Obori pogled. Zapali cigaretu. Ponudi i mene. Odbih, bez zahvaljivanja. Gledam u dopola ispijenu šoljicu kahve. Moju. Pomislih da je upravo takvo i naše prijateljstvo. Polovično, nedovršeno, nezaokruženo.

– Nisi fleksibilan. To je tvoj temeljni problem – reče mi neko ovih dana, neko ko slovi kao moj prijatelj.

Da li je?

Mislim, prijatelj.

Pa, ne bih rekao da jeste.

Prijatelj prijatelju ne sugerira kako je poželjno biti ljigavi beskičmenjak.

Šutim i gledam ga ravno u oči.

Oštro, nimalo fleksibilno.

On to, naravno, odmah osjeti.

Obori pogled.

Zapali cigaretu.

Ponudi i mene.

Odbih, bez zahvaljivanja.

Gledam u dopola ispijenu šoljicu kahve.

Moju.

Pomislih da je upravo takvo i naše prijateljstvo.

Polovično, nedovršeno, nezaokruženo.

Dvojim se da li da ustanem i odem.

Uljudno, naravno.

Ipak ostajem, čekam njegovu reakciju, bilo kakvu, jer šutnjom sam na njegovu uvredljivu i, moram priznati, neočekivanu konstataciju već odgovorio.

Ništa.

Šuti.

Unezgođeno.

Ne diže pogled.

Osjetih snažan miris terpentina, rezak, neprijatan.

Pogledah odakle miris dolazi.

Iz blizine, iz, pogledu mi, teško uočljivog zakutka (sjedimo u sablasno praznom tržnom centru “Pasaž”). Radnici se uzvrtjeli, bojadišu, pripremaju prostor za, vjerovatno, otvaranje još jedne kladionice.

On reče da je miris prejak.

Složih se klimoglavom.

On dalje reče da neprijatni miris valjda neće dugo potrajati.

Ne rekoh ništa.

– Izvini zbog ovog... Nisam tako mislio – reče.

– Znam.

– Pišeš opasne tekstove. Na to sam mislio.

– I to znam.

– Ne bojiš se?

– Čega?

– Osvetoljubivosti.

– Na birou sam, godinama. Završili su posao.

– Da, razumijem.

– Čitao si Krležu?

– Da. Zašto pitaš?

– Naumpade mi sad nešto... Citat jedan Krležin... Ne mogu se sjetiti gdje sam to pročitao… Nebitno. Ide ovako: “Čovječe, sjeti se da si ravan onome pred kim se ponizuješ, i ne ponizuj se! Hodaj uspravno, ne plači pred tuđim vratima, jer iza tih vrata za tebe nema nikoga, pljusni i pljuni, ali se ne ponizuj.”

– Razumijem. Lijepo rečeno.

– Donekle.

– Kako sad to?

– A šta ako je iza tih vrata savršeni duhovni učitelj, insani i muršidi kjamil, neko pred čijim vratima zaista treba plakati, jer drugih vrata osim tih nema?

– Uvijek postoje druga vrata.

– Varaš se, nema ih.

– Pa, kucaš li na ta vrata?

– Neprestano.

– Otvore li se?

– Rijetko.

– Ali ipak ne odustaješ?

– Ne, jer, rekoh ti, drugih vrata nema.

– Čudan si ti.

– Svi tako misle o meni. Neki mi i kažu.

– Ne smeta ti to?

– Ma, baš me briga.

– Ovdje užasno smrdi, glava me boli. Da krenemo?

– Da, vrijeme je da se krene, a valja mi i na vrata kucati.

– Možda ti se danas posreći.

– Možda.