Početkom aprila 1955. najpoznatiji fizičar na svijetu bio je u svom uredu na Univerzitetu Princeton u SAD-u i pisao govor o sedmoj godišnjici osnivanja Izraela.

Dok je bio usredotočen na pisanje, mirno sjedeći, trbuh i prsa počeli su ga boljeti, pukla mu je aorta i tijelo mu je bilo preplavljeno krvlju. To je najvažnija krvna žila u našem tijelu, a ujedno i najveća arterija. Ona je ta koja je zadužena za prijenos krvi, ne samo do svih vitalnih organa našeg trbuha, već i do nogu. Drugim riječima: bez nje je bio gotov.

Puknuća aorte česta su pojava, a liječenje se sastoji od hirurškog zahvata koji može trajati i više od 12 sati u kojem se oštećeno tkivo nadomješta Dacron 'tube' implantatima, jednom vrstom poliestera.

Iako danas nije 'sigurna' operacija (budući da su ljudi koji dolaze u operacijsku salu u iznimno teškom stanju, s puno izgubljene krvi, njezin uspjeh danas je neizmjerno veći nego što je bio 1950-ih, kada je ova tehnika bio je u prvim godinama primjene i stopa smrtnosti bila je gotovo stopostotna. U slučaju Einsteina nije bilo sretnog završetka, 18. aprila 1955. fizičar je umro u dobi od 76 godina.

Puknuća aorte obično su posljedica drugih bolesti. Jedan od najčešćih je pušenje, što bi mogao biti i uzrok kod Einsteina, budući da je naučnik cijeli život pušio lulu. Postoje priče da je znao na putu ka Princetonu pokupiti opuške cigareta koji su ležali na zemlji, iz kojih je zgnječio ono malo duhana u lulu i zapalio da se zabavi u šetnji.

Danas je to nešto potpuno nezamislivo, ali 50-ih godina prošlog stoljeća veza između duhana i raka još nije bila dovoljno utvrđena, zbog čega je Einstein u nekoliko navrata hvalio dobrobiti duhana: „Doprinosi da imamo mirno i objektivno prosuđivanje u svim aspektima života".

Ali nakon njegove smrti, proširila se druga verzija o uzrocima: sifilis. U zadnjim stadijima ove spolno prenosive bolesti infekcija može uzrokovati rupturu aorte, što je uz višestruke (i dobro poznate) vanbračne avanture njemačkog fizičara odgovaralo priči koju je štampa počela širiti. 'Srećom' (iako je već bio mrtav, pa ga nije bilo briga), njegova obdukcija otkrila je da u Einsteinovu tijelu (ili u njegovom mozgu) nema ni najmanjeg traga sifilične infekcije.

Ta obdukcija imala je više nego jezovit obrat. Fizičareva porodica, s obzirom na njegovu poodmaklu dob, isprva nije željela ništa više od 'brze' obdukcije, kako bi što prije kremirali njegovo tijelo i prosuli pepeo na mjesto koje nikada nije otkriveno javnosti. Ali dr. Thomas Harvey, zadužen za obdukciju, odlučio je da je leš pred njim važniji od bilo kakvog pristanka koji bi naučnikova pratnja mogla dati (ili ne dati), pa je izvadio njegov mozak i odnio ga na daljnje proučavanje.

Konačno, nakon što je priznaio porodici šta je uradio, fizičarev najstariji sin, Hans Einstein, dao mu je dopuštenje da izvrši detaljnu autopsiju očevog mozga. Nakon dobivenog pristanka, liječnik ga je 'rezao' na listiće mikroskopske širine kako bi ga mogao pažljivo promatrati pod mikroskopom. Harveyjevo razmišljanje bilo je da su samo anatomija i stanična struktura mozga sposobni definirati genija. Njegov veliki zaključak bio je da Einsteinov mozak "izgleda drugačije od većine mozgova i stoga mora raditi... drugačije od ovih."

Nakon obdukcije, fizičarev mozak vraćen je njegovoj porodici koja ga je donirala Medicinskom muzeju Mütter, u gradu Philadelphiji. To je omogućilo drugim liječnicima da procijene gore navedene 'razlike' tokom godina. Doista, neki aspekti Einsteinova mozga bili su anatomski neobični, ali ništa što bi objasnilo njegov intelekt.