Indonezija je najveća i najmnogoljudnija muslimanska država na svijetu, istovremeno pluralna i demokratska država. Postoji još samo nekoliko država članica Organizacije islamske saradnje (OIC) koje se mogu pohvaliti činjenicom da su demokratske, među njima su Turska, Malezija i Tunis. Da bi se narod Indonezije izborio za demokratiju, trebalo je proći više od pola stoljeća postkolonijalne socijalističke, a kasnije i kleptokratske Suhartove diktature koja je svrgnuta 1998. godine, nakon što je azijska finansijska kriza doživjela vrhunac. Indonezija se obično navodi i kao jedna od najtolerantnijih i najumjerenijih muslimanskih zemalja.

To je imidž Indonezije koji se promovira u zapadnom svijetu uprkos postojanju niza razloga zbog kojih ovakva percepcija Indonezije i nije potpuno autentična. U svakom slučaju, činjenica je da Indonezija s oko 300 miliona stanovnika, od kojih su većina muslimani, može poslužiti kao uzor mnogim arapskim i drugim muslimanskim zemljama kao primjer solidnog pluralizma i koegzistencije islama, sekularizma i drugih religija. U vrijeme kad se u drugoj najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu, Indiji, u kojoj živi drugi najveći broj muslimana u svijetu, užurbano dešava opasna transformacija iz relativno tolerantne sekularne demokratije u hinduističku rasističku državu koja predstavlja epicentar netolerancije, posebno islamofobije u svijetu, uloga Indonezije i islamskog diskursa koji emanira iz ove zemlje u budućnosti bit će sve više prominentna.

To posebno zbog činjenice da je Indonezija, pored Turske, koja je danas općeprihvaćena kao najelokventniji zaštitnik sunitskog islama, uz Tursku također članica grupacije 20 najbogatijih zemalja svijeta (G20) po bruto nacionalnom dohotku (GDP). Naravno, zbog specifičnih okolnosti, historijskog razvoja, ogromnog broja stanovnika, geografskog položaja, utjecaj Indonezije u islamskom svijetu do danas bio je mnogo manji i slabiji u poređenju s utjecajem susjedne manje Malezije, čiji je dinamični razvojni ekonomski model u kombinaciji s inovativnim pristupom diskursu razvojnog modela islama i ekonomije (kemajuan islam), posebno tokom devedesetih godina, izvršio snažan utjecaj na ostatak islamskog svijeta.

Malezija je to postigla zahvaljujući politici islamizacije društva i mehkoj moći, a najviše sistemom obrazovanja, koji je Maleziju katapultirao kao izvanredan model ostatku islamskog svijeta, ponajviše zahvaljujući političkom vodstvu dr. Mahathira Mohamada i Anwara Ibrahima, filozofskim, teološkim i intelektualnim idejama Naquiba al-Attasa i institucionalnom utjecaju Međunarodnog islamskog univerziteta u Kuala Lumpuru, čiji su alumnisti danas utjecajni u različitim područjima islamskog svijeta.

Indonezija je u tom periodu bila zabavljena vlastitim problemima bez ambicija da, poput Malezije, svoj utjecaj putem mehke moći islama širi na ostatak islamskog svijeta. Ta se situacija danas mijenja, posebno zbog činjenice da se Indonezija razvija ogromnom brzinom. Indonezijski političari, diplomati i vjerski lideri danas se ne ustručavaju od upotrebe kvalifikacija kako je Indonezija baštinik umjerenog, tolerantnog i pluralnog islama. Kvalifikaciju umjerenog uvijek treba uzimati s dozom rezerve jer ona često ima negativne konotacije i a priori implicitno sadrži mogućnost da je islam sam po sebi nasilan ili ekstreman, što, naravno, nije tačno.

Naučnici, teoretičari i stratezi pitaju se po čemu je to baš indonežanski islam vrijedan da se promovira kao pluralan i kao prihvatljiv model koegzistencije. Jedan od razloga povećanog interesa za model islama u Indoneziji jeste činjenica da su mnoge muslimanske zemlje u novije vrijeme bile izložene nestabilnosti, sukobima, ratovima i agresiji. Za to vrijeme Indonezija više od dvije decenije djeluje kao oaza mira, stabilnosti, ekonomskog razvoja, pluralizma i tolerancije, što je delegira kao potencijalni model koji vrijedi izučavati.

