Nekad i negdje zapisao sam:

“Koraj mu se dopao. Smješten na blagoj uzvišici ispod koje se ka sjeveru prostirala nepregledna posavska ravnica imao je, kao i cijeli krajolik, zaista nečeg rajskog u sebi: obilje vode, bujnu vegetaciju, blagu klimu, a središtem mjesta, u koje je tražeći put za Brčko Božijim emerom zabasao, dominirao je oveći trg oivičen zgradom općine, dućanima, zanatskim radnjama, kahvama, medresom, pučkom školom, čitaonicom, parkom i glavnom, ćeramidom pokrivenom, Čaršijskom džamijom, koju su, s četiri strane svijeta, natkriljivale četiri prastare, miomirisne lipe, jer u Koraju kad se obreo lipanj je mjesec bio. Lijepa čaršijica, pomislio je.”

Da, u Koraju, mjestu mog porijekla, ljupkoj čaršijici smještenoj na krajnjim, sjevernim obroncima Majevice, nekad je ovako bilo. Danas ne, niti može biti. Koraj, oduvijek nastanjen isključivo muslimanima, u svakom je ratu smišljeno i nemilosrdno napadan, ubijan, pljačkan, spaljivan. Razlog? Pa zato što je oduvijek nastanjen muslimanima. To je problem. Višestoljetni. U nečijim glavama. A i danas je. Bit će i u budućnosti. Sigurno.

O svemu ovome, o stradanjima naših bližnjih iz rata u rat i uvijek od istog neprijatelja, u mojoj se porodici pričalo, dakako, tiho, zidovi da ne čuju, vremena su bila olovna, preopasna. Tako, moji roditelji, svjedoci i pamtitelji krvavih dešavanja u Koraju tokom Drugog svjetskog rata, nama su, djeci, počesto pričali o povampirenim seljacima-četnicima iz okolnih pravoslavnih sela te o udruženom partizansko-četničkom napadu na nebranjeni Koraj 27. novembra 1941. godine, a mi, djeca, čudom se čudili otkud u pjesmama opjevani i u filmovima glorificirani partizani skupa s krvoločnim četnicima. Naprosto, nismo to mogli pojmiti. I, ruku na srce, nismo im vjerovali.

No, svojedobno, srednjoškolac sam bio, za jednog od naših razgovora, oprezno i okolišajući, natuknuo sam rahmetli ocu takvu sumnjičavost i pitao ga, otvoreno:

– Otkud partizani i četnici skupa? Zar nisu bili smrtni neprijatelji? Kako je to moguće?

– Moguće je. Često su sarađivali kad bi im se interes poklopio. A, recimo, zajednički interes im je bio borba protiv ustaša s ciljem vojne i političke dominacije na određenom prostoru. To je, naravno, podrazumijevalo i pljačku. Ugnjetavali su “oslobođeno” stanovništvo, i jedni i drugi.

– Kad i gdje su dogovorili udruženi napad na Koraj?

– 23. novembra, u selu Vukosavci, na Majevici. Napad su inicirali i osmislili komandant Majevičkog NOP odreda Ivan Marković Irac i politički komesar Fadil Jahić Španac, a s četničke strane vojvoda Radivoje Kerović i kapetan Stevo Damjanović.

– Ko je predvodio napad?

– Ti, bogati, k'o novinar. Ali, hajde de. Ivan Marković Irac i Stevo Damjanović.

– Je li u to vrijeme bilo ustaša u Koraju?

– Ne, mada većina onih koji su pisali o tome tvrde da ustaša jeste bilo. Jasno mi je zašto iznose takvu tvrdnju: lakše im je opravdati partizansko-četnički zločin. U stvarnosti, u Koraju, u vrijeme napada, bilo je svega dvanaest domobrana. Jedan je poginuo, drugi ranjen i zarobljen, a ostali, navrat-nanos, pobjegli u smjeru Čelića.

– Dakle, znali su da u Koraju ustaša nije bilo?

– Naravno. U suprotnom, napad se ne bi desio, ne bi se usudili napasti, ustaše su, za razliku od domobrana, bili ozbiljna vojska.

– Jesu li vas štitili?

– Ko? Ustaše? Ma kakvi. Fašisti k’o fašisti, osiguravali su gradove, putne komunikacije, fabrike, prirodne resurse i tome slično, a ruralna područja nisu ih zanimala. Bili smo prepušteni sami sebi.

– Odgovor si mi već dao, ali, ipak, zašto su partizani i četnici napali nebranjeno mjesto i pobili skoro dvije stotine nedužnih ljudi?

– Četnicima povod za napad nije ni trebao, uvijek su bili žedni naše krvi, a partizani... Pa, vidi, cilj im je bio zastrašivanje i demonstracija moći pod krinkom oslobađanja Koraja od ustaša kojih, kako rekoh, u mjestu nije bilo – reče otac, diže se, ode u sobu, donese neki tekst, pa mi veli:

– Evo šta, pored ostalog, o tome piše Salih Mehikić, Korajac, tada član KPJ i partijski agitator u tom kraju. Slušaj!

“(...) Isto tako, kada je prvi put oslobođen Koraj 27. novembra 1941. godine, kada su naše jedinice operisale zajedno s četničkim za oslobađanje Koraja, naš narod nije napustio svoje mjesto, već se pripremao da ih dočeka s raspoloženjem i da na taj način izrazi zadovoljstvo zbog likvidacije ustaša. Međutim, po dolasku u Koraj, četnici su iskoristili odsustvo naših jedinica u nekim dijelovima Koraja i izvršili pokolj nevinih mještana i omladinaca koji su baš u tom momentu proturali štampu i ostali politički materijal, među kojima je i poziv muslimanima za oružani ustanak koji je izdao okružni komitet KPJ. Osim toga, jedan dobar dio ljudi u Koraju bio je obaviješten o politici i cilju NOP-a i stavu partizana prema muslimanima, pa je razumljivo što je vladalo veliko raspoloženje, a o bježanju iz mjesta nije bilo ni govora u početku samog napada.”

– Čovječe! Da nije strašno, bilo bi smiješno. Partizanski omladinci u jeku napada na ustaše kojih u Koraju nije ni bilo dijele propagandni materijal, a četnici kolju muslimansko stanovništvo, koje ih je, prema Mehikiću, prije toga čekalo raširenih ruku. Pa, taj Mehikić, ustvari, nevješto se braneći, portretira i sebe i partizane kao kompletne idiote!

– Tačno. Ali, šta se može, valja nam trpjeti te i takve, izbora nemamo. A ti – reče gotovo šapatom – zaboravi da smo uopće pričali o ovome. Je li jasno?

Bilo mi je jasno, ali taj razgovor nisam zaboravio. I, evo ga. Tek da se zna da historiju ne pišu pobjednici, nego oni koji su je doživjeli i preživjeli.