Pakistanski izbori su ispunili neka očekivanja, ali nisu ispunila druga očekivanja. Predviđeno je da će doći do namještanja glasanja i potpune prijevare kao centralne karakteristike plana pakistanskih generala, i bilo je. Ono što se nije očekivalo je da će stranka bivšeg premijera Imrana Khana, PTI (Pokret za pravdu), osvojiti najviše poslaničkih mjesta od bilo koje stranke. Bio je to čudesan ishod, s obzirom na užasne nivoe represije PTI-a i napore vojnog establišmenta da spriječi stranku da se čak i kandiduje na izborima.

Ono što sada znamo je da je pakistanski vojno-obavještajni establišment, nakon svoje kampanje nasilja i terora protiv stanovništva nakon što je Khan svrgnut u aprilu 2022. godine, poslovični car bez odjeće. Ona je izložena ne samo zbog svoje vladavine terora, korupcije i prijevara, već i zbog svoje nesposobnosti neuspjehom da isporuči izborne rezultate koje su željeli domaći i strani centri moći.

Na mnogo načina, možda najanalogniji relativno nedavni događaj bila je pobjeda Hamasa na izborima za Palestinsko zakonodavno vijeće 2006. godine. Izraelci, Amerikanci i zaljevske monarhije željele su dati legitimitet svom izabranom podizvođaču okupacije, kolaboracionističkoj i beznadežno korumpiranoj Palestinskoj vlasti (PA) koju u velikoj mjeri kontrolira Hamasov rival Fatah. Ove snage su vjerovale da su uložile dovoljno finansijskog i političkog kapitala da omoguće kandidatima Fataha da pobijede na „izborima pod okupacijom“. Na njihovo veliko iznenađenje - i na iznenađenje Hamasa, da budemo pošteni - Islamski pokret otpora je pobijedio.

Slično, vojne i političke elite u Pakistanu su garantovale sebi i svojim pokroviteljima u Washingtonu da su izbori u Pakistanu gotova stvar.

Ovaj narativ tvrdi da je privlačnost PTI-a smanjena, a svaka preostala popularnost Khana i njegove političke stranke bila bi nadoknađena ulaganjem desetina miliona dolara za otkup vojne vrhovne komande, političare u svim provincijama i, što je najvažnije, sudije pokrajinskih viših sudova, kao i Vrhovnog suda.

Generali su rekli da imaju plan B, a ako treba i plan C, spreman za slučaj da plan A ne uspije. Plan A je bio jednostavno svrgavanje Khana s vlasti u aprilu 2022. Smatralo se da će to iskorijeniti “Khan virus”. Na iznenađenje mnogih, uključujući i samog Khana, spontano je izbio masovni izljev podrške bez presedana, sa skupovima koji su se održavali u gradovima i mjestima u svakoj pokrajini zemlje.

Dakle, vojna elita je pokrenula optužnicu protiv Khana kako bi ga uplela u sudske slučajeve jedan za drugim: plan B. To nije uspelo, a Khanova popularnost je nastavila da raste. Od bivšeg načelnika generalštaba generala Bajve do Washingtona i kuće Sharif, porodice koja kontroliše jednu od dvije dominantne dinastičke političke stranke, PML(N) stizala su neprestana uvjeravanja. Bajwa je tvrdio da je situacija pod kontrolom i da će njegov nasljednik, general Asim Munir, završiti posao. Bajwa je imao sreće. Sve na šta je pristao je da ukloni Khana sa vlasti, i on je izvršio. Bio je omražen, ali je nakon nekoliko mjeseci uspio napustiti političku scenu. Munir nije bio te sreće.

Plan C je trebalo aktivirati. Osjećaj javnosti je bio toliko antagonistički prema vojnom vrhu zbog njihovog nepostiđenog ciljanja na Khana da je moralo biti provedeno “konačno rješenje”: atentat. Dva pokušaja, od kojih je jedan povrijedio Khana u potkoljenicu, bila su neuspješna.