Ono što je najveći zalog Indonezije u današnjem svijetu deficita demokratije i tolerancije jeste indonezijski demokratski model koji harmonično koegzistira s fundamentalnim sekularnim principima države kao neutralnog arbitra u društvu koje je poglavito muslimansko i konzervativno, što znači da islam može cvjetati i napredovati u modernoj državi koja je u zamahu ekonomskog razvoja i koja se nalazi u ekonomski najdinamičnijem dijelu svijeta. Svi orijentalni mitovi i propaganda iz nekih centara na Zapadu, a koju su rado prihvatili i brojni muslimanski autoritarni režimi, o tome kako su islam i demokratija nekompatibilni, ruše se upravo na primjeru Indonezije, najveće muslimanske zemlje na svijetu. U Indoneziji živi više od 230 miliona muslimana (oko 87,2 posto stanovništva). Islam nije po Ustavu nacionalna religija.

Štaviše, Ustav Indonezije ne određuje službenu državnu religiju, ali svi građani Indonezije moraju pripadati jednoj od priznatih religija. Ako izuzmemo studije najeminentnijih svjetskih naučnika, posebno antropologa, koji su se bavili izučavanjem islama u Indoneziji, poput Clifforda Geertza i Benedicta Andersona, istraživanje muslimanskih društava pretežno je bilo usmjereno na islam i muslimane Turske, arapskog svijeta, Irana i Afganistana, dok je islam u Indoneziji, i inače u Jugoistočnoj Aziji, smatran perifernim islamom i stoga manje relevantnim.  Islam u Jugoistočnoj Aziji smatran je sinkretičnim islamom, što podrazumijeva negativnu konotaciju koja implicitno znači da je riječ o mješavini islama s lokalnim tradicijama, islama koji nije autentičan, samim tim manje važnog od islama na Bliskom istoku.

Razlog tome jeste, između ostalog, orijentalistički mentalni sklop koji insistira da je islam nasilna religija. Kao jedan od razloga za nastavak ukorijenjenog iskrivljenog mišljenja o islamu i nemogućnosti koegzistencije islama i demokratije, neki analitičari navode primjer neuspjeha “Arapskog proljeća”, najvećeg savremenog projekta demokratizacije i (deautokratiziranja) islamskog svijeta odozdo prema gore koji se zbog kontrarevolucionarne reakcije pretvorio u svoju suprotnost izazvavši krvoproliće, destrukciju, ekstremizam i unutarmuslimanski sektaški rat koji je muslimanske narode okrenuo jedne protiv drugih, a sve nominalno u ime autentičnog islama. U tom kontekstu, smatraju neki naučnici u Indoneziji, paradigma, diskurs i model islama u Jugoistočnoj Aziji, posebno Indoneziji, može poslužiti kao alat za demoliranje mita o islamu i muslimanima kao izvoru sukoba pokušajima da se svijetu predstavi drukčija perspektiva islama i muslimana tako da se napravi pomak s posmatranja islama kroz prizmu bliskoistočnih sukoba promovirajući paradigmu islama Jugoistočne Azije.

Zanimljiva studija o svjetskim religijama u svijetu koju je objavio Pew Research Center u aprilu 2015. objašnjava zašto se više neće moći zanemariti muslimanski svijet kada je riječ o faktorima koji će utjecati na globalne promjene. Istraživanje pod naslovom Budućnost svjetskih religija: projekcije rasta stanovništva 2010–2050. studija je koja nudi podatke o starosti, stopi nataliteta i smrtnosti, migraciji i konverziji za osam glavnih religija.

