Osim džamija, sibjan-mektebi bili su prve, početne i najbrojnije vjersko-prosvjetne ustanove u kojima su se stjecale osnove pismenosti i islamske naobrazbe. Za pohađanje sibjan-mekteba nije bilo propisane starosne dobi, tako da su ih pohađala djeca raznih starosnih uzrasta. Bili su otvoreni tokom čitave godine jer nisu postojali propisi o trajanju školske godine i ferija. Podjela na razrede nije bilo niti je postojao ikakav zvanični nastavni plan i program, nego je unificiranu pouku držao jedan hodža, obično u jednoj prostoriji.

Tokom prve decenije austrougarske uprave u Bosni Zemaljska vlada pokušala je, a što se tiče sibjan-mekteba, odgovoriti zahtjevima i potrebama novog vremena jer su iz muslimanskih krugova počeli stizati zahtjevi za njihovom temeljitom reformom i obrazovanjem vjeroučitelja u njima po savremenim metodama, do čega će kasnije i doći.

U Koraju su, veli sociolog i etnograf Alija Hamzić, do početka Drugog svjetskog rata postojala tri sibjan-mekteba: u Donjoj Mahali, u neposrednoj blizini Atik džamije, zatim u Murselovića Mahali, koji su pohađala i djeca iz susjedne Begića Mahale. Hamzić za ovaj mekteb navodi da nije poznato kada je izgrađen niti ko je vakif te ističe da ga je zadesila ista sudbina kao i druge mektebe i islamske vjerske objekte u Koraju koji su tokom udruženog četničko-partizanskog napada u novembru 1941. godine spaljeni i srušeni. Postojao je i sibjan-mekteb u Kovačevića Mahali, koji se nalazio u blizini istoimene džamije. Ovaj je mekteb pohađao i mlađahni hroničar Koraja Dževad Agić, pa evo kako to opisuje:

“(...) Znam da mi je otac kupio veliki crveni fes s kićankom. Naskoro su me dali u mejtef (sibjan-mekteb). Mekteb je bio blizu naše kuće. To je jedna prizemna, mračna zgradica s naherenim zidovima i puna vlage. Tu se sjedilo na hasurama. Stari hodža je sjedio u jednom uglu na vunenoj kožici. Ja sam mu pristupio, poljubio ga u mršavu ruku i dao mu jedan svežnjić s gurabijama, duhanom i drugim darovima, a zatim sjeo na hasuru i počeo učiti početnu lekciju. S vremena na vrijeme hodža bi prihvatio svoj dugački ljeskovac (drveni štap). Djeca su svako jutro donosila po jedno drvo od kuće, a bogatija i po više da se naloži mektepska peć. U ovom mektebu nije bilo nikakvog nastavnog plana. Sva pedagogija sastojala se u učenju napamet sureta iz Kur’ana i pitanja i odgovora iz islamskog vjerovanja. Hodža bi me pitao: 'Šta si ti po vjeri?' Ja bih odgovorio: ‘Ja sam musliman, elhamdullilah.’ Zatim pitanja o imanskim šartima i tome slično. Prolazili su dani, sedmice i mjeseci i brzo mi prođoše dvije godine u sibjan-mektebu.”

Nadalje, mektabi-ibtidaija, ili reformirani mekteb, otvoren je u Koraju krajem 19. stoljeća. Austrougarska okupaciona uprava nastojala je reformirati dotadašnje sibjan-mektebe, a što je i otpočelo 1890. godine.

Iako je Ulema-medžlis još 1894. godine izdao naredbu o načinu rada mektebi-ibtidaija, obavezno pohađanje ovih vjersko-prosvjetnih ustanova bit će ozvaničeno tek 1914. godine.

U odnosu na nekadašnje mektebe, mektebi-ibtidaije bili su uređeni na savremen način, sa školskim klupama, tablom i drugim potrebnim učilima. Đaci su bili podijeljeni od prvog do trećeg razreda, a nastava se izvodila po reformiranom planu i programu. Od 1912. godine uvedeni su vjerski udžbenici na maternjem, bosanskom jeziku. Nastavu je izvodio stručniji nastavni kadar obrazovan u Sarajevu.

Školska godina trajala je deset mjeseci – od 1. oktobra do 1. augusta, s dvomjesečnim raspustom. Nastava se održavala svakodnevno od 7 do 11 sati prije podne i od 12 do 14 sati popodne. Na kraju školske godine polagali su se završni ispiti.

Hroničar Koraja Dževad Agić pohađao je i ovaj reformirani mekteb i o tome ostavio ovu bilješku:

“Godine 1928. krenuo sam u mektebi-ibtidaiju. To je moderniji mekteb u kome su bile klupe kao u školi. Tu se učilo pisati i čitati arapskim pismom, zatim napamet razna sureta. Moj uspjeh u mektebi-ibtidaiji bio je vrlo dobar i uvijek su me efendije hvalile ocu kako sam zejrek (talentovan). Otac je jedva čekao da završim mekteb i školu, pa da me dadne u medresu. Njegova je želja bila da završim medresu, da omotam ahmediju, te da postanem hodža.”

Zgrada mektebi-ibtidaije nalazila se na prostoru pored današnje ambulante i, prema sjećanju njenih polaznika, bila je to velika zgrada na sprat, sva u kamenu, s velikim i svijetlim učionicama. Ali, kao što rekoh, uništena je 1941. godine.

Eto, tako je to nekad bilo. U takvom nesređenom i krutom ambijentu, bez sistematiziranog pedagoškog pristupa, elementarnu vjersku poduku dobili su svi moji pređi, uključujući i moje roditelje. Niko od njih nije imao višu vjersku naobrazbu. I šta se desilo? Bili su jako pobožni i, prije svega, dobri ljudi. Pa, kud ćeš više?