Islamska Republika Iran ovih dana obilježava 44. godišnjicu Islamske revolucije, u kojoj je svrgnut despotski režim šaha Mohammada Reze Pahlavija, nakon čega je plebiscitarnom podrškom proglašena Islamska Republika. Pahlavijev režim bio je poznat po represiji nad pripadnicima opozicije, a njegova zloglasna tajna služba SAVAK po brutalnim metodama razračunavanja s protivnicima režima, mučenjima, kidnapovanjima, ubijanju i zlostavljanju političkih disidenata, intelektualaca, islamista, liberala i ljevičarskih aktivista.  Iran se za vrijeme diktature Reze Pahlavija najviše oslanjao na podršku Washingtona i Izraela, s kojima je imao izuzetno bliske odnose temeljene na uvriježenim percepcijama o zajedničkom, arapskom neprijatelju. Izraelska tajna služba Mossad obučavala je i osposobljavala pripadnike iranskog SAVAK-a.

Vladavina posljednjeg iranskog despota bila je jedno vrijeme oslabljena i marginalizirana demokratskim procesima, posebno usponom parlamentarizma u Iranu početkom šezdesetih godina, kada je iranski narod 1951. godine kao izraz svoje političke volje izražene kroz parlament za šefa Vlade izabrao Mohammada Mossadegha, prvog iranskog doktora pravnih nauka s evropskog univerziteta (doktorirao u Švicarskoj) i profesora na Fakultetu političkih nauka, progresivnog i demokratskog političara plemićkog porijekla. Mossadegh je bio harizmatični političar, izraziti ekonomski nacionalista i patriota koji je uživao ogromnu popularnost građana u Iranu. Mossadeghova demokratska i reformska vlada trajala je kratko, ali je kao rezultat njene politike Iran jasno dao do znanja bivšim imperijalnim silama, prije svega Velikoj Britaniji, da Iran svoju sudbinu uzima u svoje ruke.

 

Naftna industrija vraćena od Britanaca

Kao rezultat političkih i ekonomskih reformi, premijer Mossadeqh nacionalizirao je naftnu industriju Irana, koju je do tada kontrolirala britanska naftna kompanija. Uprkos ogromnom naftnom bogatstvu, iranski narod živio je u bijedi i siromaštvu. Prije nego što  je svrgnuta s vlasti državnim udarom, Mossadeghova administracija uvela je niz društvenih i političkih mjera koje se danas mogu smatrati progresivnim socijaldemokratskim vrijednostima, kao što su socijalno osiguranje, zemljišne reforme i veće oporezivanje velikašima na iznajmljivanje zemljišta. Najznačajnija politika Mossadeghove vlade bila je nacionalizacija iranske naftne industrije, koju su Britanci kontrolirali u Perziji još od 1913, i to preko angloperzijske naftne kompanije (APOC), kasnije poznate kao British Petroleum (BP). Perzija nikad nije bila formalno kolonizirana, ali su iranski vladari sklopili ugovore s Britancima koji su im omogućavali de facto kontrolu najvrednijih resursa ove zemlje. 

Nakon svrgavanja Mossadeghove vlade 1953. godine, šah Reza Pahlavi konsolidirao je svoju vlast i odmah pristupio obnavljanju naftnog sporazuma s Britancima, dodijelivši lavovski dio kolača naftne industrije britanskoj naftnoj industriji i drugim zapadnim kompanijama. To je trajalo sve do Islamske revolucije 1979. Za to vrijeme, svrgnuti Mossadegh je utamničen i, nakon izlaska iz zatvora u kojem je proveo tri godine, stavljen u kućni pritvor, gdje je proveo ostatak života, sve do smrti 1967. godine.

Vlada SAD-a zvanično je priznala svoju nečasnu ulogu u državnom udaru i drugim vanjskopolitičkim spletkama, uključujući i potplaćivanje demonstranata da agitiraju protiv mjera Mossadeghove vlade i podmićivanje visokih iranskih zvaničnika kako bi ih namamila da se urote protiv Mossadegha. Bila je to visoka korupcija i zlodjelo koje ne služi na čast državi koja se i sama oslobodila od britanske kolonijalne vlasti čiju je slobodu iznjedrila Američka revolucija 1776, a koja je utjecala i na Francusku revoluciju nešto kasnije.

