Matija Divković (Jelaške, 1563 – Olovo, 1631): U Franjevački red stupio vjerovatno u Olovu, gdje je dobio niže obrazovanje, a zatim je teologiju po svoj prilici završio u Italiji.
On je 1609. kao kapelan u Sarajevu dovršio svoj Nauk karstianski i, tiskajući ga na bosanskom 1611, posvetio ga uglednom sarajevskom građaninu Antunu Grgureviću i sinu mu Pavi u zahvalnost za učinjene usluge. Tu je započeo prevoditi Sto čudesa, koja je 1611. posvetio Ivanu Nikole Matijaševiću, Bošnjaninu iz Sarajeva, tamošnjem prokuratoru Male braće.
Divkovićeva su djela ujedno prve knjige jednog Bosanca tiskane na bosančici, specifičnom bosanskom pismu.
Njegova su djela rado čitana i zbog jezika, ijekavskog štokavskog govora pomiješana s ikavskim osobinama, kako se govori u okolici Olova i Kreševa. Prevodeći s latinskog, on je svoje tekstove pisao “pravim i istinitim jezikom bosanskim”, “jezikom slovinskim, kako se u Bosni govori”, jezikom “naškim”.
Premda je na taj jezik morao utjecati i književni rad čakavskih i štokavskih prethodnika (od hrvatskih srednjovjekovnih pisaca preko Š. Budinića do njemu savremenih), Divković je ipak učinio “da se i u 17. st. i u dubrovačko-dalmatinskoj književnosti sve više ističe ljepota bosansko-hercegovačkog narječja” (B. Vodnik).