Plan D zaista nije postojao, pa je jedan brzo izmišljen. Khan se suočio s najapsurdnijim, ali vrlo teškim optužbama za terorizam i izdaju, te je bio zatvoren u potpunoj izolaciji. Optužen je za odavanje državnih tajni u sada već ozloglašenom slučaju "šifra-kapija", uz navod da je neoprezno govorio o strogo povjerljivoj diplomatskoj depeši koju je ministarstvu vanjskih poslova poslao pakistanski ambasador u SAD-u. Depeša je, bez sumnje, izrazila želju Washingtona da Khan bude uklonjen s vlasti.

I vojna elita, kao i, nažalost, mnogi u intelektualnoj klasi, rugali su se Khanu i njegovim pristašama više od godinu dana zbog ove “teorije zavjere” i izmišljanja ove “izmišljene” šifre. Tek kada je Intercept potvrdio istinitost sadržaja diplomatske depeše kako ih je Khan opisao, Munir i drugi viši vojni oficiri ne samo da su priznali da takav šifrir postoji, već da će se Khan sada suočiti s optužbama za izdaju jer je otkrio njegovu sadržaja. Ovo curenje od strane bivšeg premijera predstavljalo je ozbiljnu prijetnju “nacionalnoj sigurnosti”. U stvarnosti, predstavljala je opipljivo razotkrivanje dosluha američkog vanjskopolitičkog establišmenta, pakistanskih generala i pakistanskih kleptokrata dviju glavnih političkih stranaka – Kuće Sharif i Kuće Buto-Zardari – u želji da svrgnu demokratski izabrane Khan sa vlasti.

Nakon što je na brzinu sastavljen plan D stavljen u pogon, ideja je bila da će on neprimjetno dovesti do plana E, nemilosrdne represije PTI-a, tako da do ovih izbora ne bi ostalo ništa od Khana i njegove stranke. Međutim, ono što su prošlosedmični izborni rezultati pokazali jeste da iako članovi Khanove stranke nisu mogli da se kandiduju na svojoj partijskoj listi i morali su da se kandiduju kao nezavisni, postoji ogromna podrška naroda za PTI.

Čini se da ne postoji plan F, s obzirom na bjesomučne odgovore načelnika vojske i šefova obavještajnih agencija ili Međuslužbne obavještajne službe (ISI). Munir se više ne brine za svoje velike “obaveze”. On se sveo na pokušaj da se spasi. Jedina strana kojoj pokušava ugoditi u ovom trenutku je ona koja ima interes: Kuća Sharif. General je sada vjerovatno najomraženiji načelnik štaba u historiji Pakistana, a konkurencije za tu titulu nije nedostajalo.

Šta je sa planerima Washingtona? Kako reaguju? Jedan visoki zvaničnik Stejt departmenta je vrlo otvoreno prokomentarisao: „Ovi imbecili ne mogu čak ni da slome političkog novaka kao što je Khan. Oni komanduju jednom od najvećih oružanih snaga na svijetu, nuklearnim naoružanjem. Čemu sve to?"

Američki vanjskopolitički establišment, nakon svrgavanja Kana, predao je Pentagonu posao upravljanja starim “Af-Pak” (Afganistan-Pakistan) teatrom “Globalnog rata protiv terorizma”. Washington je vjerovao da će njegov hladnoratovski okvir obračuna s generalima proizvesti “stabilan” i popustljiv Pakistan. Ne postoji entitet koji je toliko ljut na nesposobnost pakistanske vojne komande kao Ministarstvo odbrane SAD, kojem su i Bajwa i Munir obećali mjesec. U stvari, međutim, zvaničnici State Departmenta su jednako ljuti jer su imali zadatak da gotovo dvije godine prevare kako bi prikrili ulogu Washingtona, kao i pakistanskih generala, u cijelom ovom scenariju.

State Department je negirao bilo kakvo saznanje o šifri, ali se ta pozicija počela mijenjati nakon što je Intercept objavio sadržaj te diplomatske depeše. U tom trenutku nije se radilo toliko o tvrdnji o nepostojanju šifre, već o podvlačenju kako takva komunikacija između dvije vlade nije ništa nenormalno. Washington je bio voljan dati Islamabadu još nekoliko mjeseci da sve popravi održavanjem lažnih izbora koji bi poništili Khana i njegovu stranku jednom zauvijek.