Kolektivna memorija iranskog naroda, bez obzira na mnoge teškoće i izazove s kojim se suočava, mnogo je jača od ratnohuškačke propagande i histerije koja se na zapadu sistemski lansira protiv Islamske Republike. Cilj zapadne podrške Pahlavijevom režimu bio je osigurati neometano služenje zapadnim interesima i isporučivanje bogatstva Irana zapadnim korporacijama, bez obzira na tlačenje svog vlastitog naroda. Iran je za vrijeme šaha imao status najmoćnijeg i najpovjerljivijeg američkog policajca na Srednjem istoku i s Izraelom i Saudijskom Arabijom služio je kao nezamjenjivi tronožac za očuvanje američke kontrole i dominacije na Bliskom istoku. Ova politika i strategija zapada zapravo je i sama udarila temelje Islamske revolucije, koja će se dogoditi četvrt stoljeća kasnije, 1979, kao rezultat akumulirane nepravde koja je proizvela opravdan gnjev Iranaca, bez obzira na političke i ideološke inklinacije, a koja je označila novu epohu međunarodnih odnosa na Bliskom istoku i Iran katapultirala u epicentar globalne politike, gdje je i danas. 

 

Američki strah od demokratske vlade u Iranu

Budući da je premijer Mossadegh bio progresivni političar, u strateškim centrima moći na zapadu preovladao je strah da bi on mogao ugroziti stratešku poziciju Amerikanaca i zapadnih sila u regiji. S obzirom na bipolarnu podjelu svijeta u vrijeme kada su se nazirale prve konture hladnog rata između Washingtona i Moskve, a blokovska podjela svijeta na zapadni i istočni blok postala glavna paradigma međunarodnih odnosa, Amerikanci su se bojali da se Iran ne približi Sovjetskom Savezu, a to je za Washingtona bila smrtna prijetnja za zapadne interese na Srednjem istoku. Naime, cjelokupna američka grand strategija globalne dominacije nad sferama utjecaja koje je označila svojim prostorom temeljila se na potpunoj kontroli tri neuralgične tačke u svijetu koje su bile, a i danas su, strateški najznačajnije za Washington i njegove saveznike: kontrola i dominacija Perzijskim zaljevom, Istočnom Azijom i Zapadnom Evropom. Strah da bi Mossadeghova demokratska vlada u Iranu mogla postati bliska Moskvi, što bi omogućilo Rusiji, odnosno SSSR-u, da preko Irana izađe na Perzijski zaljev (toplo more), bila je noćna mora političkih stratega u Washingtonu. Zato je za Amerikance i Britance bio neprihvatljiv luksuz demokratije da Iran ima svoju nezavisnu narodnu vladu koja će raditi u interesu Iranaca, te su odlučili da s vlasti tajno, manipulativnim i nasilnim sredstvima, državnim udarom, svrgnu demokratski izabranu vlast u Iranu i ponovo vrate i instaliraju svog odanog klijenta, šaha Mohammada Rezu Pahlavija, čija će politika služiti ekonomskim interesima angloameričkih naftnih kompanija i strateškoj hladnoratovskoj politici Washingtona i zapadnog bloka.

Svrgavanje demokratske vlade Irana 1953. bio je jedan od prvih poslijeratnih uspješnih američkih projekata promjene režima, u suprotnosti s međunarodnim pravom i konvencijama UN-a. Za svrgavanje demokratske iranske vlasti odabrani su lokalni, iranski klijenti, koje su instruirale i kojim su upravljale američke i britanske obavještajne i paravojne strukture, Centralna obavještajna služba (CIA) i njeni resursi za tzv. crne operacije i Britanska obavještajna služba poznata kao MI6. Imajući u vidu navedenu političku pozadinu, može se jasno zaključiti da su svrgavanje Mossadeghove vlade državnim udarom CIA-a i MI6-a udareni temelji buduće Islamske revolucije, koja će se dogoditi dvije i po decenije kasnije. Inspirator i vođa te revolucije bio je Ayatollah Ruhollah Khomeini, istaknuti iranski islamski učenjak, politički filozof, pravnik i mistik koji je za vrijeme svog izgnanstva, boraveći u teološkom centru u Nedžefu, u Iraku, razradio političku filozofiju na čijim je temeljima uspostavljena Islamska Republika Iran. Mnogi kritičari Irana nisu očekivali da će Islamska Republika doživjeti svoju 44. godišnjicu. Zapadne sile i arapski saveznici inicirali su i podsticali nekadašnji režim Saddama Huseina u Iraku da izvrši agresiju na Iran. Pomagali su ga vojno, finansijski, logistički i obavještajno. Nisu mu zamjerali navodno korištenje hemijskog oružja, sve dok Saddam nije izvršio agresiju na zapadnog saveznika Kuvajt, kada su intervenirali.

