Subota, rano popodne.

Prolazim pored naše, mahalske, Arslanagine džamije.

Izbih iz bočnog, krivudavog sokaka i tridesetak metara dalje, kod Ragibove avlijske kapije, ugledah prijatelja i komšiju Enesa.

Stoji s našom novopridošlom komšinicom, mojom “školskom drugaricom”, šuti i sasređeno je gleda.

Ona sjedi, na betonskom zidu, na debelom, presavijenom kartonu, prolazi rukama kroz kosu, katkad pljesne dlanom o dlan ili dlanom po koljenu, naglo, vehementno, u žaru narativne borbe, monološke koliko vidim, a, dok im prilazim, i čujem.

Enes šuti.

I ja bih da sam na njegovom mjestu.

Valja mi pomoći mu, pomislih dok im prilazim.

Kao što sam i sebi, mislim pomogao, prošlog ljeta, otprilike na istom mjestu, na klupi ispod stabla lipe onkraj džamije, a bilo je ovako:

– Ti i ja smo išli skupa u osnovnu školu, u isti razred – reče komšinica tom prilikom, nakon što je, meni, je li, baš onako eruptivno, ničim izazvana, ispričala pet-šest duboko intimnih priča.

– ?

– Ne sjećaš me se?

– Tebe?

– Da, mene.

– Ne. Doduše, bilo je prolaznih likova u našem razredu, onih koji su se zadržavali kratko, mjesec-dva, sjećam ih se, svih, i njihovih imena se sjećam, tebe ne, ti nisi bila jedna od takvih, pa, ako je već tako, a jeste, kako je moguće da smo išli u isti razred, u isto odjeljenje, a da te iz sjećanja ne mogu prizvati?

– U kojem si odjeljenju bio?

– C.

– Ja sam bila u E.

– A, kažeš, u isti smo razred išli?

– Pogriješila sam. A svašta sam ti i ispričala, ne znam šta mi je bilo.

– Pa, dobro, omaklo ti se.

– Tebi se ne omakne?

– Šta?

– Da se izlaneš, da ispričaš nešto što inače ne bi!?

– Prvo, ja ne lajem, drugo, ovaj je razgovor, tako, ono, lišen smisla, znaš!?

– Lukav si ti.

– Nisam. Možda sam nešto malo pametniji od tebe. To je sve.

– Ne bih rekla da je tako. Ništa ti pametniji od mene nisi. Ispričala sam ti iz moje intime tačno onoliko koliko sam procijenila da treba.

– A kome to što si ispričala treba?

– Meni.

– Hm… Odoh.

– Ljut si?

– Ne.

– Nikad ti više o ovome neću pričati.

– To bi bilo dobro.

– I bit će.

Priđoh im.

Pozdravih.

Otpozdraviše.

– Enese, ono o čemu smo pričali, znaš... Evo, svi su papiri tu, kod mene, pa ako ti nije šta... Znaš, hića mi je, a sutra će, bojim se, biti kasno...

– Aha, aha... Kažeš, sve papire imaš?

– Da.

– Pa, dobro, hajmo... Ovaj, kono, izvini, vidiš i sama... Eto, tako... Čuvaj se! Svako dobro.

Pođosmo.

– Hvala ti. Ova žena je, ono, baš...

– Znam.

– Vidi ovo –  opet će nakon kraće šutnje.

– Šta?

– Moju kuću.

– Šta je s njom?

– Ni na šta ne liči.

– Ma, baš te briga, ponijeti je sa sobom sigurno nećeš.

– A ti te tvoje papire već sad ne nosiš.

Zastadosmo.

Smijemo se.

Tiho, od srca.

Tako treba.