Petak je. Džuma. Hodža stoji na minberu, ozbiljan, namrgođen, i, kao i obično, vitla sabljom, retoričkom, naravno. Upozorava. Prijeti. Neprestano. Nije zadovoljan, nikako nije zadovoljan, a kako bi i mogao biti kad ga je zapao takav džemat. A da ga sluša ili pokušava slušati – jer enormno snažni decibeli koje raspomamljenom vikom producira rezultiraju bolnim grimasama na licima prisutnih – neko sa strane, inovjerac, recimo, dakle, neko neuk i neinformiran, zacijelo bi, onako iznenađen, možda i konsterniran, pomislio da od nas, prisutnih džematlija, na vascijelom dunjaluku gorih muslimana nema.

Ilustracije radi, evo nekoliko učestalijih hodžinih imputacija:

Malo nas je na sabahu (to je tačno).

Na jaciji još manje (i to je tačno).

Rijetko učimo Kur’an kod kuće (uvijek sam se pitao kako li je to doznao).

Ne učimo dnevni vird (“greška u koracima”, samo derviši uče dnevni derviški vird, dok većina ostalih ne znaju ni šta to znači).

Ne brinemo o džamiji (“tehnička greška”, jer, uz izdašnu pomoć dijaspore, džamiju smo izgradili mi, mještani, a iz svog džepa plaćamo i režijske troškove).

Ne obilazimo djecu, nečiju, koja pohađaju mektepsku nastavu i ne donosimo im darove (netačno, donosimo darove, kako kad i kako ko, premda nam, a hodža bi htio da bude, takva gesta nije obligatna).

Ne preispitujemo sebe navečer kako i u šta smo potrošili dan koji je prošao (još jedna zapitanost kako li je uspio doći do ovog saznanja).

Ponekad pomislim kako ne bi bilo zgoreg pozvati ga na raport, pojasniti mu neke stvari, blago i učtivo, dakako.

Recimo, kazati mu da, osim što bi trebao malo poraditi na kultiviranju i, po mogućnosti, nijansiranju svog skoro pa ratobornog retoričkog nastupa, također ne bi bilo loše katkad ohrabriti džematlije, podsjetiti ih da smo baštinici prelijepog mevlanatskog duha, miroljubivog, koegzistirajućeg, otvorenog za sve dobronamjerne drugosti, za sve teološke različitosti, a i na to da smo, kao narod, geografski jako nezgodno parkirani, da nam sa svih strana, decenijama, stoljećima, neprestano prijete, da svakih četrdesetak godina mračnjaci brutalno konkretiziraju takve prijetnje, da je, ruku na srce, biti musliman u Bosni iznimno teško, no, ipak, još to jesmo, muslimani, stoički (o stoicizmu u nastavku teksta, op.a.) držimo tu žeravicu na dlanu, ne bacamo je, ni pod kakvu cijenu, te da nam, a shodno svemu navedenom, njegove, kao, motivirajuće prijetnje, zaista, ali zaista nisu potrebne.

No, tek je to primisao, brzo je ugasim.

I šutim.

Tako je najbolje.

Pa promijenim džamiju.

I iz džamije, u kojoj prijetnji nema, izađem dobar. Tako treba.

Poslije s mojim dragim drugom Emirom, u od neželjenih pogleda zaturenom kafiću, kahvenišem i razgovaram.

Filozofiramo.

Tačnije, on.

Odnedavno se naložio na antičku filozofiju, iščitava je, onako, za sebe, bez pretenzija da, kako veli, bilo kome soli pamet. Neka. Lijepo.

Trenutno proučava stoicizam. Objašnjava mi da je stoicizam praktična filozofija ili tzv. dihotomija kontrole (šutim i ni riječju ni gestom ne dajem mu do znanja da sam tu materiju konzumirao i probavio prije četrdeset godina).

Veli da je utemeljitelj ove filozofske škole Zenon (da sam maliciozan, a kako da budem takav prema predragom mi Emiru, pitao bih ga na kojeg Zenona misli – Kitijskog ili Elejskog) naučavao kako svijetom vlada logos iliti univerzalni um, te da je shodno tome sve u našim životima predodređeno, pa, prema tome, zažareno će Emir, stoicizam nas uči da ne kompliciramo život i ne trošimo dragocjenu energiju na događaje koje ne možemo kontrolirati, odnosno utjecati na njih, već da se okrenemo sebi, našim nutarnjim resursima i kultiviramo zdrave želje i navike.

U žaru narativne borbe, a s očitom nakanom da nekako poveže stoicizam, koji je lišen religioznog sadržaja, s općim monoteizmom, citirao je Sokrata: “Budi ljubazan prema svakom koga sretneš jer svaki čovjek bije svoju bitku”, a poentirao s još jednim citatom, Epiktetovim: “Ne očekuj da će se stvari odvijati onako kako ti želiš; umjesto toga, pusti ih da se dešavaju po svom i tad ćeš biti sretan.”

– Šta kažeš – reče i upitno me pogleda.

– Grčevito u tome tražiš poveznicu s islamom, bilo kakvu.

– Pa, ima li je?

– Hm... Možda, ipak, ovo... Čuo si za stoički konstrukt amor fati?

– Da, ali nisam stigao detaljnije pozabaviti se time.

– Ovaj konstrukt u prijevodu znači – zavoli sudbinu i stoički je stav da treba ne samo prihvatiti ono što nam se u životu dešava, već i zavoljeti svoju sudbinu, kakva god ona bila.

– Pa, eto je! To je to, majstore – uskliknu i pruži mi ruku.

Gledam ga, sija od radosti.

Još jednom mi pruži ruku i izdrmusa je.

Osmjehnuh se i pomislih, eto, takav je moj petak.