 

Izazivanje nemira u Iranu

Dokumentirana  je novija povijest podrivanja iranske revolucionarne vlasti od zapadnih sila i njihovih saveznika, država klijenata u zapadnoj Aziji. To podrivanje nekad je bilo u obliku izazivanja nemira u Iranu, čak i prije uspostavljanja Islamske Republike, ali je kulminiralo prijetnjama agresijom i ekonomskim sankcijama koje su iranski narod dovele u tešku situaciju. Ono što iranske proteste koji su počeli sredinom septembra 2022. čini jedinstvenim jeste kontradiktorni pristup Washingtona, koji signalizira Teheranu da želi postići određeni sporazum s Iranom, ali pod uvjetima koji će biti povoljni i prihvatljivi za američku administraciju. Iranski ministar vanjskih poslova Hossein Amir-Abdollahian u decembru 2022. izjavio je da SAD i neke druge zapadne zemlje namjerno potiču na nemire u Iranu, kako bi, između ostalog, primorale Iran da Americi da velike ustupke za pregovaračkim stolom kada je riječ o oživljavanju Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije (JCPOA), poznatog i kao Iranski nuklearni sporazum.

Amir-Abdollahian je to izjavio nakon što je specijalni američki izaslanik za Iran  Rob Malley na jednoj konferenciji u Rimu dao do znanja da glavna preokupacija Washingtona u ovom trenutku nije nuklearni sporazum, već zabrinutost Washingtona da bi Teheran mogao Rusiji prodati  ubojito oružje radi korištenja u ratu u Ukrajini. Druga američka opsesija jesu protesti u Iranu i kritiziranje represija nad prosvjednicima, iako su se među prosvjednicima pojavile i terorističke naoružane grupe koje su počinile ubistva pripadnika snaga sigurnosti i civila, na što su iranske vlasti reagirale odlučnim mjerama. Rob Malley priznao je da je Bidenova administracija itekako bila involvirana u pružanju podrške nedavnim protestima u Iranu. Zanimljivo je i to da je američki izaslanik za Iran također kazao da vrata diplomatije još nisu zatvorena, pod uvjetom da iransko vodstvo promijeni kurs, kada je riječ o  odnosima Irana s Rusijom. Kako je to objasnio bivši indijski diplomat M. K. Bhadrakumar, Malley je američke namjere sumirao na nastojanje Washingtona da spriječi transfer sofisticiranog iranskog oružja Rusiji i podršku težnjama iranskog naroda da postigne, kako je rekao, demokratske slobode. 

S jedne strane, zapadna politika iransku odbrambenu industriju ismijava, smatra tigrom od papira i propagandom kad joj to odgovara, dok istovremeno izražava bojazan da bi to oružje moglo biti prodato Rusiji. Washington želi „ometati, odlagati, odvratiti i sankcionirati“ iranske isporuke oružja Rusiji, jer bi bilo kakve isporuke raketa ili pomoć u izgradnji vojnih proizvodnih pogona u Rusiji signalizirale „prelazak nove crvene linije“, čime bi vrata za obnovu nuklearnog sporazuma bila definitivno zatvorena za Iran. Indikativno je, kako bilježi M. K. Bhadrakumar, da američki izaslanik za Iran Rob Malley direktno povezuje američku podršku iranskim protestima s vanjskom i sigurnosnom politikom Teherana prema Moskvi, aludirajući da bi Iran, sa stanovišta Washingtona, u tom slučaju mogao biti optužen za indirektno učešće u sukobu u Ukrajini, što Iran negira.

