Prelazim Most s kipovima, a u susret mi ide stari prijatelj, dobar, predobar čovjek, jedan od onih “varenih i pečenih”: odrasli smo skupa, u školi u istoj klupi sjedili i uvijek bili dobri, jako dobri. Dakako, susret je srdačan. Uzgred, Dragan, tako se zove, dugo, skoro tri decenije, živi u Splitu (majka mu je Splićanka). Iz rodne Tuzle, odmah po okončanju Agresije, ispravno i promućurno shvativši da u ovom gradu hljeba nasušnog za njega nema niti će ga u dogledno vrijeme biti, pakuje se i tiho odlazi. I uspio je. Realizirao se. Neka je.

Tako, dok razgovaramo, veli da sa suprugom naredne sedmice putuje u Iran, onako, tek da ga želja mine, jer, kako reče, Perzija ga je, iz njemu nikad dokraja rasvijetljenog razloga, od djetinjstva snažno privlačila, pa, kako mu je poznato da sam živio i radio u Teheranu, poče zapitkivati me o mnogo čemu te zamoli za praktičan, koristan savjet.

– Da, savjet ti mogu dati. Jedan, jedini: budi oduševljen, a razočaranje ili rezigniranost nipošto i ničim ne pokazuj.

– Kako to misliš?

– Iranci su komunikativni i susretljivi. Pitat će te svašta, možda pozvati i kući, na ručak. Ne plaši se i ne odbijah ih, oni su naprosto takvi, dobri ljudi. Eh, sad, ovo je sržno: poneko od onih s kojima ćeš ulaziti u dijalog, a nakon sijaset postavljenih ti pitanja, otvorit će priču o lošem stanju u državi. Ni riječ ne progovaraj, šuti kao zaliven. Na koncu, bit ćeš upitan kakvi su tvoji dojmovi. Takvo je pitanje navlakuša, a osoba koja ti ga postavlja instruirani provokator. E tad budi oduševljen, svim i svačim, Eto, to je sve.

– Hvala ti. Planiramo zadržati se duže u Teheranu, pa, reci mi, na šta da obratimo pažnju, šta da posjetimo?

– Koliko ostajete u Iranu?

– Trideset dana.

– Ne gubite vrijeme u Teheranu. Nema se bogzna šta za vidjeti, izuzev drevnog grada Reja. Uostalom, sve će vam se samo reći. Obavezno posjetite Isfahan. Prekrasan grad, jedan od najljepših na svijetu. Posjetite i Širaz i Tabriz, također jako lijepi gradovi, a ostalo je do vas, odnosno do onog što putovanje sobom nosi.

Popričali smo još malo. Žurilo mu se. Veli, odmah se vraća u Split, u Tuzlu je došao nakratko, na jedan dan, tek da provjeri je li sa stanom sve uredu. Poželio sam mu sretan put, rukovali smo se, zagrlili i okrenuli svako na svoju stranu.

Ulazim u moju mahalu. Vidim, komšija Emin tromo i oborenog pogleda korača nevelikom avlijom. Kao i uvijek, oskudno je odjeven (nikad mi nije bilo jasno zašto se za hladnih, vjetrovitih dana, pa čak ni zimi, ne odijeva toplije). Velim, ushodao se Emin, oborenog, fiksiranog pogleda i, da se to vidjeti, grozničavo razmišlja. Naravno, znam i čemu. Potrošio je penziju, a polovina je mjeseca. Do nove, za njega, cijela vječnost. Zato i hoda, smišlja rješenje, traži izlaz. Nikad ga ne nađe, pouzdano to znam. Jednostavno proguli nekako kroz kokuzluk do nove penzije, plati račune, kupi za suprugu i sebe najnužnije lijekove, nešto hrane i tako ukrug. Pozdravljam ga, on ljubazno otpozdravi, priđe kapiji i reče:

– Kako si? Kako se živi?

Pogledah ga iznenađeno. Komšije smo, ograda nas dijeli, susrećemo se desetak puta dnevno, znamo sve ili skoro sve jedan o drugom, a moj dobri Emin, razgolićen i s blaženim osmijehom na ispaćenom licu (kakav kontrast, pomislih gledajući ga), obraća mi se kao da se godinama nismo vidjeli. Zaista čudno. Ipak, nisam reagirao. Ugrizoh se za jezik i rekoh:

– Deveram. Danas me zaboli ovo, sutra ono. Eto, tako sam.

– I ja isto. Rat nas je potrošio, moj brate, rat...

– Nego, upravo sam vidio Dragana. Da te podsjetim, bio je s nama neko vrijeme na Majevici, u istom bataljonu. Onako, visok, korpulentan, vazda vedar i spreman za šalu. Znaš li o kome pričam?

– Naravno, kako ne bih znao!? Odlično ga poznajem. Dragan je Stjepanov sin, bili smo komšije u Dragodolu. I? Šta je s njim?

– Ide u Iran.

– Šta će tamo?

– Da potroši višak para.

– Dakle, uspio je. Pravi iskorak u pravo vrijeme i eto rezultata... Da, da, tako se to radi, baš tako... Ma, znaš šta? Neka ga, neka troši višak para, dobar je to insan, lijepo odgojen, obrazovan, vrijedan... Dobar, dobar... Šta ti kažeš?

– Ništa. Slažem se.

– A mi? Šta ćemo mi?

– Možeš li biti određeniji?

– Mi, kažnjeni. Šta ćemo?

– Shvatam šta me pitaš, ali odgovor ti ne mogu dati. Ne znam.

– Ti si profesor i pisac, objavio si nekoliko knjiga. Je li tako?

– Tako je.

– Imam ideju, mislim ideju za knjigu, a naslov bi mogao biti – Mi, kažnjeni. Ako su nas svi zaboravili, a jesu, neka makar u knjizi ostane trag o nama, pa kakav god. Možeš li takvu knjigu napisati? Možeš li bar pokušati?

– Emine, izgleda da nisi...

– Eto, ja sam rekao svoje. Pokušaj, ništa te ne košta – reče i, valjda potjeran nuždom, žurno ode.

Pođoh i ja. Kod avlijskih vrata ugledah i pomilovah mačku koja obitava na mojoj terasi. Umilno me pogleda. Rekoh joj da sačeka, da ne miče, hranu ću donijeti. Otključah vrata i uđoh u teškom tišinom poklopljenu kuću. Sjedoh nakratko. Razmišljam o Eminovom prijedlogu. Ideja je dobra, ali u mom kratkom romanu Mučilište odavno obrađena (Eminu ovaj tekst očito nije poznat). I šta se desilo? Ništa. Niko se ni po stražnjici nije počešao. Šta sad? Da ispisujem nešto slično? Zapravo, u biti, isto? Ni govora. Odoh ja nahraniti mačku, to mi je preče, pomislih, pa stavih u zdjelu ono što se od nimeta u kući našlo i izađoh vani.