Star je.

Usamljen.

Ponekad ga vidim kad prolazim pored njegove trošne kuće.

Uvijek je naslonjen na prozor, čak i zimi.

Puši.

Neprestano.

Nikad ga nisam vidio bez cigarete u ruci, a smrad lošeg duhana, nošen vjetrom kojeg u našoj mahali vazda ima, katkad dopre do mene.

Na moj pozdrav gestom odgovori isto tako, ali nehajno, preko volje.

Naizgled, baš ga briga i za mene i za moj pozdrav.

Zašto?

Mogu samo nagađati.

Zato što je star, usamljen, ters, čudak...? Možda, ne znam.

A ni o njemu ne znam mnogo, premda živimo u relativnom komšiluku.

Znam da ima dvije kćerke, posjećuju ga povremeno.

Tad je u kući buka, galama.

Grde ga.

Zbog pušenja, zapuštene kuće, nebrige o životnom prostoru...

Ne valja o ovome pričati, znam da ne valja, pa, eto, i ne pričam, osim što navodim samo ono što čujem, što moram čuti dok prolazim pored njegove kuće, što, je li, nije gibet, ili bar ne bi trebao biti, a, opet, njegovim je kćerima tek temelj iliti polazište za, vjerovatno, još grđe verbalno čerečenje ostarjelog oca.

To ne čujem. Potrudim se da ne čujem. Naprosto, pružim korak i to je to.

Starac šuti, znam da šuti, jer, osim kćerkinih mu histeričnih glasova, njegov glas nisam čuo. Nikad.

Vele, a da li je tako, pouzdano ne znam, da je studirao geologiju, u Ljubljani. Zanimljivo.

Zašto ne u Tuzli, centru rudarstva i geologije?

Ili griješim?

Možda je Tuzla, zbog enormnih resursa uglja i soli, s pripadajućim oktroiranim fakultetom, samo simbolično slovila kao centar rudarstva i geologije u bivšoj nam državi?

Persiflažno cinični ustupak gradu koji je proizvodio i davao mnogo, premnogo, a zauzvrat, budući da ni za šta nije pitan, zadovoljavao se mrvicama koje, iz vizure jugoplačljive optike, i danas smatramo zlatnim vremenima?

Uf, puno pitam, a odgovora nigdje. Uredu, Ljubljana je, vjerovatno, imala bolji, savremeniji fakultet i, sljedstveno, kvalitetnije profesore. Eto odgovora, kakvog-takvog. Idemo dalje.

Dakle, starac je uvijek naslonjen na prozor, neprestano puši i nehajno otpozdravlja na moj pozdrav, gestom, kako rekoh. I šta s tim? Eh, to je pravo pitanje. O takvima poput njega ispisane su knjige i knjige, neke od njih izuzetno vrijedne. Zato je književnost važna i prijeko potrebna jer pisce, za razliku od historičara, itekako zanimaju nikom potrebni starci koji šute i puše. Njihov introspektivni svijet, osobito. Mogućnost da je u njihovim duhovnim srcima šćućuren cijeli univerzum. Mogućnost da su posjednici otkrivenih im znanja o suštastvenosti našeg sveukupnog bitisanja. Zanima li takvo šta historičare? Ma, ni najmanje. Historija, kao pseudonauka, a ovo je moj stav s kojim se niko ne mora složiti, fundira se na četiri elementa: ličnosti, događaji, datumi i brojevi. Oko ličnosti i datuma saglasnost među historičarima uglavnom postoji, dok je stvar s događajima i  brojevima toliko haotična da sam, nemajući izbora, naprosto bio prisiljen napisati tekst “Moj deda Sava” kako bih inverznim narativnim postupkom makar pokušao ukazati na bezočne laži o Bosni i Bošnjacima kojima nas pseudohistoričari, srbijanski ponajprije, decenijama konceptualno kontaminiraju. E neće moći. Dakle, barem što se mene tiče, nikakvih kontraargumentiranja njihovim lažima više neće biti, jer nerealizirani pseudohistoričarski fašisti, poput stanovitog Aleksandra Rakovića, upravo to i žele – naša stalna pravdanja, dokazivanja, uvjeravanja, razuvjeravanja... Još jednom, neće moći. Znamo igrati tu igru. Tačka.

No, vratimo se još malo starcu koji šuti i puši.

Da li mi je drag?

Naravno, evo pišem o njemu.

Na neki čudan način osjećam da smo bliski, mentalno istoznačni.

Teško je racionalizirati takvo osjećanje, a artikulirati ga, napose u pisanoj formi, još teže.

Osim da je u njegovom nehajnom otpozdravu rukom sadržano sve, sve što nas tako snažno povezuje i dalo bi se sažeti u samo jednu riječ – nepristajanje.

Starac, baš kao i ja, ne želi biti markiran, determiniran, uokviren, oivičen percepcijom, pravilima i zakonitostima plitkoumne svjetine. Ne, ne želi, jasno to vidim.

Jer, blago rečeno, a ovo je opet moj stav, neprijatno je biti markiran kao geolog, profesor, cionista, fašista, ksenofob, komunista, liberal, slikar, filozof..., pa čak i praktični vjernik naizgled revnog, a, u biti, praznog srca. Ljudsko je biće, u svojoj od dragog Boga datoj sveukupnosti, mnogo više negoli što su takve krajnje profane determiniranosti.

Ovdje se zaustavljam i želim reći još samo ovo: “O, Ti, kome pokoriti se znači osloboditi se.”

Eto čemu stremimo starac i ja. Teško nam je, preteško, ali ne posustajemo.

To je sve.