I sada, čini se jasnim da američki vanjskopolitički establišment traži osvetu, i želi kazniti generale koji su obećali da će proizvesti besramno podanički pakistanski politički establišment. Zbog toga je došlo do takve eksplozije oštrih kritika pakistanske vojske od strane State Departmenta i brojnih članova Kongresa.

Bilo je, nesumnjivo, članova Kongresa, poput predstavnika Ilhana Omara, koji su svoje nezadovoljstvo željeli izraziti mnogo ranije. Ali oni su također pristali na vodstvo svoje Demokratske stranke u Bijeloj kući i u Kongresu, koji je visio o koncu na ideji da će “stabilnost” donijeti tradicionalne političke i vojne elite. Bijela kuća je neprestano tvrdila da će "naši momci" u Islamabadu omogućiti nesmetanu i relativno tihu tranziciju u post-Khan period, bez zvonjenja bilo kakvog međunarodnog alarma.

Naravno, sada je postalo očigledno da Vašington radikalno revidira svoj stav, koji pakistanskim generalima efektivno poručuje: „Imali ste šansu, niste uspeli, a sada pogoršavate stvari. Američki preokret od 180 stepeni je pokušaj da se spase određeno poštovanje, ili barem neka tolerancija, od naroda Pakistana koji dobro zna ulogu Washingtona u operaciji promjene režima. Generali su doveli Washington u duboko neugodnu situaciju.

Međutim, vašingtonski aparatčici mogu biti nepravedni u tretmanu svojih klijenata u kaki boji u Pakistanu. Prvi ne shvataju da generali mogu da kontrolišu političke bivše, a ne relativno nove momke u bloku kao što je Khan. Stari politički velikaši poznaju pravila igre — pravi balans između bogaćenja i političke i vojne elite — i pridržavaju ih se. Novajlije su previše neposlušne da bi čak i naučile ta pravila kako treba, a kamoli da ih se pridržavaju. Ukratko, Washington sada generala Munira smatra strašnom teškoćom, nakon samo njegove prve godine na mjestu načelnika štaba, za razliku od generala Perveza Musharrafa, koji je osiguravao Washingtonu "stabilnost u Pakistanu" osam godina dok i on nije postao obaveza 2007.

U cijeloj ovoj sagi, ono što je zaista razočaralo je uloga pakistanskih medija. Vodeći i, zasluženo, najugledniji časopis u zemlji, Zora, odjednom je počeo da pušta kolumne u kojima se veliča demokratski „prkos“ naroda na ovim izborima. Šteta je što se narodni prkos nije obrađivao u proteklih dvadeset mjeseci, kada je očigledno bio samo izraz sljedbenog kulta, a totalitarna i upadljivo nedemokratska represija nije bila vrijedna izvještavanja. Otpor pakistanskog naroda je tada sigurno mogao imati koristi od izvjesnog izvještavanja. Sada su takvi glasovi u medijima uobičajeni. Prilično je tužno kako pakistanski mediji, izgleda, uzimaju naznake američkog State Departmenta o tome kada treba izvještavati, a kada ne. Kolumnisti Dawn imali su mnogo mjeseci da hvale demokratsku volju naroda, ali nisu.

U ovom trenutku, podjele unutar oficirskog korpusa postale su evidentne. Munir i drugi u vrhu shvaćaju koliko je opasno davati pogrešna naređenja mlađim oficirima i vojnicima. Koliko puta će pakistanskim oružanim snagama biti naređeno da otvaraju vatru, zatvaraju, muče i masovno hapse svoje stanovništvo? Zločini vojnog establišmenta u provincijama Beludžistan i KPK su bili dovoljno teški.

Već skoro dvije godine, brutalno suzbijanje od strane vojske trebalo je da unese paralizirajući strah u stanovništvo. Ali kao što su ljudi Gaze, Palestine, zapadne Azije prevladali psihološki osjećaj straha od Izraela, tako su i ljudi Pakistana izgubili svaki strah od svoje nacionalne sigurnosne države i njenih nasilnih smicalica. Ovo je veliki razvoj događaja.

Kakva god politička konfiguracija da se pojavi nakon izbora, jedno je sigurno: ovaj krug je bio velika pobjeda bivšeg premijera Imrana Khana, koji se smiješio u svojoj bijednoj zatvorskoj ćeliji, kao i naroda Pakistana, bez obzira na njihovu političku pripadnost.