 

Strateško približavanje Moskve i Teherana

Američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan iznio je polovinom prošle godine  tvrdnju da Iran želi Moskvi prodati nekoliko stotina bespilotnih letjelica koje mogu biti naoružane. Sullivan je optužio Iran da već obučava rusko osoblje za korištenje pomenutih dronova. Tajming Sullivanovih komentara poklopio se s posjetom ruskog predsjednika Vladimira Putina Teheranu polovinom 2022. Putinovi razgovori s iranskim rukovodstvom jasan su indikator da se radi o ozbiljnom strateškom približavanju Moskve i Teherana, što signalizira dalekosežne posljedice po regionalni i međunarodni poredak. Razgovori ruskog predsjednika s domaćinima u Teheranu ticali su se sukoba u Ukrajini i Siriji, pitanju legaliteta sankcija predvođenih Zapadom protiv Rusije i Irana, dedolarizacije, geopolitike i energetike, kao i Međunarodnog transportnog koridora sjever-jug (INSTC), ali i odbrambene saradnje. Nakon Putinove posjete Teheranu, načelnik generalštaba Iranskih oružanih snaga general Mohammad Bagheri posjetio je Moskvu u oktobru 2022. Bagheri se sastao s ruskim ministrom odbrane Sergejem Šojguom. Ove vrste posjeta nisu slučajne i nagovještavaju da se između dvije zemlje počinje uspostavljati ozbiljna vojna saradnja koja do danas nije postojala. Nedugo nakon Bagherijeve posjete Moskvi, sekretar ruskog Vijeća za nacionalnu sigurnost Nikolaj Patrušev posjetio je Teheran radi razgovora o rusko-iranskoj saradnji u oblasti sigurnosne politike te o nizu međunarodnih pitanja. Ruski državni mediji navode da je Patrušev s iranskim kolegom Alijem Šamkanijem razgovarao o situaciji u Ukrajini i mjerama za borbu protiv uplitanja Zapada u unutrašnje stvari obje zemlje. Patrušev se sastao i s iranskim predsjednikom Ebrahimom Raisijem.  Američki diplomati zaduženi za Iran potvrđuju podršku SAD-a protestima u Iranu, ali istovremeno šalju signale da Washington i dalje ostaje otvoren za mogućnost postizanja dogovora s Teheranom – pod uvjetom da Iran odustane od produbljivanja strateškog partnerstva s Moskvom i uzdrži se od uplitanja u sukob u Ukrajini.

Na istom fonu Rafael Grossi, šef Međunarodne agencije za atomsku energiju, nedavno je dao neke ohrabrujuće komentare, u smislu da ne postoje pouzdani dokazi da Iran radi na nuklearizaciji odbrambenog arsenala, čime je implicitno dao do znanja da međunarodna zajednica ostaje otvorena za nastavak bečkih pregovora o iranskom nuklearnom programu. S druge strane, pak, intenziviranje strateške saradnje Teherana i Moskve na vanjskoj i sigurnosnoj politici od kritične je važnosti za strateške kalkulacije Teherana, koji pokazuje da okretanje prema zapadu ne mora biti jedina opcija za Iran, već da postoje i alternativni put. Najavljena skora posjeta iranskog predsjednika Pekingu, na poziv predsjednika Narodne Republike Kine Jinpinga, također govori da se Iran ozbiljno pozicionira kao sila s kojom se više niko neće moći poigravati, te da sankcije, iako bolne po iranski narod, neće imati željene rezultate i da Iran ne namjerava odustati od svoje politike strateške neovisnosti i suvereniteta. Da je pozicija Irana osnažena unatoč nedavnim protestima, potvrđuje i strateško približavanje Irana Rusiji i Kini. 

Svrgavanje iranske demokratije državnim udarom 1953, potpomognutim od Washingtona i Londona, kada je svrgnuta sekularna, ali nacionalistička i demokratska vlada Mohammada Mossadegha, posijano je sjeme Islamske revolucije u Iranu. Tok ove revolucije, čiji je slogan bio ni istok ni zapad, kako je to proklamirao njen vođa imam Khomeini, danas ponovo podrivaju zapadne politike sankcija i demonizacije Irana, gurajući time Iran u savez s Rusijom i Kinom. Nepromišljena zapadna politika, koja je talac interesa Izraela, svojim postupcima Iran može udaljiti od zapada. Bilo bi dobro da strateški i politički planeri u Washingtonu počnu učiti na greškama iz prošlosti. Trezvena analiza nemilih događaja iz 1953. mogla bi poslužiti kao dobra polazišna osnova za revalorizaciju američke i zapadne politike prema Iranu koja će na kraju najviše naštetiti zapadu.