Džemal se zvao. Odavno ga nema. Bio je znatno stariji od mene, petnaest godina. Ponekad razmišljam o njemu, pokušavam pohvatati u zaborav već potisnute niti koje su nas kako-tako vezivale, definirati naš, blago rečeno, čudan odnos, opterećen hroničnim nesuglasjem te, sljedstveno, ne baš ugodnim interpersonalnim kontaktima i, u konačnici, sve što mogu ustvrditi, po ko zna koji put, jeste da prijatelji nismo bili.

Imao je isključivu, tersli prirodu, ja, opet, takav kakav već jesam, na sebe nisam dao, ni njemu niti bilo kome drugom, pa smo počesto ulazili u žučna, i, dakako, jalova verbalna sučeljavanja, što, u biti, svaka rasprava i jeste. A potom, kad bi verbalno varničenje presahlo, kad bismo ispucali pro et contra argumente, ostajali smo pri svojim stajalištima, vraćali se na početne pozicije odakle je, ko bi sad znao zbog čega, verbalni sukob i buknuo, šutjeli i prekoravali se, svjesni da smo i uludo i ugluho i ućoravo protraćili poklonjeno nam dragocjeno i neponovljivo vrijeme. Ipak, granicu elementarne pristojnosti nikad nismo narušili. To je, ustvari, i očuvalo naš, kako rekoh, čudan odnos.

Džemal je bio skromne naobrazbe, no lucidnosti nije bio lišen. Bivši višedecenijski profesionalni kockar. Premda Tuzlak, nisam ga poznavao jer u kockarske i slične brloge nisam zalazio, ali jeste on ušao u moju životnu putanju, pa smo se tako i upoznali – u džamiji. Naravno, pričao mi je o svom duhovno-duševnom preobražaju.

Tako, jednom, u Njemačkoj, vraćajući se iz nekog kockarskog brloga, neispavan i pijan, ušao je u njemu nepoznat klub ili restoran u kojem su naši ljudi, Bošnjaci, obilježavali Bajram. Bio je prijatno iznenađen onim što je vidio te je, u stanju nenadanog mu i neobjašnjivog nutarnjeg ozarenja, osjetio da naprosto mora prići bini, obratiti se prisutnima i čestitati im Bajram. Jedva je nekako, klateći se i posrćući, uspio uspeti se na binu, prići mikrofonu, pozdraviti prisutne i saplićući jezikom promrsiti čestitku. Tajac. I nebrojeni pogledi, oštri, prijekorni, uprti u njega, pijanog, razdrljenog. Stid ga je preplavio, ogroman. Umah se otrijeznio. Hitro i pognute glave napustio je restoran, sjeo na prvu klupu i zaplakao. Te je noći, tako mi je svojedobno rekao, definitivno okončao kockarsku “karijeru”.

Potpuno se predao vjeri, revno, kao u transu, i s više no očitom nakanom da bespogovornim bogoslužjem, dobrim djelima i uopće primjerenim ponašanjem pokuša sprati decenijama taloženu nutarnju prljavštinu. Nije mu to baš polazilo za rukom. Korijeni njegovog negdašnjeg života, oštricani ali ne i iščupani, bili su odveć snažni i srazmjerno često izbijali iz njega. To je bio sržni problem u našem odnosu.

Tad bi se okomljavao na mene, budući da osjećanje inferiornosti, intelektualne ponajprije (a ja sam, opet, naravno nesvjesno i bez zle namjere, počesto znao aktivirati takvo osjećanje u njemu), uopće, ali uopće nije podnosio. Targetirao bi me i počinjao. No, znao sam kako se s Džemalom bitke biju.

Ilustracije radi, jedno od naših verbalnih sučeljavanja, doduše, nešto mekše i pomirljivije, izgledalo je, od riječi do riječi, ovako:

– Mevlana je uvodne bejtove u Mesneviji napisao za dva sata – rekao je.

– Znam.

– Kako?

– Eto, doznao sam od tebe.

– Zezaš ti mene. Ili ne? Stani, stani! Povjerovao si mi?

– Jesam.

– A ako sam lagao?

– Nisi. Hazreti Mevlana je zaista svojeručno napisao te bejtove, a koliko dugo ih je pisao: dva sata, dva dana ili dva mjeseca, potpuno je nebitno, barem meni. Ovdje je o suštini riječ.

– Malo ti znaš – rekao je nakon kraće šutnje.

– O čemu?

– O svemu.

– To je tačno. Konačno da se oko nečeg složimo. Nego, čujem da si tokom kockarske faze bio jako darežljiv!? Kažu, davao si i šakom i kapom, siromašnim ljudima naročito!?

– Jesam. I žalim zbog toga. Doduše, davao sam od srca, ali prljave su to pare, teški haram.

– Vidi! Onog koji pomoć prima, a u prijekoj je potrebi, porijeklo novca ne zanima. To su naši stari dobro znali, pa otuda i uzrečica: “Ko halali, mi kabulimo.” Trebam li još nešto reći?

Šutke me gleda. Na koncu, uz blagi osmijeh, pruža mi ruku i veli:

– Aferim! I, oprosti! Opet sam pretjerao. Šta mogu, jače je od mene.

Velim, Džemala odavno nema. I, premda prijatelji nismo bili, katkad mi nedostaje. Također, uviđam da je bio neka vrsta “sidraša”, svekolikog, za mene, za druge. Spuštao nas je na zemlju, oštro, grubo, ali ipak spuštao. Dobro je to radio, uvijek uspješno, uvijek pravovremeno. Hvala mu.