Izgleda da se sve više zakuhava polemika koju je, nakon beskrajno dosadnih i nekomunikativnih naučnih ponjava o bosanskoj naciji jednog Senadina Lavića, obnovio akademac Suad Kurtćehajić, i to na relaciji „Bosanci (i Hercegovci) protiv Bošnjaka“ i obrnuto. Ovaj put Kurtćehajić poziva na dvoboj akademika i profesora Ferida Muhića usljed njihove vanredne prepiske oko odbrane bošnjaštva i afirmacije takozvanog nacionalnog bosanstva (i hercegovstva). Poziva ga na televizijsko sučeljavanje u studiju kod Senada Hadžifejzovića.

Pošto je Kurtćehajić više puta gostovao u ovom studiju, gdje usput ima i naklonost voditelja i potporu njegovih političkih stavova, onda je za očekivati da takva debata s profesorom Muhićem ne bi imala neutralan teren pošto ni sam Hadžifejzović nije politički neutralan. Profesor Muhić je dosta detaljno obrazložio svoju odbranu bošnjaštva pri reakciji na Kurtćehajićevo pisanje protiv istoga, u korist apstraktnog bosanstva, tako da se gotovo nema šta dodati ni oduzeti iz Muhićeve reakcije.

BOSANSTVO U „JUGOFUTURIZMU“

Ipak, Kurtćehajićeva reakcija na reakciju bila je dovoljno burna pošto mu je povrijeđen ponos predsjednika preko noći sklepane akademije nauka (udruženja građana), usljed čega se vjerovatno i odlučio na poziv Muhiću u spomenutu diskusiju. Ipak, ni Kurtćehajićeva reakcija nije donijela skoro ništa novo. Uglavnom njegovo uobičajeno prizivanje romantičarskog bošnjaštva kroz povremeno gubljenje živaca na raniju prozivku, uz neizbježno ispoljavanje sujete, na momente. Stoga se nećemo baviti analizama ni jedne ni druge reakcije, dovoljno su jasne i teze se ponavljaju.

Ipak, ima jedan detalj koji se možda ne primjećuje dovoljno, a to je Kurtćehajićevo isticanje jugoslavenstva kao ideala koji on suptilno i podvaljuje u formi bosanstva. Profesor Muhić kao i još neki domaći intelektualci primijetili su nekad ranije, i prije Kurtćehajićeve ofanzive, da se radi o novom jugoslavenstvu maskiranom pod veselim bosanstvom. U kontekstu Kurtćehajićevih teza, ovo je značajan detalj stoga što on ponekad ističe svoju sentimentalnu jugonostalgiju koja sada već prerasta u neki „jugofuturizam“. Istodobno, veličajući Jugoslaviju kao vrhunac razvoja i civilizacije za BiH i za ostale države u okruženju, kako sam izjavi nekoliko puta, Kurtćehajić smatra da je bošnjaštvo pogubno za BiH kao državu, dok apstraktno bosanstvo smatra ujedinjujućom formulom kojom bi najzad vaspostavio „mirnu Bosnu“.

Sve ovo vrijeme akademik iz udruženja građana „Kulin ban“ izbjegava reći da mu u socijalističkoj Jugoslaviji, kao ni u onoj prije nje, bosanstvo nije bilo priznato u nacionalnoj formi, samo u geografskoj i pojmovnoj. Konstitutivni narodi su se tada zvali jednakopravni narodi i narodnosti, podijeljeni najprije na Srbe, Hrvate, Jugoslavene i neopredijeljene, a poslije na Srbe, Hrvate i Muslimane. Bošnjaci su negirani i od komunista i od jugounitarista i od titoista i monarhista i susjednih šovinista. Bosanci u nacionalnom smislu nisu postojali, a pojam se koristio u vicevima i prilikom određivanja geografske pripadnosti zemlji Bosni i Hercegovini. Akademik valjda to zna, spada u opće znanje, ali i dalje spominje kako su konstitutivni narodi danas vodeći problem BiH, s naglaskom na Bošnjake, a nisu bili problem za vrijeme SFRJ iako su i tada postojali pravno i politički. Da se fakat radi o izjednačavanju jugoslavenstva i bosanstva, ne samo kod njega nego i još nekih Bošnjaka koji se drže iste priče kao i on, evo i nekoliko povijesnih potvrda o tome, iz relativno bliske prošlosti ovih prostora.

ODMAK OD BOSANCA IZ VICEVA

Niti na jednom zasjedanju AVNOJ-a bosanstvo nije bilo priznato kao nacionalnost, ni etnička ni državotvorna kategorija, nikakva osim puke teritorijalne i administrativne, za razliku od nacionalnih naziva za žitelje ostalih SFRJ republika. Nije ni bošnjaštvo, naravno, ali ovdje je riječ o nacionalnom bosanstvu kroz Kurtćehajićevu zaljubljenost u Jugoslaviju i titoizam. Da li se iko od akademikovih ondašnjih istomišljenika pobunio, javno ili privatno, da li je zahtijevao priznanje bosanske nacionalnosti od Tita ili nekih delegata, onako kako to akademik radi danas, nema podataka. Samo se nedugo nakon završetka onog rata javno pobunio Husaga Čišić iz Mostara, zahtijevajući priznanje Bošnjaka u jugoslavenskom ustavu, kao što su i ostali narodi priznati, ali bezuspješno. U ime integralnih i nacionalnih Bosanaca Kurtćehajićevog tipa, niko se nije bunio. Znači, odgovaralo im je takvo stanje, Jugoslaven = Bosanac i obrnuto.

