Išla mi je u susret. I prepoznala me. Smije se dok mi prilazi. Da, ona, psihologinja kod koje sam nekad davno jednom bio. Kratak, lijep susret. Sjetila me se, veli, zbog moje izrazite visine. Razgovaramo neusiljeno, spontano, o mnogo čemu, kao da se godinama poznajemo. Prisjetila se, kroz smijeh, i našeg prvog i jedinog službenog susreta, susreta koji je, kako veli, na nju ostavio upečatljiv dojam, a bilo je to ovako:

– Dakle, noću ne spavate – pita me napadno našminkana, neispavana i od ovakvih razgovora vidno umorna psihologinja.

– Ne.

– A danju?

– Nekoliko sati, popodne najčešće.

– Da, da... Jeste li depresivni, anksiozni?

– Ne.

– Jeste li uzimali medikamente protiv nesanice?

– Da, Trazem, ali očekivanog efekta nije bilo. Popijem tabletu u deset navečer, a zaspim u šest ujutro.

– Zaista?! Čudno. Trazem je, inače, vrlo efikasan. Vidim, iz nalaza, Vi ste profesor. Radite li?

– Ne.

– Ne?! Zašto?

– A zašto Vi radite?

– Kakvo je to pitanje?

– Kakvo je Vaše pitanje?

– Normalno.

– I moje.

– Ljuti ste?

– Ne. Zašto bih bio?

– Zato što ste na logično pitanje odgovorili nelogičnim kontrapitanjem.

– Morao sam. Pitate žednog čovjeka zašto je žedan.

– Ipak ste ljuti.

– Ako ovako nastavite, možda i budem.

– Pa, budite, istresite gorčinu, bit će Vam lakše!

– Mogu li Vas nešto pitati?

– Izvolite!

– Zašto se ovako ophodite prema meni?

– Kako?

– Površno, jeftino, infantilno.

– Takav dojam imate?

– Da. Vidite, dok Vi mene ovdje percipirate kao mediokriteta, ja već imam dosta jasnu predodžbu o Vama.

– Griješite, ne tretiram Vas tako. Ovo je uobičajena procedura. Kažete, imate jasnu predodžbu o meni? Kakvu?

– Želite znati?

– Vrlo rado.

– Evo! Ne volite ovaj posao. Dosadan Vam je, pa i mučan, Vaši su pacijenti uglavnom neuki, neke od njih poznajem, bili smo skupa u ratu, jedva da su sposobni za iole suvislu interpersonalnu komunikaciju. Ne mislim, naravno, ništa loše o njima, ne minimiziram ih. Međutim, problem je u Vašem profesionalnom pristupu koji je, koliko vidim, unificiran. Ne možete, zaboga, mene podsticati da istresam gorčinu!

– To je sve?

– Ima još. Ali, bojim se, uvrijedit ću Vas, a to ne želim.

– Nećete. Da čujem!

– Ne, ne mogu. Ostavimo to. Hajmo dalje!

– Ne, ne! Insistiram! Ništa Vam neću zamjeriti! Recite!

– Uf... Razvedeni ste, usamljeni, samotne večeri provodite ispred računara ili gledajući turske serije, a ni... Ovo ću preskočiti. I Vi imate probleme sa spavanjem. Ne bih dalje. I ovako sam pretjerao.

– Hm... Dobro, ako Vi tako mislite. Nego, vratimo se mi predmetu našeg razgovora. Prepisat ću Vam Ladiomil. Odličan lijek, a i anksiolitik istodobno.

– Već sam rekao da nisam anksiozan.

– Da, rekli ste... A vidim i sama... A kako znate da sam razvedena?

– Imate slomljen pogled.

– Kakav?!

– Slomljen. Takav pogled imaju dvije vrste ljudi: duhovno ispunjeni i emotivno prazni. Razlika je jedva primjetna.

– I Vi to vidite?

– Da.

– Vi, pretpostavljam, pripadate grupi duhovno ispunjenih ljudi!?

– Ako zanemarim Vašu persiflažu, odgovor bi bio – ne. Dakle, ne pripadam toj grupi ljudi, ništavan sam u odnosu na njih, nisam dostojan ni noge im prati.

– A vidite takav pogled kod drugih! Kako to?

– Poklon od Boga.

– Vjerujete u Boga?

– Da. Uzgred, nije preporučljivo tvrdo vjerovati ljudima.

– Zašto? Nisu svi ljudi loši.

– Nisu, ali zbog onih kojima sam vjerovao, danas i jesam ovdje.

– Da, da... Vidite, moram priznati da ste zanimljiv sagovornik, ali otišli smo predaleko. Ja sam profesionalac, znate? Želite li da Vam prepišem Ladiomil?

– Ne, hvala. Pokušat ću s biljnim čajevima.

– Uredu. Eto, to bi bilo sve. Vidimo se na kontroli za sedam dana. Nadam se?

– Čijoj? Mojoj ili Vašoj?

– Bilo čijoj. Dođite! Bit će mi drago ponovo Vas vidjeti.

– Dobro. Doći ću. Nadam se.