Najveće religijske grupe prema procentu globalnog stanovništva od 2010. jesu kršćanstvo (31,4 posto), islam (23,2 posto), hinduizam (15 posto), budizam (7,1 posto), narodna religija (5,9 posto), judaizam (0,2 posto), nepovezane (ateizam i agnosticizam; 16,4 posto) i druge religije (0,8 posto). Prema projekciji Pew Centra, do 2050. globalna muslimanska populacija će dostići 29,7 posto (2,76 milijardi), kršćanstvo će biti stabilno s 31,4 posto. Procjenjuje se da će postotak muslimana i kršćana biti približno isti i 2070. godine, na 32,3 posto. Očekuje se da bi do 2100. godine postotak muslimana i kršćana mogao dostići 34,9 posto, odnosno 33,8 posto. U međuvremenu, druge religije – uključujući hinduizam, budizam i judaizam – neće doživjeti velike promjene broja svojih sljedbenika u globalnoj populaciji. Pitanje koje je posebno važno jeste koja će paradigma ili model islama biti dominantan 2050. godine.

Pored demografskih promjena, došlo je i do promjena u percepciji razvoja islama. Mnogi muslimani Bliski istok više ne vide kao ekskluzivnu regiju islama. Penetracijom nacionalne države i nacionalizma u muslimanski svijet muslimanske regije širom svijeta poprimaju svoje specifične identitete, iako njihovi različiti identiteti imaju zajedničku, vjersku nit (pripadnost ummi). U tom smislu, Indonezija, kao jedna od najvažnijih zemalja Jugoistočne Azije, razvijala se pod utjecajem jedinstvenog procesa islamizacije koji je proizveo karakterističan model recepcije islama koji se formirao kroz dug proces.

Na to je utjecao proces islamizacije koji se odvijao uporedo s borbom oko nacionalne politike, ali prije svega zahvaljujući postojanju široke baze organizacija islamske zajednice koje su nezavisne od države i političke moći. Ovo povijesno iskustvo stvorilo je društveni kapital i oblikovalo karakterističan islam koji danas revnosno zagovara “Nahdatul Ulama” (NU), najveća muslimanska organizacija u Indoneziji s članstvom od približno 60 miliona. Termin koji se koristi za indonežanski preovladavajući model islama jeste nusantara islam.

Izraz nusantara općenito se koristi kao naziv za teritorij indonezijskog arhipelaga, dakle oznaka  mjesta. Kao takav, nusantara islam raste, razvija se i živi na arhipelagu kao rezultat dijalektičkog procesa interakcije između islamskih tekstova (Kur'an i hadis) i lokalne stvarnosti i kulture. Ova dijalektika na kraju formira identitet, vrijednost i kulturu, sa svim njihovim inherentnim karakteristikama. Posebne karakteristike ovog islama nastale su iz živih tradicija i dinamičnih borbi indonežanskog naroda tokom dugog historijskog perioda. Pridržavajući se osnovnih izvora islama, Kur'ana i hadisa, proces islamizacije omogućio je 87,2 posto indonežanskog stanovništva da prihvati islam bez rata ili velikog krvoprolića.

U historiji islamske intelektualne misli u Indoneziji termin nusantara islam ima duboke korijene. Ministarstvo vjerskih poslova objavilo je 2007. godine studiju pod naslovom Islam Nusantara, koja sadrži istraživanje o raznolikosti islamskih pokreta nekoliko istaknutih indonezijskih islamskih organizacija, uključujući “Nahdatul Ulema”, “Muhammadiyah”, PERSIS (“Jedinstveni islam” – “Persatuan Islam”) i “al-Irshad”. Naučnik Nor Huda objavio je članak Nusantara islam: Društvena povijest islamske intelektualne misli u Indoneziji. Fondacija “Wahid” je 2008. godine objavila studiju Različiti izrazi nusantara islama, na bazi mišljenja objavljenih u dva utjecajna indonežanska časopisa (Gatra i Tempo) o raznolikosti islama u Indoneziji.

Također, 2008. godine nekoliko članaka o karakteristikama islama u Indoneziji objavio je Taswirul Afkar, časopis Instituta za proučavanje i razvoj ljudskih resursa u “Nahdatul Ulami”. Prva javna rasprava o terminu nusantara islam održana je na 33. kongresu “Nahdatul Ulama” (NU) u Jombangu, (Istočna Java) početkom 2015. Kritika nusantara islama kao teme Kongresa NU pojavila se ubrzo nakon toga. Najoštriju kritiku ove islamske paradigme uputile su radikalnije grupe poput “Front Pembela Islam” (Front branilaca islama) i “Hizbut Tahrir Indonesia”, koje islam i nacionalizam vide kontradiktornim.

