Ljeto “prebacuje ključ”, pri kraju je. Nesnosnih vrućina nema. Dani su znatno svježiji, ugodniji, katkad i kišoviti, a zrak u aerozagađenjem vazda poklopljenoj Tuzli nikad čišći, bezmalo planinski. Lijepo. Helem, za takvih dana, ne odveć toplih, a ni hladnih, stariji žitelji moje mahale (žene, uglavnom) sjede u avlijama, griju se, istjeruju studen i starost iz kostiju, uvijek su sami, željni razgovora, pa kada prolazim pored njih, a moram jer drugog puta nema, obavezno me zaustave, ponude da sjednem, pridružim im se. Ako, onako u žurbi, ljubazno odbijem njihov poziv, trznu se, promijene izraz lica, ustanu, tegobno, na jedvite jade, priđu avlijskoj ogradi i nabrzinu, kratko i nasumice, zapitkuju sve i svašta.
Ipak, ponekad, makar bio u žurbi, prihvatim takav poziv, osobito ako u nečijem pogledu ili glasu vidim i osjetim skoro pa djetinju molećivost. To se ne odbija, premda dobro znam šta će uslijediti: tugaljive priče praćene bujicom suza.
Zašto takve priče? Evo zašto: mladost je, mahalska mladost, bježeći od hronične, zabetonirane besperspektivnosti i, posljedično, životarenja od danas do sutra, odavno raštrkana diljem svijeta: pojavljuje se u mahali jednom godišnje, isključivo za ljetnih mjeseci, nadmena, solventna i, a to se ne može sakriti, barem ne od mene, zgrožena nad onim što vidi oko sebe.
Tako, a ovo je, opet, opće mjesto u našim susretanjima i redovito se ponavlja iz ljeta u ljeto, dok prolazim pored njih, pored avlija u kojima sjede, pozdravljam ih, zastajkujem, kurtoazno razmjenjujem pokoju riječ – jer putevi su nam se definitivno razišli, komšijske niti pokidale i nemamo o čemu pričati – jasno im na licima iščitavam bezmalo zapanjenu zapitanost: Mili Bože, zar smo mi zaista ovdje nekad živjeli?
Doduše, ovog ljeta, barem dosad, nije ih bilo mnogo. Razlog? Sve je manje ostarjelih majki zbog kojih dolaze u “voljenu” mahalu. Da li im je sad lakše? Ne znam, možda.
Oni, pak, koji su već bili odglumatali su svoje role, s olakšanjem duboko othuknuli i sprinterskom brzinom razgulili iz sablasne mahalske gerijatrije. Da li je njima lakše? Neupitno.
Stoga, kao alternacija, makar simbolična, tu sam ja, nagodan, strpljiv, pa dok polahko, nogu pred nogu, kročim opustjelom ulicom, pozdravljam ostarjele komšinice, pitam ih za zdravlje, djecu, unuke, trgnem ih, živnem, jer, dobro to znam, gladne su, pregladne bilo kakvog razgovora. Evo, ovako to ide:
– Jesi li ti u onoj... Kako se ono kaže... Ama, u onoj... Eh, ja, u onoj sekti u kojoj je i moj sin – veli komšinica B. (ovo pitanje, a što je valjda posljedica demencije, postavlja mi srazmjerno često) nakon što me je, štiklajući pitanje na pitanje, propitala gotovo sve – od djeda mi Abdulaha do moje djece.
– Nisam.
– Ama, čula sam, neko mi je rek’o...
– Ne, nisam, ti si tu nešto pobrkala ili si me zamijenila s nekim drugim.
– Čudno, zaista čudno, nešto mi je tu...
– Kono, je li tvoj sin još uvijek u Indiji?
– Jeste, čak je i njihovu vjeru prihvatio, srce mi krvari zbog toga, ali, šta mogu, pomirila sam se s tim, dijete mi je.
– Eto! On je u Indiji, ja u Bosni. Godinama ga nisam vidio niti se čuo s njim, a u kakvoj je sekti, kakvu je vjeru prihvatio, ne znam, zaista ne znam.
– Nego, čula sam ja da si ti u toj nekakvoj, kako se ono zove... Jeste li vi muslimani?
– Ko mi?
– Ljutiš li se što te ovo pitam?
– Ni najmanje, ali... Uh, nešto ti je dobro lupnulo u kući! Da nije mačka ili propuh? Možda nisi zatvorila prozor – slagah kada osjetih da su moja nagodnost i strpljivost na izmaku i da besmisleni razgovor u koji sam se nepromišljeno upleo svakog trena može zavarničiti i nimalo lijepo završiti, a takvo šta, dakako, nisam htio.
Ona se prenu, potciknu, nezgrapno žurno zagrabi ka ulaznim vratima, a ja othuknuh i krenuh dalje.
U povratku, a i kasnije, sve do danas, kući se ne vratih glavnom i, kako rekoh, jedinom džadom, nego uzanim, u korov zaraslim kraticama, pa, mic po mic, poput kakvog ilegalca, kroz avlije manje ljubopitljivijih komšija.
Zbog čega, nije teško odgonetnuti.
Da li je meni sad lakše?
Pa nije, zaboga, kako će biti?
A zbog čega, ni to nije teško odgonetnuti.
