Na današnji dan 1951. godine u Sarajevu je umro veliki bosanskohercegovački književnik, autor djela sa bosansko-jevrejskom tematikom. Po zanimanju je bio ljekar. Živio je u Goraždu, Fojnici i Sarajevu.

Isak Samokovlija je rođen 1889. godine u Goraždu, tada dijelu Austro-Ugarskog carstva u porodici sefardskih Jevreja. Njegova porodica se doselila iz Samokova u Bugarskoj, po čemu su dobili prezime Samokovlija. Nakon djetinjstva provedenog u Goraždu, odlazi u Sarajevo i završava Prvu gimnaziju, te studira medicinu u Beču.

Nakon studija, Samokovlija je radio kao ljekar u Goraždu, Fojnici i Sarajevu. Svoju prvu pripovjetku "Rafina avlija" objavljuje 1927. godine, a dvije godine kasnije izlazi i prva zbirka pripovijetki "Od proljeća do proljeća", u izdanju Grupe sarajevskih književnika.

Do kraja života napisao još oko trideset pripovjedaka, nekoliko dramskih tekstova i pjesama koje su objavljene u raznim našim časopisima.

Početak Drugog svjetskog rata dočekuje u bolnici Koševo u Sarajevu, gdje je bio šef jednog odjeljenja. Ubrzo dobija otkaz i biva prinuđen nositi žutu traku s Davidovom zvijezdom, kojom su nacisti obilježavali sve Jevreje. Nakon proglašenja NDH zatvoren je od strane ustaša, te kasnije prebačen u izbjeglički logor na Alipašinom mostu u Sarajevu.

O tome piše u pripovijeci “Đerdan”: “Doktor je sjedio pred barakom. Sjedio je na maloj drvenoj stolici bez naslona. Bilo je možda već i blizu ponoći. Nad cijelim Sarajevskim poljima vladala je tjeskobna tišina. I bilo je sve mirno, a puno strave…

…Noć je vedra. Zvijezde su sjajne. Daleko tamo ispod padina Jahorine, dolje u Crvenom dolu, iza Siminih golijeti, s vremena na vrijeme čuje se potmulo puškaranje. Kad god zaštekće mitraljez ili se oglasi jača eksplozija bombe. Da li je to okršaj – noćna borba između naših boraca i okupatora ili to ustaše biju narod i pustoše sela?…

…Doktorova su djeca daleko, ali su nadohvat ustaških kandža, a te kandže mogu svaki čas da se pokrenu, zgrče i zariju u meso…”

U proljeće 1945. godine, uspijeva pobjeći od ustaša koji su ga prinudno vodili sa sobom, te se krio sve do oslobođenja zemlje.

Po završetku Drugog svjetskog rata uređivao je književni časopis "Brazda" od 1948. do 1951. godine, a poslije toga je sve do smrti bio urednik u Izdavačkom preduzeću "Svjetlost".

O njegovoj smrti pisao je Meša Selimović u svojim “Sjećanjima”. “Ne mogu zaboraviti njegove posljednje časove. Vidio sam ih, na žalost, iako to nisam želio, niti sam znao da ću naići na njegovu agoniju. Otišao sam da ga posjetim u Koševskoj bolnici, znao sam da boluje od uremije, ali pojma nisam imao da je stanje teško i opasno. Znao sam u kojoj sobi leži, i ušao sam, kao i ranije. Niko me nije spriječio, niko me nije upozorio, jer nikoga nije ni bilo u sobi. Nije me dočeko ni sa osmijehom ni lijepom riječju: bio je u komi, poluotvorenih očiju, otvorenih usta, zabačene glave, krkljao je, boreći se da udahne vazduh koji mu je sve više nedostajao.

– Isače! – rekao sam instiktivno, iako on nikoga više nije mogao čuti. Stajao sam kao paralisan, oduzet zbog skore smrti dragog prijatelja, užasnut slikom rasula jednog prekrasnog života, zgranut mučnim krajem čovjeka koji je toliko volio život. Ne, njemu to nije trebalo da se desi, svakome od nas ali ne njemu: zaslužio je mirniju i dostojanstveniju smrt. Drago mi je što ga niko od porodice nije vidio u tom stanju, bili su neposredno prije agonije, pričali i smijali se, i rastali se kao da je sve u najboljem redu: zapamtili su ga onako kako je izgledao uvijek, vedar i nasmijan. I ja bih volio da ga nisam vidio drugačije.”

Na njegovo književno djelo mnogo je utjecalo odrastanje uz rijeku Drinu u Goraždu. Samokovlijina najpoznatija djela su: "Od proljeća do proljeća" 1929.; "Nosač Samuel", 1946.; "Solomunovo slovo", 1949.; "Hanka" (drama); "Plava Jevrejka" (drama); "On je lud" (drama); "Fuzija" (drama); "Tragom života"; "Đerdan"; i "Priča o radostima".