Moja djeca, sin i kćerka, a nakon što sam roditeljski posao, nadam se, uspješno priveo kraju, odlepršali su iz porodičnog gnijezda, formirali porodice, skrasili se, dok sam ja, punog srca i s nijetom čistim kao suza, “odlepršao” u našu porodičnu kuću i nekoliko godina živio s majkom, ostarjelom i onemoćalom. I, naravno, opet punog srca, bio joj u revnom hizmetu.

Sjedim u dnevnoj sobi, sobi u kojoj smo provodili najviše vremena, što u šutnji, što u oskudnim razgovorima, gledam u njen kauč i prisjećam se.

Tih je to i miran život. Odgovara mi. Kuća je puna rječite tišine. Majka uglavnom spava, a, osim šačice riječi koje razmijenimo tokom dana, naša je komunikacija najčešće neverbalna: odlično poznajem njenu prirodu, navike, želje, potrebe, kad šta pije, jede, uzima lijekove, kad odlazi na spavanje, kad se noću budi i želi čašu vode, pa nam riječi, osim najnužnijih, nisu ni potrebne.

Ponekad je pažljivo posmatram i jasno uviđam da je u stanju duhovno-duševne pomirenosti. Budućnost nema, zbivanja svagdašnja uopće je ne zanimaju, a o prošlosti, u koju je uronjena svim svojim bićem, nema snage pričati.

Ipak, katkad, kad se osjeća nešto bolje, premda su, kako vrijeme prolazi, takva stanja, nažalost, sve rjeđa, starica od devedeset ljeta, tjelesno potrošena, ali začuđujuće bistre i pronicljive svijesti, upita me nešto, ja, opet, da je ne bih zamarao kratko odgovorim, ili, pak, ona otpočne neku priču, kratku, jezgrovitu, a potom, vidno iznurena od nešto malo izgovorenih riječi, spusti glavu na jastuk i sklopi oči.

Tako, za jednog od, kako rekoh, sve rjeđih stanja kad se osjeća nešto bolje, poče mi pričati kako je 1949. godine tri mjeseca učestvovala na radnoj akciji u Zemunu. Znam sve pojedinosti o tome, ali pažljivo je slušam kao da priču čujem prvi put.

Veli da je ondje došla prisilno, kao i, kako reče, većina ostalih brigadira, da je sve to skupa, u biti, bio neformalni kazamat, da je disciplinski tretirana i kažnjavana prekovremenim radom zato što je klanjala i odbijala jesti svinjetinu, da je tokom ta tri mjeseca, za razliku od ostalih brigadira, svega dva puta bila u Beogradu: jednom u kinu, drugi put u bolnici uslijed enormne fizičke iscrpljenosti...

– O tome bi trebalo pisati – rekoh.

– Da, trebalo bi, ali koga to zanima!?

– Zanima, zanima... Nego, zaboravio sam ti reći da sam pisao o našoj Habibi.

– Kojoj Habibi?

– Našoj. Komšinici, učiteljici.

– Zaista?! Jesi li lijepo pisao o njoj?

– Zar bih mogao drukčije!?

– Lijepa moja Habiba, Bog joj svako dobro dao. Neka si pisao, neka. I treba. Jesi li pisao kako je godinama hranila životinje i liječila ih?

– Jesam.

– Sad se i ovog sjetih! Više od deset godina ona je izdržavala jednu porodicu. Muž je negdje nestao, pobjegao, šta li, a žena ostala sama i nezbrinuta s četvero sitne djece. Doduše, primali su socijalnu pomoć, ali mizernu, tek da imaju za obrok ili dva dnevno. Habiba je čula za to i izdržavala ih, a i djecu školovala od svoje učiteljske plaće. Eto kakav i koliki je to insan bio.

– Nisam to znao.

– Ni ja, mada smo bile bliske. Nikad mi o tome nije pričala. Saznala sam od drugih, mnogo kasnije. A i to puno govori o njoj – gotovo prošaputa majka, rukom mi dade znak da ne može više pričati i spusti glavu na jastuk.

Pod snažnim dojmom onog što sam čuo, kroz glavu mi prođe galerija samozadovoljnih i od silnog bonluka duhovno i tjelesno zadriglih ljudi. Hedonističkih ugoda nikad im dosta, a neke od takvih viđam i u džamiji, u prvom safu, dakako. I pitam se, pomažu li ikome? Ne znam, možda i pomažu, ali sudeći po njihovim podvoljcima i trbušinama, više je nego vidljivo da, baš onako prilježno, ponajprije i ponajviše pomažu sami sebi. I, premda je majka sklopila oči i odmarala se od za nju, očito, prenapornog razgovora, ne izdržah i rekoh:

– Majko, to što je radila Habiba prava je, istinska vjera! Istinska ljubav! Naše je, ti si me tome naučila, samo ono što drugima dajemo! Je li tako?

– Tako je, to je istinska vjera. Biti dobar čovjek najveća je deredža, dijete moje – jedva izusti i još jednom mi rukom dade znak da za razgovor snage više nema.

Zašutio sam.