Poznanik Enver, živopisan, duhovit čovjek, nadjenuo mi je nadimak – Spisatelj. Odavno me tako zove. I samo on. Za naših sve rjeđih susretanja obavezno me pita ima li nešto novo, pišem li šta. Kada odgovorim odrično, složi Enver razočaravajuće sjetnu facu, obori pogled, bezmalo zabrinuto zaklima glavom i tiho prošapuće: “Šteta, šteta.”

Začudo, nikad me nije pitao zbog čega sam prestao pisati knjige. A rado bih mu odgovorio. Osim neizbježnih frazetina kako je pisanje književnih tekstova težak, mukotrpan, zahtjevan posao s, blago rečeno, neizvjesnim ishodom (možda bih, upečatljivijeg dojma radi, posegnuo i za kakvom stilskom figurom i kazao, recimo, kako je, danas i ovdje, pisanje knjiga “oranje mora” ili nešto slično tome), rekao bih mu da se bosanskohercegovački pisci već dugo, decenijama, ne dijele na dobre i loše, nego na one potpomognute političko-medijskom logistikom i one upućene isključivo na sebe, na djelo koje su iskreirali, pa kako im bude.

Možda bih mu kao primjer, snažan i ilustrativan, naveo sjajni roman pod naslovom Jedanaest poglavlja čekanja tuzlanske spisateljice Erne Murić, roman koji je, lišen političko-medijske potpore, prošao potpuno nezapaženo, premda dolazi iz “centra proze u Jugoistočnoj Evropi”, a Erni je, opet, upućenoj isključivo na samu sebe, bilo kako je bilo. U najkraćem – nikako.

Ili, kao kontraprimjer, Knjiga o Uni Faruka Šehića, osrednje literarno ostvarenje, ali snažno i u tolikoj mjeri logisticirano da je Šehić, ni kriv ni dužan iliti nezasluženo, dobio Književnu nagradu “Meša Selimović”, mada je Goran Samardžić, izdavač ove knjige, javno izjavio (dakako, nakon što je autoru uručena nagrada) kako je prvobitni Šehićev tekst bio u haotičnom stanju te je kao takav nužno podvrgnut temeljitom tretmanu kompoziciono-stilsko-estetskog dotjerivanja.

Rekao bih Enveru štošta i o tzv. skandaloznim književnim temama, o sračunatom podilaženju autora najprizemnijem ukusu čitalačke publike one brojne, najbrojnije publike koja preferira baš takve i tako “estetizirane” poganluke, pa bih, kao iz topa, naveo Orhana Pamuka, jednog od predvodnika profitabilnog pervertirano-blasfemičnog “književno-estetskog” diskursa, koji u romanu Zovem se Crvena bez trunke zazora piše o tome kako je majstor-iluminator nakon spolnog odnosa sa svojim učenikom otišao u džamiju klanjati sabah-namaz. Nespojivo. Ulje i voda. Čisti otrov za razumom obdarene, a poslastica za izopačene i vjeri nesklone spodobe. Uzgred, pelcer pamukovštine solidno se primio i kod nas. Ima takvih, tu su, katkad iz profesionalnih razloga čitam njihove pisanije, a jedan od njih jeste i izvjesni oskudno obrazovani šarlatan koji, premda hronično netalentiran, uporno i ne birajući sredstva ustrajava u nakani da se samouvrsti u red respektabilnih autora, u čemu mu zdušno asistira programski bezlična RTV Tuzlanskog kantona.

Eh, šta je to učinio hiperambiciozni zgubidan? S prstom na čelu ili u... (hm, da ne lajem, jer sasvim je svejedno), a svjestan da suvisao književni tekst ne zna napisati, zamislio se, duboko, jako duboko, pa, dosjetivši se šta bi i kako bi, egzaltirano uskliknuo: Evo je! Ideja! To je to!, te potom a nakon “serioznog istraživanja” o dešavanjima u njegovom zavičaju tokom Drugog svjetskog rata, u tekst uvrstio sve Bošnjake, njegove zemljake, pripadnike ustaških i inih vojnih formacija tadašnje NDH, ofarbao ih najcrnjim bojama i dobio književnu nagradu – nije teško pogoditi od koga.

Dakako, o zločinima i zločincima treba pisati, treba ih prozivati, jasno, glasno, ne dati im mira, pa ni u grobu, no takvo šta nije bila zgubidanova nakana, jasno se u tekstu to da razaznati, zanimala ga je nagrada, bilo kakva, bilo od koga, a to što je izlešinario nevine žrtve uopće mu nije predstavljalo problem. Žudnja za častohlepljem bila je jača. Strašno. Da čovjek zanijemi.

Stoga, ugrubo i pojednostavljeno, teško se oteti dojmu kako savremena bosanskohercegovačka književnost, osim za samopromicateljske potrebe nedarovitim bleferima, nikome i ničemu više ne služi.

Izuzetaka naravno ima, ali glas dobrih pisaca, nažalost, jedva je čujan uslijed zaglušujuće buke bulumente očajno loših skribomana spremnih na sve.

Shvatila je to sjajna Erna Murić pa nakon Jedanaest poglavlja čekanja, knjige nepročitane i neshvaćene, nije napisala ništa, ni slova. A i zašto bi? I kome?

“Sve je već napisano, samo treba čitati”, riječi su čuvenog Halid-babe Salihagića, a i ja bih nešto slično rekao Enveru kada bi me, kojim slučajem, upitao zašto sam prestao pisati knjige.

Da li bi shvatio, ne znam.