ipak se može utvrditi da se ne zna je li strašnije ovo ili novi stav da Bošnjaci na bosanskom jeziku počinju pisati latinicom tek s početka 20. stoljeća, odnosno da uz stvaralaštvo na narodnom bosanskom jeziku i latinici muslimanski književnici pišu i na bosanskom jeziku arapskim pismom te stvaraju i na orijentalnim jezicima – ali kad? – isto u austrougarsko vrijeme?
Kako ovo možemo zaključiti po udžbeniku Društvo za 5? Prvo, već je ranije bilo rečeno da se u prosvjeti i stvaralaštvu u austrougarskom dobu “počinje koristiti narodni jezik, a ne strani” kao ranije; i drugo, podnaslovom “Kulturni i književni rad muslimana” koji se nalazi u velikoj sekciji “Bosna i Hercegovina pod austrougarskom vlašću“ i u nizu iza podnaslova “Narodni preporodi i kulturno-prosvjetna aktivnost u Bosni i Hercegovini u austrougarskom periodu”, dakle, unutar istog ovog podnaslova (o kulturnom i književnom radu muslimana) na stranici 80. stoji: “Početkom 20. stoljeća pojavljuju se bošnjački pisci koji pišu na bosanskom jeziku i latinici, predvođeni Mehmed-begom Kapetanovićem Ljubušakom”. Strašno! Ljubušak, koji je u 20. stoljeću živio samo dvije godine, objavio je još 1883. godine djelo Risalei ahlak: pouka o lijepom i ružnom ponašanju kao prvo djelo jednog muslimana Bošnjaka štampano latinicom, dok 1887. izlaze njegove sakupljene narodne umotvorine u zbirci Narodno blago a 1896. i 1897. godine dvije sveske Istočnog blaga.
Budimo pošteni, podosta od svega navedenog bilo bi manje pogrešno, samo da je jasnije izrečeno, preciznije kazano, ili drukčije raspoređeno. Ponešto je nedorečeno, ponešto na nemjestu, ponešto neprecizno – a podosta toga je i usfalilo. I ruku na srce, ima i nedvosmislenih grešaka. Treba ovdje još reći da se ništa od navedenog ne mora nužno pripisivati intenciji autora. Ima i objektivnih okolnosti koje neminovno porađaju greške. Samo bi ih sigurno manje bilo da je pažnja veća i organizacija bolja. I da imamo dobar državni Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.
