Gledam u posmrtnicu. Preselio je negdašnji mi komšija. Muhidin mu je ime. Nisam znao njegovo ime. Niko ga pravim imenom nije zvao, ni u porodici, ni u mahali. Zvali su ga Vidra. Svi. Otkud mu takav nadimak? Ne znam, nismo bili bliski, nismo se družili, davno je odselio iz mahale, a nadimak je, van svake sumnje, dobio s dobrim razlogom. Vidra, pomislih dok tromo koračam ka kući, nije jedini “bezimeni” čovjek kojeg sam, ko biva, poznavao, pozdravljao se s njim, živio koliko-toliko i kako-tako u relativnom komšiluku (imao je kuću u bočnom, slijepom sokaku u koji sam rijetko ulazio), a, eto, ispada kao da nisam. Vjerovatno je na isti način i on mene doživljavao. Pa se prisjetih nečeg sličnog, zapravo, u biti, istog. Pokušat ću prepričati tu istost, dakako, u mjeri koliko mi to varljivo pamćenje dopusti.

Začudio sam se kad sam na posmrtnici pročitao da se zvao Ismet. Svi u mahali zvali su ga Zeko, izuzev mene i nekolicine drugih. Zvali smo ga Zekerijah, poneko Zejnil, pa i Zejćir, misleći, valjda, da je njegov nadimak izveden iz jednog od ovih imena. I u njegovoj porodici zvali su ga isključivo nadimkom, pa, sve i da sam htio, pravo mu ime nisam mogao doznati ili, dokraja da budem pošten, nije me zanimalo kako se zove.

Poznavali smo se decenijama, a, kako ljude izbjegavam zvati nadimcima jer uglavnom nisu lijepi, pa tako ni njegov, obraćao sam mu se i pozdravljao ga imenom Zejnil. Osmjehnuo bi se i otpozdravio. Nikad me nije ispravio i rekao svoje pravo ime. Zašto, ne znam. Možda mu je bilo neugodno ispravljati me ili mu je naprosto bilo svejedno kako ga ko zove. Ipak, dok gledam u posmrtnicu, začuđeno se pitam kako je moguće da kroz pet decenija mahalskog poznanstva njegovo pravo ime nisam znao. Kako je moguće da nikad i ni od koga, napose od nekog od članova njegove višečlane porodice, pa makar i slučajno, nisam doznao da se zvao Ismet. Nevjerovatno.

– Pa on se zvao Ismet – reče također začuđeni glas iza mojih leđa.

– Da.

– Ti si znao njegovo pravo ime?

– Ne, nisam.

– Kako je to moguće?! Decenijama smo bilo komšije! Pa, čovječe...! Ovo je...! Ma, ovo je nevjerovatno!

– I ja sam isto pomislio.

– Da to nije neka greška?!

– Sumnjam. Ima još ovakvih primjera u mahali. Znaš li kako se zovu Teka i Šuco?

– Dobro si... Stvarno ne znam. Ti znaš?

– Enver i Amir.

– Kako si doznao?

– Jednostavno. Pitao sam ih.

– Da, da... Treba pitati, treba... Znaš šta!? Kad živiš pored nekog pedeset ili šezdeset godina a ne znaš njegovo pravo ime, to nije ružan mahalski običaj, nije to ni otuđenje, to je, u biti, velika bruka i sramota i mnogo, ili čak sve, govori nama o nama.

Šutim.

– Jesi li bio dobar s njim?

– Nisam. Poznavali smo se površno, pozdrav za pozdrav, ništa više od toga.

– I ja isto. I šta mi uopće znamo o njemu!?

– Nešto malo, neznatno.

– Znamo da je bio tih, povučen, nedruželjubiv i sklon čašici, a sve ostalo...

– Nije mi poznato da je bio sklon čašici.

– Pričalo se.

– Priče su priče, o svakom se svašta priča. Na koncu, pijanog ga nikad nisam vidio.

– Nisam ni ja. Ali znamo li šta je bio po zanimanju, koju je školu završio? Nije mi poznato.

– Ni meni.

– Ne znamo ni to da li se ikad ženio.

– Nije, koliko znam.

– Čuo sam da je nekad davno bio u braku, da iz tog braka ima kćerku.

– Da, pričalo se, ali imena njegove kćerke na posmrtnici nema.

– Možda ona to nije htjela.

– Možda, ako uopće postoji.

– Baš tako. Kao što kažeš, priče su priče. Da je bio oženjen, pa makar nakratko, morao bih to znati, morao bih ženu mu i kćerku nekad i negdje vidjeti, ali, eto, nisam.

– Je li on radio negdje?

– Ne znam. Možda u mladosti, a pretpostavljam da ga je izdržavala rodbina jer korisnik narodne kuhinje nije bio.

– Da, imao je dvije sestre u Njemačkoj, vjerovatno su brinule o njemu.

– Dakle, sve što pouzdano znamo o Zeki jeste da je živio i skončao sam. Jesi li ga ikad posjetio?

– Jesam, jednom, davno. Mučan susret. Šutio je, gledao u pod i neprestano pušio. Razmijenili smo svega nekoliko riječi, bio je potpuno nezainteresiran za dijalog.

Eto, makar si pokušao… Misliš li da je takvim stavom izražavao ljutnju, ljutnju na nas?

– Možda, ne znam.

– Mislim da je ipak bio ljut. Pih! Čovjek mi je bio ispod nosa, a nikad ga nisam posjetio, nikad nisam pokazao ni najmanji interes za njega. Eto svima nama... Pardon, eto meni snažnog, presnažnog ibreta ko sam, šta sam, kakav sam. Po pare ja ne valjam, moj komšija, po pare – reče glas i ode, a ja ostadoh zagledan u posmrtnicu i pomislih kako je priča o Zeki, maglovita, nedorečena, klimava, ponajprije priča nama o nama, priča o našem sveukupnom stanju, stanju koje, bez obzira na komšijinu lažnu, prenaglašenu samokritičnost, zaista i nažalost po pare ne valja.