Ove organizacije, iako manjinske, zagovaraju mirnu transformaciju Indonezije u islamsku državu. Ove grupe često bivaju optužene da opravdavaju upotrebu nasilja u cilju širenja islama i odbacuju sve vrste lokalnih kultura kao proturječne onome što smatraju islamskim vrijednostima. Njihova glavna kritika koncepta nusantara islama jeste zato što vide kontradikciju između islama i nacionalnog identiteta, odnosno između islama i lokalnih tradicija. Ipak, tvrde da se zalažu za provođenje procesa islamizacije na miran način, bez uključivanja i opravdavanja nasilja kao načina širenja islama i za jačanje tolerancije i antiradikalizma.

U nastojanju da proširi ideju nusantara islama, najveća muslimanska organizacija u Indoneziji NU održala je 2016. Međunarodni samit umjerenih islamskih lidera (ISOMIL). Samit je rezultirao Deklaracijom “Nahdatul Uleme” Manifest nusantara islama, ponudila je nusantara islam svijetu kao islamsku paradigmu vrijednu oponašanja. U Manifestu se navodi da islam doprinosi univerzalnoj civilizaciji poštujući i uvažavajući postojeće kulture i promovirajući sklad i mir. Također poziva muslimanske zajednice širom svijeta da cijene vrijednosti proizašle iz historijskog susreta duha i učenja islama sa stvarnošću lokalnih kultura koje su iznjedrile brojne velike civilizacije, uključujući i indonezijski arhipelag.

Deklaracija nudi perspektivu nusantara islama, koji ne prihvata kontradikciju između vjere i nacionalnosti. Perspektiva je izražena u njenoj nezaboravnoj poslovici hubbul watan minal iman, što znači ljubav prema domovini dio je vjere. Ko nema nacionalnost, neće imati ni domovinu. Ko nema domovinu, neće imati ni historiju. U perspektivi nusantara islama islam ne mobilizira svoje sljedbenike da osvoje svijet, već ih ohrabruje da neprestano teže da postanu nosioci plemenitog morala.

Na ovaj se način islam manifestira kao blagoslov i milost svjetovima (rahmaten lil ‘alemin). Nusantara islam striktno slijedi i živi u skladu s učenjem i vrijednostima fundamentalnog islama, uključujući tawassut (srednji put, umjereni put), tawaazun (ravnoteža i harmonija), tasaamuh (blagost i saosjećanje), a ne nasilje i prinudu, te itidaal (pravda). Nadalje, deklaracija naglašava faktore koji su uzrokovali rasprostranjenost vjerskog ekstremizma, terorizma i sukoba na Bliskom istoku i sve većeg talasa islamofobije na Zapadu. Deklaracija navodi da je ekstremizam posljedica pogrešne interpretacije islama.

Decenijama su mnoge vlade na Bliskom istoku iskorištavale vjerske razlike – i historiju neprijateljstva među postojećim školama unutar islama, ne uzimajući u obzir posljedice po čovječanstvo u cjelini. Promovirajući sektaške razlike i diskriminaciju, ove zemlje pokušale su ostvariti utjecaj i moć šireći sukobe po svijetu. Takva sektaška propaganda namjerno potiče vjerski ekstremizam i širenje terorizma po svijetu, direktno doprinoseći stvaranju talasa islamofobije među nemuslimanima.

Nusantara islam nije, kao što neki kritičari navode, teološki sinkretizam koji uključuje različita vjerovanja.  Nusantara islam priznaje osnovni pluralitet ljudskih civilizacija; protivi se kulturnom imperijalizmu i ne želi nametati kulturu jednog društva drugom društvu. Islam je u osnovi neodvojiv od arapske kulture, ali arapska kultura nije uvijek sinonim za islam. Ovo historijsko razumijevanje omogućava muslimanima na arhipelagu da razlikuju islam kao niz učenja od elemenata arapske kulture. Svijest nusantara islama o sebi neodvojiva je od procesa islamizacije koji je historijski oblikovao islam arhipelaga. U poređenju s procesom islamizacije u nekim drugim regijama svijeta, proces u Indoneziji i Jugoistočnoj Aziji relativno je nov.