Nakon džume, a bilo je to u vrijeme divljanja pandemije, stojim u džamijskom haremu s drugom N. Dugo se nismo vidjeli, pa, premda je dan jako hladan, s povremenim udarima ledenog vjetra, nakratko zastajemo, guramo promrzle ruke u džepove i razgovaramo o koječemu. On je, pak, vidno umoran, neispavan, žali se na bolove u glavi, lijevom oku i uhu. Veli, dok mu predlažem da se maknemo s vjetrometine, a on kratkim pokretom ruke odbija, da se prethodne večeri okupao, nedovoljno utoplio u slabo zagrijanoj kući i jutro dočekao sav nikakav.

– Slušaj! Nisi dobro i ovdje ni sekundu duže ne možemo ostati. Hoćeš li da pođemo kući ili da sjednemo u neki kafić?

– Idemo u kafić. I, ne boj se, nisam bolestan, ovo mi se i ranije dešavalo.

Dok šutke koračamo ulicom, uočavam da skoro svi prolaznici nose zaštitne maske čega se, kao elementarne preventivne mjere, koliko do jučer rijetko ko pridržavao. Dakle, razmišljam, strah od sankcija iznimno je djelotvorno preventivno sredstvo, a ovi zakukuljeni neznani mi ljudi konačno su shvatili da smo svi u istom loncu, da izlaska iz njega, barem zasad, ni na vidiku nema i da je ono što se svakodnevno dešava nekom drugom, blizu, preblizu, korak ili dva od svakog od nas.

– Jesi li primijetio da svi nose maske – reče.

– Da.

– Boje se, jako se boje i eto potvrde da za gušenje bilo kakvog građanskog neposluha ništa učinkovitije od straha nema, straha od udara po džepu.

– Zvučiš kao totalitarist, ali, u ovom slučaju, mogao bih se složiti s tobom.

– U kafiću, osim dva konobara, sučelice sjedi samo mlađahni par. Friško su zaljubljeni, jasno to vidim u njihovim zažarenim pogledima i govoru tijela. Eh, djeco, djeco, pomislih, volite se dok još možete, ubrzo ćete, brže no što možete i zamisliti, sagorjeti u razbuktaloj emotivnoj vatri koja vas sad tako ugodno grije, a kad zgasne, kad od nje ostanu ugarci i pepeo, okretat ćete glave na ulici jedno od drugog.

Sjedamo i poručujemo čajeve.

– Kako se osjećaš?

– Bolje. Prija mi ovaj čaj, uzet ću još jedan.

– Uzmi, ko ti brani?

– Onaj ponovo pokupi kajmak, po peti put zaredom. Jadna li nam majka. Pred nama su još četiri godine čemera i jada. Znaš, razmišljao sam o svemu, o njemu, o nama Tuzlacima i zaključio da je on, ustvari, Božija kazna. Preko njega nas dragi Bog kažnjava. Jesi li razmišljao na takav način?

– I on će biti i proći. (“On” je, Bogu hvala, bio i prošao, eno ga u Sarajevu, bavi se umjetnošću, a, kad uzmogne, pomalo i politikom, nap. a.)

– To je sve?

– Sve.

– Ne bih se složio. Olahko prelaziš preko mnogo toga. I sam dobro znaš, osjetio si na svojoj koži, da je taj lik tokom proteklih godina, iz razloga koji su normalnom čovjeku teško shvatljivi, marginalizirao, izopćio ili indirektno protjerao iz ovog nesretnog grada nebrojene kvalitetne i vrijedne ljude. Dakle, klasični asija. I, sasvim izvjesno, nastavit će sa svojim asilukom, možda još beskrupuloznije, a pružena mu je prilika za to, na raspolaganju su mu još četiri godine. Nije dobro, nikako nije.

– Relativno skoro, u Sarajevu, u Vijećnici, upriličena je književna večer posvećena liku i djelu Dževada Karahasana. Ako se ne varam, za takvo šta nikakvog specijalnog povoda nije bilo, a tom je prilikom, parafraziram, gradonačelnik Sarajeva rekao kako je krajnje vrijeme da se prekine s ružnom praksom posthumnog odavanja počasti velikim umjetnicima i da to treba činiti za njihovog života. E, to je pravi grad! U Tuzli se nešto slično nikad ne bi desilo. Zašto? Zato što Tuzla nije grad nego ogromna kasabetina, obezličena, bez mirisa i ukusa, bez ikakve želje da se napokon trgne iz provincijalnog drijemeža, bez iole snažnog i artikuliranog građansko-intelektualnog supstrata, pa, prema tome, nikakvo čudo što nam se “petoizbornik” uporno ne skida s leđa, jer u takvom autističnom ambijentu naprosto mu se može, baš onako osiono i raspojasano, činiti to što čini. Dakle, nije on, kako veliš, Božija kazna niti nas preko njega Bog kažnjava. Do nas je, isključivo do nas, jer da u ovom gradu, pardon, kasabetini, postoji bilo šta od ovog što sam naveo, a, eto, ne postoji, taj bi hronični hejter Tuzle i svega tuzlanskog odavno bio detektiran kao takav, kažnjen na izborima, detroniziran i smješten ondje gdje i spada – u temeljit politički i ljudski zaborav.

– Lijepo si to posložio, ali... Ogorčen si, više od mene, koliko sam mogao primijetiti.

– Ne, zašto bih bio? Tek opserviram, a ti si otvorio tu priču, ono što svako iole razuman u ovoj kasabetini odlično zna. To je sve.

– Uredu, oprosti. Ali on ostaje, tu, na našim leđima, još četiri godine. O tome se radi. Šta činiti, čovječe?

– Ništa posebno. Recimo, u miru popiti ovaj čaj.

– Pojednostavljuješ i razmekšavaš, kao i obično. Tipično za tebe. Ali, hajde, dobro, slažem se. Uzet ću još jedan čaj.

– To ti je treći. A, pretpostavljam, i treći Paracetamol, dva si već uzeo. Pretjerat ćeš.

– Valjda neću.