Gluho je doba. Pola tri. Ne mogu zaspati pa horvam po očevom arhivu i nailazim na kopirani spis pod naslovom: “Kako se postaje narodni heroj”. Naslov je ispisan očevom rukom, originalni precrtan flomasterom, a, kako je to i inače uobičavao, sporna mjesta u tekstu, odnosno pasuse koje je (pro)ocjenjivao kao apokrifne, podvlačio je crvenom olovkom i na margini pisao vlastiti komentar.

Na početku teksta, čiji je autor izvjesni Ratko Perić, partizan i narodni heroj, po kojem je, ako se ne varam, i jedna od tuzlanskih ulica svojedobno nosila ime, otac je, očito ne bez sarkazma i gnušanja, ispisao ovaj “nadnaslov”: “Evo kako je zamjenik Majevičkog NOP odreda Ratko Perić doživio i preživio četnički napad na Vukosavce i, ni kriv ni dužan, postao narodni heroj”. Za neupućene, riječ je o četničkom napadu na partizanski štab u majevičkom selu Vukosavci 20. februara 1942. godine, tokom kojeg su svi članovi štaba likvidirani, izuzev narodnog heroja Ratka Perića, koji je “nekim čudom“ preživio. (U najkraćem, četnički napad na štab Majevičkog NOP odreda imao je za cilj obezglavljivanje partizanskog pokreta i uspostavu vojne dominacije na širem prostoru sjeveroistočne Bosne. Bitno je također naglasiti da su isti ti sukobljeni partizani i četnici (Marković, Jahić, Kerović, Damjanović i ostali) tri mjeseca ranije izveli udruženi napad na nebranjeni Koraj i počinili stravične zločine, op. a.).

Evo šta Perić piše o tome, a pasus je, dakako, podvučen crvenom olovkom:

“Rano ujutro 20. februara 1942. godine četnici su napali Štab Majevičkog odreda. Mevla Jakupović (Jakubović, op. a.) je prva primijetila četnike i obavijestila Irca. Odmah smo pošli k oružju, gotovo istog trena ugledali četničke kolone na oko pedesetak metara od naše zgrade. Brzo smo se latili oružja. Irac je naredio šta će ko da radi u takvoj situaciji. Svaki od nas je krenuo na svoje određeno mjesto.

Albin Herljević i Sejfo Karamehmedović iskočili su iz kuće i zauzeli položaj ispred Štaba na jugoistočnoj strani, s udaljenosti oko 20 metara, ja sam izašao pred zgradu Štaba da bih zaustavio četničku kolonu i tako stvorio potrebno vrijeme drugovima koji su se nalazili u Štabu. U koloni je bilo 12 meni nepoznatih četnika. Pokušao sam da ih zaustavim, pitajući ih šta žele. Ali oni se nisu obazirali na to, već su mimo mene ušli u zgradu gdje počinje borba na život i smrt. Irac, Španac, Mrki, Pero Ćuskić i drugi dočekuju ih iz vatrenog oružja i ubijaju 11 četnika. Borba u sobi i hodniku trajala je kratko, a zatim iz kuće, preko mrtvih četnika, iskače Španac, a za njim Irac. Pokušali su da se probiju do šume. Međutim, četnici su već bili u zasjedi, tako da su otvorili vatru na njih. Prvi je poginuo Irac, a onda Španac.

Odmah za Ircem i Špancem, na rastojanju od oko 100 metara, kretali smo se Albin, Sejfo i ja. Na sredini puta ka šumi bili smo dočekani bočnom vatrom, tako da su Albin i Sejfo poginuli, a ja sam skrenuo lijevo, sišao u potok i tu se sklonio. Ubrzo sam pošao kući Milice Mijatović, koja me je obavijestila da se četnici nalaze svuda naokolo, te da će me primijetiti ako bilo kuda krenem. Tek što me je zatrpala u kukurozovinu, četnici su stigli do kuće. Čujem kako je pitaju da li ima partizana, a ona odgovara da nije nikoga vidjela. Kada su četnici otišli, poslao sam Milicu u Vukosavce da sazna da li je iko od drugova iz Štaba ostao živ i kako bih uspostavio vezu. Milica je to prihvatila. Nakon povratka iz Vukosavaca, rekla mi je da su svi drugovi iz Štaba i Okružnog komiteta izginuli, osim Jusufa i Mevle Jakupović, s kojima je razgovarala i rekla im da sam živ, te da je Jusuf poručio da se iste noći nađemo u kući Rajka Savića.”

Otac je na margini ostavio kratku bilješku:

“Četnički vojvoda Radivoje Kerović, jedan od predvodnika ovog napada, bliski je rođak Perićev. Kerović je omogućio rođaku da se s ostatkom jedinice nesmetano povuče u pravcu Šekovića i sačuva živu glavu. Mnogo je živih svjedoka koji to šapatom tvrde. Dakle, Ratko Perić laže ili, u najmanju ruku, iskrivljuje istinu. Eto, tako se, valjda, postaje narodni heroj.”

Ostavljam spis i izlazim na balkon. Sviće. Gledam u ogromni mezaristan podno Ilinčice koji se poput biljke puzavice uspeo skoro do vrha brda. Ondje su ukopani moji roditelji i bližnji. I, sve im je jasno. Laži više nema. Dugo gledam u mezaristan i odlučujem prestati horvati po očevom arhivu i čitati svakojake laži koje je podvlačio crvenom olovkom. Ne mogu više. Dosta je bilo.