Nekoliko decenija kasnije Titova Jugoslavija priznaje Muslimane kao zasebnu etničku skupinu i kao narodnost, uporedo s bosanskim Srbima i Hrvatima. Uzima se vjerska odrednica u sekularnoj formi. Bošnjaka i dalje nema, negiraju se, nacionalnih Bosanaca i Hercegovaca također nema. Niko se nije javno bunio zbog toga na način na koji se neki (ne samo Kurtćehajić) bune danas protiv bošnjaštva. Dakle, odgovaralo im je takvo stanje, Bosanac = Jugoslaven i obratno.

Popis u SFRJ iz 1991. godine. Nešto se stanovništva izjasnilo kao Jugoslaveni, a nije poznato da je bilo etnonacionalnih izjašnjavanja Bosancem i Hercegovcem tada, barem ne u ikakvom značajnom procentu. Komunisti su djelimično otišli sa scene, ali Bošnjaci još nisu bili priznati. Još su bili Muslimani s velikim početnim slovom M. Nove političke stranke s etničkim i nacionalnim prefiksom su stigle na političku scenu u BiH. SPO i SDS za Srbe, HDZ i HSP za Hrvate, SDA i MBO za Muslimane – Bošnjake. Bila je i jedna s nazivom Stranka Jugoslavena, ali nije zabilježeno da je bila i jedna koja bi zastupala Bosance i Hercegovce u nacionalnom, etničkom, narodnom smislu, ni stranka ni samostalni kandidat. Znači, i dalje im je tako odgovaralo. Jugoslaveni = Bosanci i Hercegovci.

Bošnjački sabor iz 1993. godine održan je usred agresije, opsade, etničkog čišćenja, rata i genocida. Službeno se vraća u javnu upotrebu i priznanje drevno, historijsko ime Bošnjak. Usljed ratnog stanja, nije bilo velikih negodovanja od nekih u Sarajevu koji inače ili negiraju ili preziru taj naziv, ali jeste bilo gunđanja u privatnom aranžmanu, jer u to vrijeme su poznatiji Bosanci bili, samo ne po narodnosti nego po rođenju – Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Milan Lukić, Jovo Tintor, Momčilo Krajišnik, Risto Đogo i mnogi drugi, borili su se za Jugoslaviju tuđom krvlju.

Popis stanovništva održava se 2013. godine. Mali procenat ljudi se nacionalno izjašnjava Bosancima i Hercegovcima. Javni pobornici ukidanja bošnjaštva u korist općeg bosanstva bez nametanja istoga Srbima ili Hrvatima prvi put otvoreno reagiraju jer više nemaju klasičnu Jugoslaviju za izjednačavanje s bosanstvom. Sada ispred sebe imaju samo Bošnjake koji, po njihovom mišljenju, treba da zamijene bošnjaštvo za bosanstvo i hercegovstvo, neovisno od toga što bosanski Srbi i dalje ostaju Srbi, a Hrvati ostaju Hrvati. Neko bi pomislio da se ovdje radi o nekoj zapetljanoj političkoj šizofreniji, ili bizarnoj igri riječi. Ipak, radi se o političkoj podvali i manipulacijama sa zbunjenim pukom. Zanimljivo je da u to vrijeme Bosnom šparta prof. dr. Senadin Lavić i da kao predsjednik BZK „Preporod“, među ostalima, predvodi kampanju „Bitno je biti Bošnjak“, koju zbog očitog amaterizma, kojemu je Lavić sklon, proziva i ismijava fina gradska bosanska raja. Lavić je danas jedan od najglasnijih i jedan od napornijih zagovaratelja nacionalnog bosanstva, ali bez obzira na to, i dalje sjedi u Upravnom odboru nacionalnog bošnjačkog društva „Preporod“. Iako se Kurtćehajić i Lavić naoko ne mogu povezivati, srodan im je akademski amaterizam koji prije svega proizlazi iz lične prevrtljivosti i naučne neutemeljenosti njihovih teza. Srodno im je i hinjeno bošnjaštvo iz vremena kada im je to bilo isplativo. Kurtćehajić je, naime, bio Zukorlićev povjerenik, pa se na internetu može naći mnoštvo njegovih nastupa pod zastavom Svjetskog bošnjačkog kongresa ili tzv. Foruma bošnjačkih intelektualaca, čije je javne tribine na temu Etnički identitet Bošnjaka moderirao upravo on. Štaviše, Kurtćehajić je tada zagovarao integralno bošnjaštvo i poručivao da su „svi nekada bili Bošnjaci“.

Jasno je, dakle, da oni nisu smjeli i ne smiju javno promovirati integralno, nacionalno, državotvorno, unitarno ili etničko bosanstvo u Banjaluci niti u Bijeljini. Ne smiju to uraditi u zapadnom Mostaru, nego samo u Sarajevu, Tuzli, Zenici. Stvarno nije potrebno objašnjavati ni zašto ni kako, stvari su već toliko jasne svakome ko razmišlja vlastitom glavom. Ukoliko nekome nije jasno niti nakon ovoliko otvorenih podataka, nekih naknadno otkrivenih, uz prateću dinamiku dnevno političkih dešavanja zadnjih nekoliko godina, samo će mu se kazati kao što se nekim samo kazalo 1992. godine po gregorijanskom kalendaru.