Iranski napad na Izrael, u znak odmazde za bombaški napad na njegov konzulat u Damasku, posljednja je epizoda u dugom historijskom procesu sukoba između islamskog režima nastalog u Teheranu 1979. godine i Zapada. Otkako su šiitski imami svrgnuli posljednjeg šaha, Mohameda Rezu Pahlavija, i preuzeli vlast, čuju se parole poput “Smrt Americi! Ili “Smrt Izraelu”. Retorika protiv "velikog Sotone" i "malog Sotone" nije se promijenila. Štaviše, nastav lja se istom žestinom.

Islamska revolucija bila je zemljotres koji je duboko izmijenio ravnotežu na Bliskom istoku. Imala je ogroman utjecaj. Teokratija je rođena u zemlji vrlo ekstenzivne geografije, velike ekonomske i demografske težine, nasljednice Perzijskog carstva i sa značajnim rezervama nafte i plina.

Tu su revoluciju uporedili sa onim što je Francuska revolucija značila za Evropu. Nakon početne zbunjenosti i izvjesne nevinosti, pogled na islam u zapadnom svijetu se promijenio. To je zapravo bila polazna tačka vrlo artikuliranog, nesputanog i često nasilnog muslimanskog fanatizma koji se manifestirao u različitim oblicima do danas.

Pobjeda revolucije koju je predvodio ajatolah Homeini – koji je živio u egzilu u blizini Pariza – također je dijelom bila iranska verzija antiimperijalističke borbe. Iza onoga što se dogodilo 1979. godine, eksplozije antizapadnog nezadovoljstva, stajalo je poniženje koje je pretrpio državni udar iz 1953. godine, koji su orkestrirali CIA i britanske tajne službe. Zavjera je srušila nacionalističku vladu premijera Mohameda Mosadeqa nakon što je parlament odlučio nacionalizirati naftnu industriju. Zahvaljujući ruci Washingtona i Londona, šah je ojačao svoju moć i tako definitivno postao pijun zapadnih interesa.

Destabilizacija uzrokovana islamskom revolucijom odmah se osjetila na izborima u Sjedinjenim Državama. Dugotrajna situacija s taocima u američkoj ambasadi u Teheranu bila je jedan od razloga zašto je demokratski predsjednik Jimmy Carter poražen od republikanca Ronalda Reagana 1980. godine.

Iranska teokratija drastično je pogoršala, i ideološki i materijalno, geopolitičku prijetnju koja je već pritiskala Izrael otkako je stekao nezavisnost 1948. godine tražeći  potpuno uništenje hebrejske države.

I arapski susjedi Irana, poput Iraka, Saudijske Arabije i petro-monarhija Zaljeva, od početka su bili vrlo osjetljivi na opasnost za koju su smatrali da dolazi iz Teherana. Iračanin Sadam Husein – tada koristan instrument Washingtona, Pariza i drugih prijestolnica – pokrenuo je osmogodišnji rat protiv Irana, u uzaludnoj nadi da će srušiti teokratski režim srušiti i da će moći zauzeti bogate sporne regije na jugu. Računica je bila pogrešna, kako za Sadama Huseina i za one koji su mu pomogli.

Treba reći da je iransmi režim nije prezao od činova terorizma, direktno ili preko savezničkih skupina, kako bi se suočio sa svojim zapadnim neprijateljima i lokalnim suparnicima. Akcije se broje u desecima tokom godina. Posebno su smrtonosni bili napadi 1982. i 1983. u Bejrutu, najprije na ambasadu Sjedinjenih Država, a zatim na sjevernoameričke i francuske trupe koje su bile dio multinacionalnih snaga UN-a. Žrtava je bilo na stotine.

Prije nekoliko dana argentinsko pravosuđe potvrdilo je iransku odgovornost za protivizraelske napade u Buenos Airesu 1992. i 1994. godine u kojima je poginulo više od stotinu ljudi, što je teroristički udar kakav nije viđen u toj južnoameričkoj državi.

Paralelno s maltretiranjem zapadnjaka, Iran je proširio svoj regionalni utjecaj s podređenim snagama i saveznicima, bilo u Siriji, Iraku – posebno nakon katastrofalne američke invazije 2003. – Libanu, Jemenu i palestinskim teritorijama. Sada je Teheran opet na rubu sukoba s Izraelom, ali ovaj je put Iran konsolidirana regionalna sila koja je, osim toga, izgleda na rubu dobivanja nuklearnog oružja. Ta bi činjenica, s nesagledivim posljedicama, opet značila jednako ili više nego 1979. prije i poslije na Bliskom istoku kada je u pitanju globalna stabilnost.