Prvi je dan marta. Praznik. Dan nezavisnosti. Izlazim na terasu. Prekrasan dan, topao, osunčan, prozračan. Sjedam. Nigdje nikoga, ni na ulici, ni u avlijama. Čeprkam po androidu i nailazim na Keith Richardsovu obradu pjesme I’m Waiting for the Man grupe Velvet Underground.

Tu je i video, crnobijeli. Sve skupa liči na jam session. I jeste, uglavnom, koliko vidim. Jednostavna, fluidna melodija, pršti od improviziranja. Ima i falš tonova. Čuju se. Richards, koji pjeva pjesmu, griješi odmah, na početku pjesme, ispada iz intonacije, a pogrešaka, Richardsovih, nije usfalilo ni u gitarskim solo dionicama. Ostali muzičari, a ima ih, šta znam, šest-sedam, ne griješe. Ono što produciraju, opušteno, kao na probi, emanira sirovošću, neartificijelnošću i zaista zvuči dobro, jako dobro, toliko dobro da sam, a to mi se odavno nije desilo, počeo ritmički dobovati prstima po stolu.

Tekst pjesme druga je priča. Poznat mi je. Slušao sam, naravno, Velvet Underground iliti Lou Reeda, svejedno. Tekst te pjesme nije za ovaj tekst, pretrpan je “anamonostima”, no, ipak, razmišljam o njemu, zaintrigiran sjajnim Richardsovim i rokin i rolin ostvarenim coverom. Unikatan gitarist, bez dvojbe.

Čitam i komentare, listom panegiričke, s očekivanim usporedbama Reeda i Richardsa kao braće po... Hm... Ne bih o tome. Dakle, pored ostalog, čitam ovo, učinilo mi se najblažim, a prijevod s engleskog je moj, svjesno sirov i nedotjeran, baš kao i Richardsov cover Reedove pjesme:

“Na prvi pogled, Čekam čovjeka može izgledati kao jednostavna pjesma o čovjeku koji čeka dilera droge. I, da budemo sigurni, to je svakako jedan od načina da se tumači tekst. Ali, kao i kod većine kompozicija The Velvet Undergrounda, postoji još nešto što se dešava ispod površine. U svojoj srži, Čekam čovjeka je pjesma o stanju zarobljenosti. Protagonist ne čeka samo dilera – on čeka da nešto razbije monotoniju njegovog postojanja. Ponavljanje gitarskog rifa i ujednačen ritam udaraljki u funkciji su naglašavanja ovog osjećanja statičnosti. Stihovi nagovještavaju dubok osjećaj nezadovoljstva svijetom oko sebe. Kako to Lou Reed pjeva u uvodnim stihovima: ‘Čekam svog čovjeka (pjesma počinje ovako: I'm waiting for my man, nap. a.) / Dvadeset šest dolara u mojoj ruci / Do Lexingtona 125 / Osjećam se bolesno i prljavo / Više mrtav nego živ.’ U ovim stihovima uočavamo osjećaj očaja i rezignacije. Protagonist se ne nada ničemu – očekuje najgore.”

Ama zar baš u ovim stihovima uočavamo osjećaj očaja i rezigniranosti, pomislih dok iščitavam ovu analitičku bezvezariju (rekoh već, ovo je najblaži komentar, ostali su, svi do jednog, grđi od grđeg) i ostavih android.

– Đesi, Sadik – podviknu istog trena komšija Mirza s ulice.

– Hajde, bujrum, praznik je, šerbe da se popije!

Smije se. Dolazi.

– Jesi li to Stonese slušao maloprije?

– Keith Richardsa, obradio je jednu pjesmu.

– Koju?

– Velvet Underground, I’m Waiting for the Man.

– Pa, evo, dočekao si ga.

– Jesam, Bogu hvala.

– Malo nas je u mahali ostalo.

– Premalo.

– Valja nam dobro paziti jedni na druge.

– Već to radimo, uvijek smo radili.

– Može to i bolje.

– Uvijek može bolje.

– Šta je s tim šerbetom?

– Aha, izvini... Evo, ide...

– A jesi se rasprič’o...