Čitam kratku A. liriku (a ko je A., ostavio bih za sebe) napisanu na poleđini računa iz marketa. Tipično za nju. Znala je, u bojazni da joj ideje ne pobjegne, napisati pjesmu na bilo kakvom papiru, a potom, nezadovoljna napisanim, zgužvati ga i baciti. Često se to dešavalo. Ipak i srećom, ovu liriku, također zgužvanu, na vrijeme sam pronašao i sačuvao (uzgred, imala je ona mnogo ostvarenih, nepogužvanih pjesama, ali takvo šta nije predmet ovog teksta). Evo stihova:

“O, čovječe, budi oprezan!

Nikad nećeš – prije no što bude kasno,

saznati u čijoj si mreži slučajnog pamćenja

uhvaćen ostao.

Prokazan znakom dragocjene ti slobode,

krivo protumačene

srcima vojske licemjera.”

Dakle, tako – rekoh šapatom. Ovako žive i skončavaju, pokošeni bolešću, brutalnošću, spletkama ljudskih pogani, oni koji su od života željeli tako malo, oni koji, isuviše krhki i nesposobni za borbu zlom protiv zla, ovom, za njih, košmarnom svijetu, ustvari nikad nisu ni pripadali. Dakle, tako...

Iste noći, kao “biber po pilavu”, usnio sam grozomoran san, no, ako ništa, savršeno jasan i dramaturški posložen.

U prostranom, meni nepoznatom parku ugledao sam ogromnu masu ljudi okupljenu oko nekog čovjeka koji je stojeći na dva ili tri metra visokom kamenom postamentu držao vatreni govor i svako malo bivao prekidan aplauzima i unisonim uzvicima odobravanja. Otmjeno odjeven, oštrih crta lica na kojem su se isticale ledeno hladne sive oči, zadovoljno se smješkao i nehajnim pokretima ruke pozdravljao one najgrlatije u publici.

– Vrijeme je – povika govornik kroz zaglušujuću buku – vrijeme je, dame i gospodo, da promijenimo ovaj svijet sazdan od tuge, patnje, nepravde, mržnje! A, kako?! Vi se pitate – kako?! Reći ću vam: slijedite mene! Podarit ću vam lijek za sve vaše patnje, uništit ću nepravdu i mržnju, jer ja sam istina i ljubav! Samo ja! Podarit ću vam obilje kakvo ni sanjali niste i otkrit ću vam novi svijet lišen smiješnih vrijednosti koje nosite kao težak i nepotreban teret!

Masa je egzaltirano odobravala, a ja sam govorniku prilazio sve bliže.

– Slijedite me i ja ću vaše neizvjesno sutra učiniti bezbrižnim danas! Slijedite me i ja ću...

– Lažeš, gade, lažeš – povikao sam koliko me grlo nosi i žamor je umah prestao, a sva su se lica okrenula prema meni. Tišina je kratko trajala. Nakon prvobitnog šoka rulja je ponovo zaurlala i bijesno, poput stampeda, potrčala ka meni. Nisam ni pokušao pobjeći. Začudo, nisam se ni uplašio. Samo sam prošaputao: “Gotovo je.”

Prije no što sam od prvih udaraca pao na zemlju, vidio sam kako se kroz gomilu žustro probija starija žena i, čas molećivim, čas zapovjednim glasom, snažno, presnažno uzvikuje: “Ne, ne, pustite ga! Ne smijete ga povrijediti! Ostavite ga, pustite! Lud je, ne zna šta govori! Ne smijete ludog čovjeka povrijediti! Sklonite se, ostavite ga!”

Rulja je zastala kao hipnotizirana, a ona me snažnim rukama kao od šale diže na noge i hitro izvede iz parka. Uskim i pustim ulicama, bez ijedne izgovorene riječi, stigli smo do neke kuće. Ušli smo u veliko i lijepo uređeno dvorište, na njenu gestu nakratko zastali, pažljivo je osluškivala kao da provjerava nešto te mi potom tiho rekla da sjednem za baštenski sto i sačekam.

Ruke su mi drhtale i htjedoh zapaliti cigaretu, ali pepeljare nije bilo. Grozničavo sam se osvrtao tražeći pogledom pepeljaru, praznu posudu, bilo šta, no ne nađoh ništa. Sve naokolo bilo je besprijekorno uredno i čisto, pa, postiđen neprikladnom željom, vratih paklicu cigareta u džep. Žena se pojavi noseći poslužavnik s kahvom i sokom. Sjela je, šutke ulijevala kahvu u šoljice i tek tad sam je pažljivo osmotrio. Kratka sijeda kosa, sitne mrežaste bore oko smeđih očiju, male šake prošarane staračkim pjegama... Gledam u njene sitne, nejake šake, iste one kojima me je snažno podigla ispod nogu pobješnjele rulje i, osjetih, ledena zebnja prostruji kroz mene.

Popio sam sok naiskap, bio sam jako žedan. Šutjeli smo neko vrijeme.

– Zašto si rekao ono u parku – upita tiho, jedva čujno.

– Morao sam. Lagao je.

– Da, on je lažov, a ti si mogao poginuti.

– Da, jesam, ali ti si mi pomogla.

– Tvoj je istup koliko ispravan, toliko i glup. Ovdje ne možeš ostati, moraš odmah otići.

– Kamo? Ne znam ni gdje sam. Reci mi bar ko si ti.

– Vrati se onamo odakle si pobjegao, a ko sam ja, uopće nije bitno.

– Ne shvatam... Odakle sam pobjegao?

– Iz Tuzle.

– Nisam pobjegao iz Tuzle.

– O, da, jesi! I nije ti prvi put. A sad idi! Traže te i brzo će doći.

– Ali, barem mi reci...

– Požuri, idi! Nemaš mnogo vremena.

Izašao sam na ulicu i krenuo suprotno od smjera kojim smo došli. Ubrzo sam izbio na mali trg, oivičen dvospratnim kamenim kućama s ukusno urešenom fontanom u središtu. Osvrćem se. Sve je pusto. Tad mi sinu da od događaja u parku, osim starice koja me je spasila i dovela kući, nikog drugog nisam vidio. Sjeo sam na ivicu fontane, oprao ruke, umio povrijeđeno lice i neodlučno krenuo dalje.

Iznenada, iz jedne od uličica koje su se lepezasto širile uokolo, pojavi se velika grupa ljudi.

– Eno ga, eno ga, za njim – zaurla jedan od njih.

Potrčao sam, ne više od pet-šest koraka, te osjetih da naglo otežale olovne noge ni milimetar dalje ne mogu pomjeriti. Okrenuo sam se, pogledao u njihova izbezumljena lica i, uz težak uzdah, probudio se potpuno mokar.

Učim sure Felek i Nas, brišem majicom znojno lice, a zapitanost “u čijoj sam mreži slučajnog pamćenja uhvaćen ostao” iliti šta mi grozomorni san poručuje, bistrila se i razbistrila, a sve je sadržano u samo jednoj rečenici: “Tvoj je istup koliko ispravan, toliko i glup.”

Ništa više neću reći.