A. M. je uvijek bio ispred svog vremena. Jasno je uočavao sitne i za većinu drugih ljudi nebitne naznake nevolje koja se sprema te, sukladno tome, pravio blagovremene iskorake i bivao pošteđen brojnih neprijatnosti. Tako, početak Drugog svjetskog rata zatiče ga u Ljubinju, gdje je vršio dužnost imama i vjeroučitelja. No, iskorak iliti uzmak nije napravio, niti je mogao, nego je sačekao da dođu po njega i prisilno ga mobiliziraju. Tako je i bilo. Biva premješten u Zagreb i do kraja rata obnaša dužnost domobranskog imama.
U proljeće 1945. godine, kada je bilo bjelodano ko pobjeđuje a ko bježi s gaćama na štapu, nije poslušao naređenje ustaških vlasti da skupa s ostalima krene ka Sloveniji i dalje. Ostao je u Zagrebu. I sačekao partizane. I bio uhapšen. Nepun mjesec, skupa s onima koji su odlučili (ili morali) ostati, proveo je kao zatočenik na stadionu Maksimir. Nagledao se likvidacija onih koji su pali na testu partizanskog istražiteljskog rešetanja. “Partizani su znali sve o meni i to mi je spasilo glavu. Da su znali malo ili ništa, ne bi bilo dobro”, rekao je jednom.
Oslobođen je. Ipak, simbolično je kažnjen i, umjesto u Tuzlu, premješten u Puračić, varošicu u blizini Lukavca, gdje kratko radi kao imam i vjeroučitelj, a potom, premda fakultetski obrazovan, kao fizički radnik u lokalnoj zemljoradničkoj zadruzi. Ali ne zadugo. U neukoj sredini, upravo zbog njegovog obrazovanja, mada nevoljko, komunistička vlast postavlja ga na mjesto upravnika zadruge u kojoj je dirinčio.
U nekoliko narednih godina iznimno uspješno radi svoj posao. Komunisti su zadovoljni. On ne. Nije im vjerovao. Naslućivao je nevolju. Stoga, a nakon komplicirane administrativne procedure, seli s porodicom u obližnje Banoviće, rudarski gradić u kome je ateizam bio tako i toliko izražen da je poprimio oblike neslužbene religije. U Banovićima, uzgred, ni tada ni u potonjim decenijama, nije postojala džamija niti bilo kakva bogomolja. A. M. ubrzo doznaje da su u Puračiću i okolnim mjestima uhapšeni pripadnici mladomuslimanskog pokreta. Malo je među njima bilo “Mladih muslimana”. Uhapšeni su i brutalno istražiteljski tretirani uglavnom neuki, pobožni ljudi, ideološki neopredijeljeni, što je notornim komunistima, dakako, bilo poznato i jasno, a represalije su imale za cilj odašiljanje snažne poruke – tu smo, pratimo vas, pazite šta radite.
U svojevrsnoj disimulaciji, kako bi se približno mogao okarakterizirati njegov boravak u Banovićima, provodi šest-sedam godina, a potom odlazi u Visoko, staru i lijepu čaršiju, gdje se vjera, na njegovo veliko iznenađenje, masovno i nesmetano prakticirala.
Konačno svoj na svome, druži se s visočkim kadijama i orijentalistima, što je i sam po obrazovanju bio, posjećuje tekije, prevodi Mesneviju i silno se zaljubljuje u ovaj grad.
Ipak, nekoliko godina živi u Sarajevu, a na poziv Emerika Bluma, prvog čovjeka narastajućeg “Energoinvesta”. I sam daleko ispred svog vremena, Bluma je, kao privrednika, prevashodno zanimala stručnost i profesionalizam saradnika, a činjenica da A. M. nije bio član partije za Bluma nije bila nikakva smetnja da ga uključi u najuži saradnički tim (uzgred, ovaj naizgled sitan i nebitan detalj izgleda gotovo nestvarno u poređenju s aktualnom bosanskohercegovačkom političko-podaničkom stvarnošću).
Kako god, stručno i profesionalno radi svoj posao, a, prema tvrdnjama njegovog sina, Blum je izuzetno cijenio A. M., pa je izrekao i ovo: “Sve što A. M. potpiše ne provjeravajte. Tačno je.”
Nakon petogodišnjeg radnog angažmana u “Energoinvestu” ponovo je u voljenom Visokom, gdje ostaje do penzioniranja, a potom, po izričitoj volji i želji njegove supruge i nakon višedecenijskog izbivanja, definitivno se vraća u Tuzlu i doživljava to kao kaznu. O. M., njegov sin, prisjećao se da je govorio: “Ako me Allah bude htio kazniti, vratit će me u Tuzlu.”
U duhovnoj pustinji, kakva je Tuzla tada bila, a i danas je, osjeća se kao riba na suhom, tuguje za visočkim prijateljima, piše im sjetna pisma, povlači se u osamu i prevodi Mesneviju.
Tokom rata, a takvo šta zaista mi je teško padalo (ovo su moja iskustva a ne generalizacija, op. a.), najčešće sam, silom prilika, bio s ljudima nikakve naobrazbe i odgoja. Bezmalo svakodnevno gledao sam njihova rakijanerska oblokavanja, slušao lascivne priče i blasfemične psovke, a zastrašujuća primisao kako je u takvim okolnostima sasvim svejedno na kojoj sam strani, našoj ili četničkoj, javljala se sve češće. Duboko uznemiren, pa i uplašen takvim unutarnjim stanjem, otišao sam kod A. M. i povjerio mu se. Pažljivo me je saslušao, zašutio, te, nakon kratke stanke, tiho rekao: “Čuvaj glavu, dijete. Ovo ni na šta ne liči.”
I ozbiljno sam ga shvatio. Tri mjeseca kasnije dobio sam posao urednika i radnu obavezu u izvjesnoj radiostanici, a u to da “ovo ne liči ni na šta” neprekidno se uvjeravam kroz sve protekle godine.
“Divlji su pojeli pitome”, znao je, dok sam bio dijete, reći moj otac, a meni, opet, nije bilo jasno o čemu govori niti ko su ti divlji a ko pitomi. Ali sve u svoje vrijeme. O, kako ga odavno dobro razumijem! A i dobrog i mudrog A. M.
