Tuzla definitivno postaje primorski grad. Takav se, naime, zaključak bez imalo zazora može izvesti nakon nedavne premijerne, tačnije, promotivne projekcije dokumentarnog filma Pannonica na zrnu soli, prikazanog u kinu „Cinestar“ u Tuzli, a u rediteljskoj postavci novopečenog Progoniteljevog ahbaba Dine Mustafića.

Nakon projekcije filma prisutnima su se obratili kreatori i realizatori, kako rekoh, definitivne mediteranizacije nekadašnje rudarske i, uopće, industrijske Tuzle, koje, kao takve, čuli smo to, više neće biti.

Evo šta su, pored ostalog, tom prilikom izjavili, a ja, opet, nešto od toga zapamtio, nešto zabilježio, a poslije od kolege Džanića i presnimio.

Mustafić: “Mislim da je ovo jedna od onih priča sa kojom se Bosna i Hercegovina može podičiti, da je ovo film koji jeste da govori o jednom gradu, jednom vremenu, jednoj generaciji ljudi koji su se našli na odgovornim pozicijama u gradu i koji su radili iz ljubavi prema tom gradu, iz želje da se identitet tog grada promijeni shodno, rekao bih, tendencijama dvadeset prvog vijeka (Pozor! Pročitati još jednom, u ovoj je izjavi sadržano sve, op. a.), a to je da veliki urbani centri razvijaju i svoje turističke potencijale, turističku infrastrukturu i u tom smislu je Tuzla napravila zaista jedan epohalni iskorak kojeg će vjerovatno generacije tek toga još više biti svjesne u odnosu na nas koji sve ove ljude znamo kao i naše savremenike. Mislim da će vrijednost ovoga filma, kao dokumentarna i arhivska građa, biti izraženija već u narednim godinama, da će to ostati jedan trajni zapis o jednom gradu i jednom vremenu.”

Progonitelj: “Pa, lijepo je svjedočiti realizaciji i ostvarenju svojih snova... Dakle... Bio je moj san da... Tuzla bude ljepša... San je bio da imamo plažu u centru grada, da Tuzla postane turistički centar, centar lijepih parkova i trgova i... Da život bude kvalitetniji nego što je bio prije slanih jezera... I da se razvije turizam. Ja uvijek kažem... Ne bih... mogao ostvariti jedan takav san da nisam imao podršku građana. Dakle, meni, ja sam zahvalan građanima Tuzle, dakle, koji su mi dali priliku da ostvarujem neke zajedničke, a i neke svoje snove. (...)

I mislim... da će Tuzla nastaviti istim tempom ovako, da će se ovaj projekat širiti, da će se turizam širiti... Da će biti još slanih jezera. Ovo što je u ogradi Panonike treba da uvijek bude javno vlasništvo svih građana Tuzle, i državno vlasništvo, a izvan ograde Panonike neka po ovom receptu radi realni sektor koji je sve agilniji i sve razvijeniji. Jer, siguran sam, ako se riješe neki infrastrukturni projekti, koji nisu do grada nego do Bosne i Hercegovine, kao što je ta saobraćajna deblokada Tuzle, bolja saobraćajna povezanost Tuzle sa drugim gradovima i drugim državama, da će toliko turista dolaziti da ćemo morati povećati ovaj kapacitet, a dobro bi bilo da ljudi prave i u istočnom dijelu grada, zapadnom dijelu, po ovom receptu, slične turističke objekte.”

Gradonačelnik Lugavić: “Moramo sačuvati ono što je do sada urađeno i, naravno, nadograđivati ovu priču o razvoju turizma i privrede na području Tuzle i proširenjem kapaciteta Panonskih jezera, širenja priče turizma i na Ilinčicu, Staru Majevicu i druge lokacije koje će pospješiti kvalitet života građana...”

Uf! Ne mogu više.

Ovoliku količinu raspamećenosti okupljenu na jednom mjestu i u isto vrijeme zaista odavno nisam ni čuo ni vidio.

No, ipak, valja mi reći ovo:

Naslov ovog teksta (stih je pozajmljen iz pjesme Pomorac sam, majko rok-grupe Atomsko sklonište) neskrivena je aluzija na Progoniteljevu višedecenijsku opsesivnu nakanu da zamagli tuzlansku prošlost, dekonstruira je, redefinira, kako god, u vlastitu korist, naravno, a što je, baš onako osiono, kao da krčmi ćaćevinu, a ne moj rodni grad, za ovaj traljavi filmski uradak odlično plaćeni Mustafić i potvrdio tokom petominutne panegiričke tirade.

Dakle, a ovo je sržno, ovdje je riječ o ličnom, a ne o općem. Otud i nebuloze o ostvarenim snovima. Posljedice takvih Progoniteljevih ostvarenih snova već su vidljive: zanatstvo u Tuzli je uništeno, u najužoj gradskoj jezgri svaki drugi poslovni prostor zjapi prazan, kompletne porodice iseljavaju se iz unesrećenog grada..., a šta nas čeka u bliskoj budućnosti, e o tome ne smijem ni razmišljati.

Zanijemio sam.

Šta još reći?

Kome?

Tuzla je otvorena ludnica.

Da, otvorena ludnica.

Neka nam je dragi Bog na pomoći.

Amin!