Mučne slike iz Irana. Bururet. Protesti, neredi, smrt, hapšenja... Nisam iznenađen. A nisam zato što je ova izmrcvarena zemlja dugo, predugo “na rubu”. Znam to iz prve ruke. Ipak, ovu tvrdnju iliti “neiznenađenost” neću obrazlagati, ama ni jednom jedinom riječju. Neka to čine oni koji, za razliku od mene, nisu u ovoj zemlji, u saživljavanju s ovim predivnim narodom, ostavili dio sebe, dio svog srca. Nekad davno zapisao sam ovo: “(...) Često me, tako, postide svojom toplinom i dobrotom; pitam se nakon takvih susretanja da li bih u suprotnom slučaju i ja prema njima iskazivao toliko tople predusretljivosti, pa s još većim stidom zaključim da ne bih, jer divan je ovo, predivan narod, ponekad mi se čini da boljeg ne može ni biti i da se dobrota cijelog svijeta okupila baš ovdje, u ovom kršu i kamenjaru koji zovu i zemljom Arijevaca.” Eto, nadam se da sam u ovom kratkom pasusu rekao dovoljno. Ili čak sve. Stoga, umjesto sterilnih opservacija, neproduktivnih i barem meni nepotrebnih, donosim jednu davnašnju impresiju, jezgrovitu, nepretencioznu, a kako će ovo što u narednim redovima slijedi nekome zazvučati – kao neizrečena pristranost ili, možda, starmali nostalgični refleks – apsolutno me ne zanima. Evo priče:
Kuham begovu čorbu, a izlazim i na balkon povremeno. Gledam u ogromni Banafše park. Pust je, nigdje nikog. Zvijezda dobro pritisnula, sve stoji, miruje, kasno je popodne, rano je i neprijatno izlaziti iz kuće bez prijeke potrebe. Sprat niže, na balkonu je i komšija Paolo Skaloni. U rukama mu tranzistor, antenu izvukao visoko, okreće ga lijevo-desno ne bi li uhvatio signal kakve italijanske radiostanice. Često to radi, nekad i uspije, pa stoji, tako, nepomično, sluša muziku ili vijesti, a kada mu se ruke umore, zadrhte i signal se prekine, tiho gunđa i rezignirano odlazi. Dobar je Paolo, pristojan i nenametljiv. Oženjen je Španjolkom, Flores joj je ime, temperamentnom i za svađu vazda raspoloženom ženom. Uspjela je za kratko vrijeme posvađati se sa svima na poslu i u komšiluku. Katkad kinji i Paola kada nema dostojnog suparnika za svađu: sikće na njega visokim, piskutavim glasom, on šuti, znam da šuti, jer zidovi su tanki pa se sve čuje.
Paolo ne uspijeva uhvatiti signal. Ljutito sklapa antenu i tiho gunđa. Pozdravljam ga i pozivam da mi se pridruži; begovu čorbu, kažem, kuham i usput objašnjavam šta je begova čorba; on se smije, ljubazno zahvaljuje, ali, nažalost, poziv ne može prihvatiti, mora srediti i provjetriti stan, Flores će, veli, uskoro s posla, a pobjesni kada ugleda nered i osjeti smrad duhanskog dima.
Teški su ti popodnevni sati u kvartu Bulevar Laleh. Ne valja tada zaspati – probudi se čovjek mokar, ali baš mokar, sve curi na njemu i pod njim, sporo se razabire onako slipav, prvi sumrak liči mu na praskozorje, pomisli da je prespavao cijeli dan i noć, uspaniči se, jadan, da kasni na posao, sad će vozač Reza, samo što nije, ili, još gore, možda je već bio, zvonio, dozivao, čekao, pa opet zvonio i, na koncu, otišao.
Ne vrijedi tada ni čitati ili pisati – knjiga sklizne, a ruka klone – snažne su turobne misli u sablasno gluhom stanu između tri i šest, mnogo jače od bilo kakve knjige, pa se takav koprca, hrve s pomamljenom tjeskobom u sebi, spreman je svašta napraviti da je se nekako otarasi, ona se, pak, ne da, steže sve podmuklije, jače, nemilosrdnije: brze su tada odluke i listom budalaste, a kajanje dugo i bolno.
Iza šest je već lakše. Vrelina splasne, do tada osunčani balkon utone u prijatan hlad, pa je lijepo predvečer sjediti na njemu i posmatrati kako Banafše park najednom živne, ispuni se žamorom, povicima, smijehom, igrom djece, mirisom kokica, kuhanih kukuruza i kebaba koji peku na velikim roštiljima.
I tako, bogme, dokasno, jer sijeldžije su Iranci, otkidaju od sna da bi duže uživali u ugodi prekrasne ljetne noći, a kada prevali ponoć, djeca pozaspu i žamor utihne, začuje se sjetna lirska pjesma, pjevana uvijek iz istog grla, poravno, intonacijski suzdržano, s tek nešto malo vokalnih ukrasa. Tekst je arhaičan i ne razumijem ga, ali razumijem osjećaje koje pjesma odašilje – ridaj je to nad strašnim usudom neuzvraćene ljubavi.
Rijetko navečer odem u Banafše park. Poznaju me svi u kvartu, pa ne mogu sjesti s mirom. A ako i odem, pozdravljam i otpozdravljam na sve strane, djeca se okupe oko mene i začuđeno me gledaju kao da sam upravo aterirao odnekud s nebesa, stariji me ljubazno pozivaju za sofru prostrtu na travnjaku, prihvatam da ih ne uvrijedim, pitaju svašta, znaju za Bosnu i rat u Bosni, teško im je bilo, vele zbog stradanja nedužnog naroda, a kada doznaju moje ime, iskreno se čude i bivaju još prisniji, jer tako se i zove šesti šiijski imam, znamenita historijska ličnost, učvrstio je za svog vakta šiijsku pravnu školu, refleksije njegovog naukovanja snažno su utjecale na religijsku svijest u Perziji, pa tako ostalo do danas.
Mirnu noć prekida Flores. Čujem, došla je kući. Sikće histerično na Paola, on šuti, pitam se kako može uvijek da šuti, otkud mu takva i tolika snaga ili slabost, svejedno, zidovi su tanki i čujem samo njen, ali nikada i njegov glas... No, noć je čarobna i nije mi do razbijanja glave o tome.
Skoro je ponoć. Sijeldžije u parku polahko se dižu i odlaze kućama. Flores se primirila. Paolo šuti ili spava. Ispijam gutljaj hladnjikavog čaja i željno iščekujem sjetnu lirsku pjesmu, pjevanu uvijek iz istog grla, poravno, intonacijski suzdržano, s tek nešto malo vokalnih ukrasa.
