Hidžab je ponovno u središte beskonačne rasprave koja je na putu da postane jedno od obilježja Francuske. Francuska i vino. Francuska i sir. Francuska i hidžab. Prava muslimanskih žena još su jednom ugrožena izmjenom zakona čiji je cilj zaštita sekularnih vrijednosti i uspostavljanje ravnoteže između integracije i multikulturalizma. Jedna od predloženih mjera bila bi zabrana maloljetnicima da nose vjerske simbole u javnoj sferi, uključujući hidžab.

Sukob u vezi sa izborom žene hoće li ili neće pokriti glavu nastao je zbog amandmana na zakon koji je prošlog mjeseca usvojio francuski Senat kojim se djevojkama mlađim od 18 godina zabranjuje javno nošenje hidžaba. Kao dio predloženog zakona o takozvanom "anti-separatizmu", predstavljen je zajedno s amandmanima koji će također zabraniti "burkini".

Iako su neki francuski političari ovaj amandman branili kao pojačanje privrženosti zemlje sekularizmu, drugi su ga oštro kritizirali kao još jedan primjer dijela ružnog soja islamofobije u zemlji koja je dom najvećem broju muslimana u zapadnoj Evropi, populacije koja je posljednjih godina doživjela pojačanu diskriminaciju, nakon terorističkih napada muslimanskih ekstremista posljednjih godina i uspona politike krajnje desnice.

Jedan izvještaj iz 2019. godine otkrio je da 44,6% stanovnika Francuske muslimane smatra prijetnjom francuskom nacionalnom identitetu, dok je vladino istraživanje iz iste godine navelo da je 42% muslimana (u drugim studijama ta je brojka 58%) prijavilo da doživljava diskriminaciju zbog svoje vjere a taj se broj povećao na 60% kada su u pitanju žene koje su nosile mahramu.

Korijeni rasprava u vezi sa hidžabom nalaze se u prošlosti, u vremenima kada je Francuska bila kolonijalna sila u Africi. Francuska kolonizacija u Alžiru započela je invazijom 1830. godine, a karakterizirali su je genocid, naseljenički kolonijalizam i niz promjenjivih zakona nazvanih "indigénat", koji su, između ostalog, određivali ko bi mogao biti francuski državljanin.

Ti su zakoni uticali na naglašavanje razlike za muslimansku većinu u Alžiru; na primjer, dok su jevrejski alžirski starosjedioci 1870. godine Cremieuxovom uredbom priznati kao francuski državljani, muslimanski alžirski starosjedioci nisu imali pravo na francusko državljanstvo ukoliko se nisu odrekli svoje religije i kulture i usvojili francuski identitet.

I mahrama na glavi i njeno skidanje bilo je dio tog procesa odricanja od vlastite kulture. Tokom alžirskog rata za nezavisnost 1958. organiziran je niz javnih ceremonija otkrivanja. Tokom tih ceremonija, od kojih je mnoge organizirala francuska vojska, alžirske žene skidale su svoje haike ili su im ih Evropljanke skidale prije nego što bi ih bacile na zemlju ili spalile. Često su poslije održani govori u znak podrške Francuzima i emancipaciji muslimanki.

Unutar Francuske pokrivanje je poprimilo novo značenje u 20. stoljeću, tada je mahrama već bila u središtu stereotipa o stranom i zabranjenom. Ali veo više nije bio samo fizički biljeg vjerske ili kulturne razlike, on je takođe doživljavan kao uvreda asimilaciji, vidljivi simbol otpora kolonizaciji.

To je značenje pojačano državnim zalaganjem za jedinstveni francuski kulturni i društveni identitet, nasuprot multikulturalizmu. Ovo vjerovanje može se pratiti sve do Francuske revolucije, koja je također zaslužna za sadnju sjemena za laïcité, francusko načelo sekularizma. Iako je laïcité nastao u zakonu o razdvajanju crkve i države iz 1905. godine, posljednjih se godina koristi kao pokretačka snaga politike protiv hidžaba.

Godine 2004. muslimanske mahrame bile su među nizom vjerskih simbola kojima je zabranjeno nošenje u francuskim javnim školama. A 2010. godine, zemlja je zabranila pokrivanje cijelog lica na javnim prostorima poput ulica, parkova i javnog prijevoza. Taj je zakon postao ironičan na početku pandemije koronavirusa 2020. godine kada je Francuska naložila nošenje maski u javnim prostorima, a istovremeno zabranjivala pokrivanje lica muslimanima.

Francuska je zemlja Voltairea, sekularizma, kritike nametanja vjeroispovijesti kao jedinstvene i istinite. Zemlja u kojoj Charlie Hebdo tvrdi da su uvreda i satira besplatni. Ali i zemlja s najvećim brojem muslimanskog stanovništva u zapadnoj Europi. Zemlja u kojoj je sekularizam uzdignut u kategoriju religije, otvarajući tako put diskriminaciji, rasizmu i islamofobiji. 

Glasovi protiv izmjena zakona bili su snažni, jasni i obišli su svijet zahvaljujući društvenim mrežama. Međutim, bijes i njegova eksplozivnost utišali su i druge manje popularne glasove: glasove onih mladih žena, također maloljetnih muslimanki, koje žive u Evropi i čije sui h porodice prisiljavale da se pokriju.

Iako zabrana hidžaba neće riješiti problem, već će ga, naprotiv, naglasiti, postoji tendencija ignoriranja žrtava diskriminacije koja se događa unutar muslimanske zajednice. Diskriminacija bez "hashtaga", bez značajne viralnosti u mrežama, i stoga nevidljiva. 

Mnogo je porodica koje ograničavaju slobodu mladim ženama koje žele skinuti hidžab. Fizičko nasilje je krajnost. Ali i emocionalna ucjena je oblik nasilja: "Šta će ljudi reći ako skinete hidžab." "Bila sam tako ponosna na tebe što si nosila veo." "Skidajući ga odbacujete svoju porodicu i svoju kulturu, sramite se biti ono što jeste." Sloboda se gubi kada se žena ne pokrije izborom, već da zaštiti čast porodice ili zajednice.

Učinak izmjene zakona mogao bi stoga biti od koristi manjini u manjini. Budući da ekstremizam među muslimanima postoji, opsesija negiranjem njegovog postojanja ili minimiziranjem ostavlja mnoge žrtve čije priče iz straha ne izlaze na vidjelo.

Problem nije samo u mahrami. Činjenica je da islamofobija izjeda francusku naciju. A žrtve su žene, njihovo tijelo i njihova sloboda. Čini se da je i stavljanje hidžaba i njegovo skidanje odluka koja nije u njihovim rukama nego u rukama političara, njihovog oca ili njihove države.

S gledišta islamske pravne prakse, obavezno pokrivanje nije dogma. Čak i unutar islama, rasprava je zamućena političkim i socijalnim implikacijama koje nemaju puno veze s vjerom. Kontekst je prepun tradicionalnih, kulturnih i strastvenih konotacija koje sprječavaju mogućnost mirne rasprave.

Budući da su izbori u Francuskoj približavaju, političarima je potrebno dovoljno medijskih problema protiv kojih se mogu boriti. Koncepti "kulture" i "identiteta" zvrsno djeluju kao političko oružje. Više se raspravlja o hidžabu nego što se iskreno razgovora o stvarnim problemima evropskog društva u 21. stoljeću.