Ismet Gavrankapetanović, posljednji metak u Konakovićevom ratu protiv Izetbegovića

Čini se kako Elmedinu Konakoviću vrijeme sporo prolazi u ekonomskoj klasi pa ga krati pisanjem statusa na Facebooku. Očito ovaj put nije poveo nikoga ko bi njegovim eskapadama dao smisla pa mu je pisanje nejasno, teško prohodno, baš onako kako i on uglavnom zvuči.

Ministar u oblacima zabrinut je za sudbinu svog prijatelja Ismeta Gavrankapetanovića, Ipeta kako mu već odavno tepa, kojem se nikako ne da da zasjedne u fotelju generalnog direktora KCUS-a. Ipe je direktor Opće bolnice, vlasnik je privatne ordinacije, operira po svijetu ali nije to - to. Treba zasjesti u fotelju mrske Sebije Izetbegović i tako simbolično okončati proces detronizacije SDA. Odnosno, Izetbegovića.

„Ministar Rimac je negirao presude sudova u našoj zemlji u istom predmetu kroz koji je prošao prof.dr. Gavrankapetanović u Opštoj bolnici“, počinje Konaković svoj status besmislenom rečenicom koja kao da je napisana na kolegiju Pressmedije, rečenicu čije značenje niko ne može shvatiti.

Pa nastavlja dalje: „Grubo je, svjesno, zanemario stav resornog kantonalnog ministarstva koje je poslalo tumačenje da je diploma fakulteta važnija od certifikata. Pogodovao je interesnim grupama koje se protive dolasku Gavrankapetanovića na KCUS. Podsjećam da je pobjegao i kod smjene Sebije Izetbegović sa mjesta direktorice KCUS, njegov posao morao je završiti premijer u skladu sa svojim nadležnostima“, napisat će Konaković zaprijetivši krivičnim prijavama, svima i svakom.

Čim sleti.

Elmedin Konaković je nešto poput poručnika Grubera iz serije 'Alo, 'alo. Gruber je pokrenuo novine u okupiranoj Francuskoj i naložio svom ljubljenom Reneu da piše tekstove tako da mu činjenice ne pokvare članak. Tako i Konaković, on ne dopušta da mu činjenice pokvare status jer računa na to da oni koji ga shvataju ozbiljno pamte tri sekunde, poput ribice Dore. A one koji misle svojom a ne Konakovićevom glavom ministar jednostavno blokira ili im izbriše komentar.

Ili im zaprijeti prijavama.

„Premijer je završio posao u skladu sa svojim nadležnostima“, tvrdi Konaković itekako svjestan da je to što je napisao neistinito. Vlada Federacije, odnosno, premijer Nermin Nikšić, prekršili su zakon ilegalnim imenovanjem članova Nadzornog a izvjesno je i Upravnog odbora KCUS-a, njihovo je imenovanje isključiva nadležnost ministra zdravstva, Nediljka Rimca i samo je on mogao imenovanje staviti na dnevni red sjednice federalne Vlade. Kako je Rimac bio odsutan sa te sjednice, to je samoinicijativno učinio premijer Nermin Nikšić. Što je nezakonito, ilegalno.

Sud je utvrdio da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine nezakonito smijenila 4. oktobra 2023. godine na sjednici članove Nadzornog i Upravnog odbora Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Kantonalni sud je federalnoj vladi i premijeru Nerminu Nikšiću, koji je bio i predlagač te tačke dnevnog reda na sjednici Vlade FBiH, umjesto resornog ministra Nediljka Rimaca, naložio ovom presudom da sve vrati u prvobitno stanje. Međutim, Nikšić tu presudu već mjesecima ignorira ne želeći je implementirati. U međuvremenu se Vlada žalila Vrhovnom sudu ali ta njihova žalba ne odlaže izvršenje presude sarajevskog Kantonalnog suda.

No, nije to jedino što je sporno što je vlast činila kada je u pitanju Gavrankapetanovićevo imenovanje. Konkursna procedura provedena je traljavo, konkursna dokumentacija je bila nepotpuna, nezakonit je bio način na koji su obavljani razgovori sa kandidatima. Konačno, vrlo je sporna i diploma koju je Gavrankapetanović priložio kao dokaz da može obavljati menadžerske poslove. Pogotovo je sporno i vrijeme kada mu je izdana.    

Ali to su stvari o kojima će, sasvim izvjesno, odlučivati sud. Ono što je u svemu najsmješnije jeste to što sada režim i njegovi razočarani medijski kerberi od Gavrankapetanovića prave ikonu, moralnu vertikalu, žrtvu skrajnutu u nekakvim mračnim koridorima moći.

A on to nije. Gavrankapetanović je stručnjak, u to nema dileme. No, on je isto tako i osoba koja je, u vrijeme dok je bio direktor Ortopedije na KCUS-u, više vremena provodio operirajući po klinikama na Bliskom istoku nego na svom radnom mjestu, teško ga je bilo naći čak i u njegovoj privatnoj klinici. Kada mu je tada nova direktorica KCUS-a Izetbegović kazala da mora na Ortopediji odraditi svojih osam sati dnevno a onda u slobodno vrijeme neka operira gdje i koga hoće, Gavrankapetanović postaje žrtva. Organiziraju se press konferencije u parkovima, pred kapijama Kliničkog centra, u prijenosima uživo slušamo kuknjave „uglednih ljekara“.

Nakon toga Gavrankapetanović odlazi u Opću bolnicu, koja većinu vremena tokom epidemije kovida ostaje zatvorena a sav teret liječenja pada na pleća ljekara koji su ostali na KCUS-u. Jer su valjda bili „neugledni“ pa ih je lahko bilo proglašavati čak i ubicama.

Gavrankapetanović je, jasno, u ovoj priči blizak Elmedinu Konakoviću i Konaković na njegovom izboru insistira, ne birajući sredstva. Tako dokazuje svoju moć, svoju (poljuljanu) poziciju u društvu, tako Konaković zamišlja epilog svog privatnog rata protiv Izetbegovića. Politička je to bitka, imenovanje vlastitiog izabranika je njegov legitimni cilj. No, ma koliko politika bila pogan posao, u njoj ipak nisu dozvoljena sva sredstva. Postoje pravila i regule, zakoni, konkursi i procedure po kojima se takva pitanja rješavaju. Nema nametanja na silu, ne može nazor ma koliko da im se činilo da im je dopušteno da rade šta i kako hoće.

Pa čak ni kada je Ipe u pitanju.